Razgovarao: Vuk Conić
Živimo u svetu brzih i polovičnih informacija, u kome istina teško nalazi put do običnog čoveka. Funkcionišemo kolektivno (globalno) u sistemima u kojima se prema ličnoj misli „elite“ odnose kao prema jeresi. U takvom sistemu, nacionalno svesni, obrazovani i načitani ljudi, predstavljaju neku vrstu proroka čije nas reči jedine još drže u realnosti i odvajaju od totalnog ludila.
U pustinji laži i zaglupljujućeg sadržaja, tekstovi i analize Vladimira Kolarića izdvajaju se kao oaze realnosti, nadahnuća i nade. Imali smo tu čast da 2026. godinu počnemo opširnim razgovorom sa dr Kolarićem, koji je po svojoj struci i profesiji teoretičar umetnosti, pisac i analitičar, ali čija delatnost seže u sve pore našeg društveno-političkog života.
U jednom od svojih poslednjih tekstova podrobno ste analizirali pitanje suverenizma, odnosno pitanje kakav je suverenizam danas moguć i koliko zapravo takozvani tehnološki napredak utiče na suverenizam naroda i država. Da li je po Vašem mišljenju suverenizam jednog naroda, države, jedne zajednice vezan za lični suverenizam i lični integritet i da li je on uopšte moguć bez tog ličnog uvida svakog pojedinca?
Ovo je odlično pitanje, u mnogome suštinsko. Suverenost se i dalje vezuje za nacionalnu državu, odnosno relativnu samostalnost državnih vlasti da vode politiku za koju smatraju da je od nacionalnog interesa, odnosa od interesa na bezbednost, stabilnost i razvojnost svoje države. A takođe i za sposobnost, pravo i mogućnost naroda da bira političko rukovodstvo i učestvuje u političkom procesu od interesa za sopstveno blagostanje.
Istorijski, te ideje na kojima je utemeljen koncept nacionalne države, razvijale su se istovremeno sa utvrđivanjem koncepta autonomnog pojedinca. Autonomni pojedinac je u neku ruku sinonim za građanina, odnosno individuu sa političkom i društvenom svešću i kapacitetima za društveno i političko, odnosno javno i institucionalno delovanje. Problem suverenosti je danas isti kao i problem nacionalne države i autonomnog pojedinca, što su kategorije koje nemaju nekadašnju vrednost. Već dugo se nacionalna država rastače, jer ima sve manje institucionalnih mehanizama da realno kontroliše i artikuliše sopstvene interese. Ona ili slabi ili se sve više pretvara u inkubator, odnosno pokriće za procese koji se tiču mobilizacije što širih segmenata društva za buduća iskušenja, što ratna što ekonomska. Suština današnjih „kulturnih ratova“ na Zapadu se pre svega tiče načina kako legitimizovati i za što veći broj građana učiniti prihvatljivim interese centara moći koji bi da postanu dominantni na globalnom planu. Da li kroz mobilizaciju manjinskih grupa lojalnijih nadnacionalnim načelima nego svojoj državi i narodu, računajući da će oni biti zainteresovani da čuvaju baš takav poredak koji im nudi dostignuta ili obećana „prava i slobode“ ili povratkom na neku vrstu nacionalne mobilizacije, odnosno vraćanjem na neki oblik tradicionalnih identitetskih koordinata. U oba slučaja institucionalnost, a samim tim i uloga koncepta autonomnog pojedinca će biti sve manja. Izbor između toga da budete „topovsko meso“ ili „biomasa“ nije posebno privlačan za nekog ko drži do slobode i autonomije ličnosti.
Divljačko hapšenje Madura pokazalo je svu dubinu licemerja Zapada i naših zapadnjačkih amerikanofila i evrofila koji su i dalje u kulturnim i obrazovnim institucijama vrlo moćni. Neke informacije govore da je hapšenje Madura zapravo lična osveta Trampa prema čoveku koji je sarađivao sa CIA-om i štampao listiće kako bi se omogućila pobeda Bajdena na prethodnim izborima. Koliko je u tom zamešateljstvu i opštem galimatijasu koje vodi u obesmišljavanju postojećih međunarodnih odnosa važno uporno govoriti istinu, pre svega u Srbiji, koja je toliko propatila od Zapada, a sada živi po zapadnoj kulturnoj i obrazovnoj matrici?
