Piše: Nikolas Malder
Prevod: Miloš M. Milojević
Jedna istorijska crta o eksproprijaciji
Godine 1960. tri planinske ostrvske nacije izrazile su svoju ekonomsku nezavisnost. Osim početnog slova u imenima na engleskom jeziku – C – one dele upadljive sličnosti. Na sva tri ostrva dugotrajno su bile razmeštene američke i britanske vojne baze, ali su onda na vlast stupili nacionalistički lideri levičarskih sklonosti. Njihove nove vlade su nacionalizovale vlasništvo i sprovele zemljišne reforme.
Uprkos tome što su smeštene na različitim kontinentima, trio ostrvskih republika se samoodređivao kao deo Globalnog Juga i sve su postale aktivne članice Pokreta nesvrstanih koji je naredne godine oformljen u Beogradu. Među njima, dve zemlje čija je eksproprijacija otišla najdalje suočile su se sa ekonomskim sankcijama Sjedinjenih Država, no uprkos tome odluke njihovih socijalističkih vlada ostavile su višedecenijski trag.
Kuba, Kipar i Cejlon (kako se Šri Lanka nazivala pre 1972. godine) pokazuju neke zapanjujuće sličnosti. Ali agende preobražaja vlasništva koje su sprovodile vlade u Havani, Nikoziji i Kolombu imale su vrlo različite političke ishode.
Lider Šri Lanke Sirimavo Bandaranaike, kubanski predsednik Osvaldo Dortikos i kiparski lider arhiepiskop Makarios na jugoslovenskom posteru za inauguracionu konferenciju Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. godine
Kubanska revolucija otpočela je kao oružani ustanak u Sijera Maestri koji su predvodili Fidel Kastro i Ernesto „Če“ Gevara. Njen vrhunac je bio pad Havane januara 1959. godine. Pet meseci kasnije revolucionarne snage usvojile su zemljišni zakon kojim su eksproprisani zemljišni posedi površine veće od 400 hektara (1.000 jutara). Ovo ograničenje je namerno visoko određeno kako bi se izuzeli mnogi manji i srednji farmeri koji su podržali pobunu. Od većih eksproprisanih imanja, mali poljoprivrednici bezemljaši dobili su sledovanje od po dvadeset sedam hektara. Kubanska zemljišna reforma bila je najveća reforma ove vrste na Zapadnoj hemisferi, pošto je prerasporedila više od jedne trećine ostrvskog poljoprivrednog zemljišta.
Imovina u stranom vlasništvu pokazala se kao remetilački činilac u narušavanju kubanskih napetih ali održivih odnosa sa najvećim stranim investitorom, Sjedinjenim Američkim Državama. Zemljišna reforma je bila ono što je izazvalo seriju poteza i kontrapoteza ekonomske prisile. Pošto nisu bili kadri da reše spor koji je nastao oko naknade za najveće zaplenjene plantaže šećera koje su bile u američkom vlasništvu Kastro i Gevara su se obratili komunističkom bloku za pomoć i trgovinske sporazume. Kada je nafta dobijena u trampu za kubanski šećer pristigla u Havanu na leto 1960. godine, rafinerije koje su bile u zapadnom vlasništvu odbile su da je prerade. To je na kraju navelo revolucionare da zaposednu postrojenja za rafiniranje.
Ajzenhauerova vlada u SAD smesta je kao odmazdu obustavila kupovinu kubanskog šećera. Sve radikalizovaniji, Kastro je nacionalizovao sve strano vlasništvu u julu 1960. godine. Iako je uspeo da isposluje sporazume o kompenzacionom namirenju sa većinom evropskih vlada koje su bile uključene, SAD su odbile da prihvate kubansku ponudu i uvodile su sve snažnije ekonomske sankcije koje su se do 1962. godine pretvorile u potpuni embargo. To je blokada (bloqueo ) koja uz neke izmene traje do danas.
***
Na Kipru, borbu za nezavisnost od Britanije predvodio je prvi predsednik zemlje grčki pravoslavni arhiepiskop Makarios koji je preuzeo vlast u avgustu 1960. godine. Složena ličnost koja je bila istovremeno i revolucionarni klerik i konzervativni revizionista, Makarios je nastojao da izmanevriše komunističku partiju AKEL održavajuće trgovačku klasu zadovoljnom i blisko sarađujući sa sindikatima[i]. Zato što je Makarios bio istaknuta ličnost u Pokretu nesvrstanih, neodstupno odbijao delovanje NATO na Kipru i proklamovao zemljišnu reformu kao deo Petogodišnjeg plana mnogi američki zvaničnici su ga pogrešno sagledavali kao radikala koji je naklonjen Sovjetskom Savezu[ii]. U vašingtonskim krugovima se govorilo da bi Kipar mogao postati „mediteranska Kuba“ vođena „Kastrom u mantiji“[iii] Trojica američkih predsednika, Kenedi, Džonson i Nikson su bili vrlo sumnjičavi u vezi sa kiparskim položajem na međunarodnoj sceni tokom šezdesetih godina dvadesetog veka.
U stvari, Makarios je sproveo vrlo malo nacionalizacija. Delimično i zbog toga što je uvideo kako može da vrši prilično efikasnu kontrolu kiparske ekonomije kroz korporaciju na čijem je čelu sam bio: Kiparsku arhiepiskopiju. Preko podružnih kompanija, pravoslavna crkva je bila najveći posednik na ostrvu, kao i vlasnik prevashodnog udela u bankarstvu, proizvodnji i turističkom sektoru, pa čak i u vinarstvu i rudarstvu.[iv]
Trećesvetska faza kiparske politike vođena šezdesetih godina naglo je prekinuta spoljnom intervencijom. Makariosa je zbacio desničarski puč sproveden u julu 1974. godine čije je izvođenje podržao ozloglašeni grčki vojni diktator Dimitrios Joanidis. Puč je prethodio opštoj turskoj invaziji na sever ostrva. Ovo je izazvalo kratak ali žestoki rat koji je rascepio ostrvo na dva dela čime je otpočeo najduži evropski zamrznuti