Mi nismo smeli da imamo nikakve iluzije o pravoj prirodi politike Zapada. Svaka priča o međunarodnom pravu i načelima međunarodnih odnosa je zamajavanje. Ovo što je sada urađeno nije ni u čemu različito od onoga što Amerika radi od kad je stupila na međunarodnu scenu, zapravo još od 19. veka, kada je intervenisala u Panami u zaštiti interesa privatnih kompanija (ko ne zna, neka čita u „A People’s History of the US“ Hauarda Zina, to je makar klasika). Trampova administracija to možda radi ogoljenije, bez rukavica, sirovijom i eksplicitnijom retorikom, nego dosadašnje, čak i republikanske administracije. Ali to što oni rade je usmereno protiv delova struktura u samoj Americi, a tačnije delova globalnih struktura koje sadašnja američka administracija vidi kao konkurente. Radi se zapravo o unutrašnjem obračunu političkih, ekonomskih i bezbednosnih elita na političkom Zapadu, a obesmišljavanje postojećih međunarodnih odnosa, pa i političkog procesa u celini, služi samo da se uzdrmaju poluge kojima su ranije dominantne elite reprodukovale svoju moć, kao i stvaranje haosa koji će povećati uslove za planiranu transformaciju elita.
To je zanimljiva tema i mi odavde sve to treba da pratimo, ali veoma suzdržano, znajući da to nije naša igra (i „nisu naši majmuni“, što bi rekli Amerikanci). Ono što je nama neophodno su elite oslobođene iluzija i totalne zavisnosti od zapadnih centara moći i rad na što većoj samostalnosti u vremenu koje dolazi. To neće ići brzo i lako i neizvesno je kako će se završiti, ali dobro je znati ko vam je neprijatelj. Možda ćete morati da sarađujete sa njim, da mu se pokoravate, ali dok znate ko vam je neprijatelj imate neke šanse. Na primer, naša elita mora da razume koncepte tipa „mračnog prosvetiteljstva“, Trampovog i Vensovog saradnika Kertisa Jarvina, ali treba da se čuva njihove zavodljivosti. Takođe, treba da poznaje i genezu ideja „nove desnice“ koja Jarvina vezuje sa Duginom, ali tako da ne donosimo preuranjene zaključke i izbegnemo da u jednom trenutku budemo iznenađeni i zatečeni razvojem situacije i nesposobni da pratimo i ideje i čitamo znakove kojima se danas komunicira. Elite moraju biti sposobne da razumeju dominantne ideje svog vremena, da participiraju u njegovoj ideosferi, što sa našim elitama uglavnom nije slučaj i što je naš najveći problem, zbog kog se, između ostalog, delimo oko besmislica. Znači, bitno je umeti čitati, a onda i znati šta sa tim pročitanim. A čitanje momenta u kom se nalazimo zahteva vanredne kompetencije i izuzetnu koncentraciju i oprez. Svakako, i hrabrost da se ono što se pročita ne potisne pred utešnijom iluzijom.
Koliko je Srpska crkva važna za formiranje, odnosno vraćanje pravih kulturnih obrazaca kod nas? Da li mislite da se crkveni velikodostojnici ponašaju previše komforno, neželići da preuzmu odgovornost? Čini se da crkva glasno ćuti o onome što se dešava našem narodu na Kosovu i Metohiji o čemu govori i samo simbolično pominjanje Kosova u Božićnoj poslanici.
Crkva srećom nije samo klir, a još manje njena aktuelna „administracija“. Stiče se utisak da se tzv „vrh Crkve“, što više govori o slobodi od politike, zapravo sve zavisniji od nje. Ali, bez obzira na lutanja, pa i upitne intelektualne i moralne kvalitete mnogih koji zastupaju Crkvu danas, treba biti oprezan, imajući u vidu da je upravo SPC jedan od osnovnih meta hibridnog rata protiv naše zemlje i naroda. Hibridno delovanje po pravilu nije lako detektovati i dešifrovati i lako mu je podleći, pošto često računa na časne pobude i opravdano nezadovoljstvo građana, ili u ovom slučaju vernika. Stratezi i operativci ovakvih dejstava često apeluju na patriotska, verska ili nesporno moralna osećanja kod ljudi i svoje delovanje često oblače u časnim i rodoljubivim ljudima prihvatljivo ruho. Zato treba biti veoma oprezan, a što se crkvene „administracije“ tiče, možda bi trebalo da poradi na kvalitetu i sposobnostima ljudi koji javno zastupaju njihove stavove, kao i na adekvatnijoj artikulaciji tih stavova. A, najvažnije je da svi verujući, bilo laici bilo klirici, rade na sebi, što aktivnije učestvujući u crkvenom životu, sa što je moguće više smirenja, a manje osuđivanja.
Vladika Irinej Bulović je rekao da Srbija mora biti neutralna vojno, ali da se duhovno mora opredeliti za pravdu i istinu koju, jasno je svima, sada personifikuje Ruska crkva. S druge strane u već pomenutoj Božićnoj poslanici se govori o multipolarnom svetu gde velike sile ucenjuju male države na svakakav način, pa i sirovinama, što može biti jasna aluzija na situaciju sa NIS-om. Koliko ovakve kontradiktornosti unutar crkve mogu biti štetne za narod i državu?
Nezavisno od stavova mitropolita Irineja, deklarativna strategija naše države je i dalje vojna neutralnost i ona je i dalje nužnost, samo je pitanje do kada će biti održiva, što ne zavisi samo od nas, odnosno najmanje zavisi od nas. Realno, vojna neutralnost za jedne predstavlja samo masku za faktičku saradnju sa NATO, koja dubinski infiltrira naše bezbednosne i administracijske strukture, dok je za druge način da se izbegne puna integracije u strukture ove alijanse, što bi imalo konsekvence na naš odnos prema Rusiji, a samim tim i na naše unutrašnje prilike. Zalaganje za multipolarnost, inače, ne mora biti u suprotnosti sa opredeljenjem naše države ka nekoj od sila. Multipolarnost bi upravo trebalo da podrazumeva pravo suverenih država da biraju savezništva. Naravno, to je samo iluzija, a sve što se ovde danas javno govori je u osnovi kupovina vremana, nekada umešnija, nekada ne. Mi ćemo se radi sopstvenog opstanka pre ili kasnije morati opredeliti za što je moguće čvršću saradnju, čak savezništvo sa Rusijom. Ali, to vreme nije tako blizu, kako bi neki voleli. Otuda i kontradiktornosti i neodlučnosti u delovanju naših državnih ili crkvenih elita. One su kao takve razumljive, a ono sa čim treba biti oprezan je pokušaj da se razluči šta je od toga politička nužnost, a šta interes pojedinca i grupa koje služe nečijim interesima. To je naša glavna nedoumica u ovom trenutku i ona umnogome određuje naš odnos prema situaciji u kojoj se nalazimo, pa i samom našem odnosu prema onome što nam se događa i njegovom imenovanju.
Srpski narod i pored viševekovnog ropstva nije izgubio kolektivni gen porodičnog zadrugarstva. Ipak, izgleda da ono što nisu uspeli Turci, Nemci, Austrijanci uspevaju da urade globalne korporacije. Korporacije su na Zapadu već uvele narode u digitalno ropstvo i donekle život sličan Orvelovoj „1984“ ili Hakslijevom delu „Vrli novi svet“. Kako se odbraniti od digitalnog ropstva i da li je odbrana uopšte moguća?
Tehnologija neće nestati i sve će to ići svojim putem, u smeru sve većeg prožimanja našeg života njome, odnosno ka sve većoj kontroli od strane tehnologije, a zapravo onih koji njom upravljaju nad nama. Najveći izazov suverenosti, i pojedinaca i država i naroda, je upravo nemogućnost suverene kontrole nad tehnološkim resursima. Tehnologija nipošto nije neutralna i njom se i dalje upravlja sa Zapada. Izazov zemalja koje bi želele da se suprotstave dominaciji Zapada je ne samo u razvoju tehnologije, nego i upravljanju njome, što uključuje i kontrolu sirovina potrebnih za njeno proizvođenje. Zapad je i dalje informaciono dominantan, ali to u eri ratova postaje sve manje bitno, odnosno više nema onaj značaj koji ima u mirnodopskim vremenima. Tehnologija ne nastaje i ne održava se u vakuumu, i vreme radi za one koji imaju demografske, sirovinske i institucionalne resurse da tu tehnologiju proizvode, održavaju i usavršavaju. Reklo bi se da Zapad već odavno stagnira u tom smislu, Budućnost našeg sveta već oblikuju ratovi, a oni nisu samo tehnologije, čak ni u našem dobu, već ljudski i sirovinski resursi, a pre svega vrednosti, odnosno ono što motiviše i usmerava ljudsko delovanje i ljudske izbore.
Tajni agenti u javnoj komunikaciji – koja je uloga špijuna u rusko-ukrajinskom ratu
Vaša doktorska teza o filmu i književnosti, odnosno o transformaciji književnog teksta Dostojevskog u filmovima Živojina Pavlovića, izgleda danas aktuelnija nego u vreme kada ste tezu radili, kao što je i Dostojevski uvek aktuelan. Kako biste ocenili danas srpski film i da li on, mislim pre svega na prefiks „srpski“, uopšte postoji?
Dostojevski je uvek aktuelan i to se uvek iznova potvrđuje, kao da nam nudi odgovor na svako pitanje koje iskrsne pred nama. Ili tačnije, da na sve što iskrsne može da postavi prava pitanja, da sve dovede u pitanje, da nas prodrma. Naš film zavisi od proizvodnih okolnosti, koje su sve samo ne lake, jer u maloj zemlji kakva je naša ne možete imati ni tržište koje će proizvodnju filma učiniti isplativom, ni dovoljne budžetske kapacitete kojima bi se finansirala ili sufinansirala domaća produkcija. Čak i evropski fondovi, na koje mnoge ovdašnje filmadžije najviše računaju, imaju neizvesnu budućnost, jer vodeće evropske države svoje resurse usmeravaju na naoružavanje, a od industrije zabave ih najviše interesuje gejming, tako da će za film biti sve manje mesta.
Za SAD film i dalje može da igra ulogu sredstva „meke moći“, televizijske serije još više, pri čemu i dalje ima komercijalni kapacitet, dok su evropske zemlje tu bitku odavno izgubile, a čini se i da to konačno shvataju. Naprosto, festivali i fondovi poput Euroimaža mnogo koštaju, a nemaju praktično nikakav uticaj na međunarodnoj sceni, pa čak ni na oblikovanje svesti sopstvenih naroda, jer je ideologija koju su zastupali decenijama definitivno poražena. Sudbina naše filmske produkcije će zavisiti od toga kako će se u vremenu koje dolazi ustrojiti ovdašnji proizvodni sistem, pod uslovom da uopšte opstane.
U analizi serije „Tvrđava“ i prethodnoj analizi o službama u srpskom filmu, objasnili ste koliko su filmski autori odnosno scenaristi i reditelji opčinjeni značajem i delovanjem bezbednosnih struktura. U toj opčinjenosti se uvek suočavamo sa već ustaljenim predrasudama o devedesetima i srpskoj krivici. Koliko će takav nametnuti i površni narativ u srpskom filmu trajati?
Mnoge stvari se rade po inerciji, tim pre što su naši filmski reditelji, scenaristi i producenti ideološki uglavnom nepismeni, što je veći problem našeg filma od inače slabog zanatskog i tehničkog nivoa. On često nesvesno reprodukuju određene matrice ili nude neke nekoherentne konstrukcije koje im se čine kao alternative. Ali, čim se nešto reprodukuje, znači da je jednom uspostavljeno. Napomenimo pri tome da je dominantni narativ kojim se srpski filmovi odnose prema našoj istorijskoj stvarnosti i političkom i ideološkom kontekstu prethodnih decenija ustanovljen devedesetih, dok smo još bili izolovani, odnosno pre nego što je određeni ideološki narativ postao obavezujući da bi ono što radite bilo institucionalno podržano, pa čak i uopšte proizvedeno. Ipak, bilo je izvesnih iskoraka i pokušaja da se izađe iz zadatih matrica i to ohrabruje, tim pre što se menja globalni kontekst, što treba iskoristiti. Ali, to možemo učiniti samo ako uspemo da održimo funkcionalan sistem proizvodnje igranih sadržaja.
Vladimir Kolarić: Rat je u meni, književnost sinteze Germana Sadulajeva
Kako danas gledate na Slobodana Miloševića, imajući u vidu sada njegovo čuveno i za mnoge proročko obraćanje 2. oktobra 2000. godine? Da li se možda slažete sa stavom njegovih poštovalaca da će pouzdan znak da je Srbija slobodna zemlja, biti tek kada se bivšem predsedniku Srbije i SRJ, budu podizali spomenici (kao na primer u Moskvi) i davale imena ulica?
Danas, svakako lakše nego onda, uviđamo složenost situacije u kojoj se naša zemlja nalazila devedesetih i izazova pred kojima se nalazilo tadašnje rukovodstvo. Kao što više znamo i o svemu što je prethodilo, odnosno strahovito niskom intelektualnom, političkom i etičkom nivou rukovodilaca srpskog porekla u socijalističkoj Jugoslaviji, posebno rukovodstva SR Srbije, što i opravdava makar početni optimizam prema Miloševiću i njegovom krugu. On je svakako značajna istorijska figura i treba se ozbiljno posvetiti istraživanju njegove uloge u našoj politici i društvu. U poređenju sa onim što sledi i o čudovištima i kosturima iz ormara koji sve više izranjaju ispod, odavno već ne preterano zavodljive maske zapadnog sveta, Miloševićeve slabosti i greške, pa i „gresi“, činiće nam se sve manjima, a i sve razumljivijima.
Vi ste rođeni u Loznici, iz Vukovog ste kraja. Mi Leskovčani s druge strane zbog njegove jezičke reforme, kao i ceo jug Srbije, imamo kompleks kojeg smo postali svesni i kojeg smo počeli da se oslobađamo tek poslednjih godina. Mnogi kažu da nije slučajno što je u srpskim školama od 1945. pored Titove bila dozvoljena još samo njegova slika. Sada u javnost izlaze i podaci o tome da je za lične potrebe prodavao značajne spise iz srpskih manastira. Kako gledate na ulogu Vuka Karadžića u našoj istoriji?
Kontroverze oko Vuka postoje i postojaće, ali je jasno da se nikad nećemo vratiti u vreme pre reformi koje je uveo. Koliko god nam se činilo razumnim vraćanje „debelog jer“ radi prevladavanje razlike između ijekavskog i ekavskog izgovora, ono je sasvim malo verovatno. Važno je da danas postoji svest o značaju našeg srednjovekovnog nasleđa i milenijumskom kontinuitetu srpske kulture, pa i pismenosti, uprkos diskontinuitetima i reformama poput one Vukove. Diskusija oko Vukove uloge u našoj istoriji i kulturi treba da ostane živa, ali tako da bude produktivna, a ne da se svede na ideološki pamfletizam i resantiman bilo koje vrste. Slično važi i za Dositeja, te ne treba nekritički uzimati ni zanimljivu i uticajnu maksimu Vladimira Vujića o dihotomiji između Svetog Save i Dositeja, odnosno ulasku u manastir jednog, a izlasku iz manastira drugog, kao dva distinktivna, pa i apsolutno konfrontirana pola naše kulture. Ukratko, potreban nam je ozbiljan dijalog o svemu onome na čemu počivaju naša kultura, identitet i zajedništvo, a ne prepucavanje i želja za „isključivanjem“ neistomišljenika. Mi smo bogata i složena kultura i za mnogo toga ima mesta.
I za kraj, da li ste do sada bili u Leskovcu i koliko znate o istoriji i tradiciji našeg kraja?
Nisam bio, nažalost. Inače, jedan od interesantnih domaćih repera je Dyze, pa i to je jedan od likova savremenog Leskovca, koji ne treba potcenjivati.
Izvor: Leskovackeprice
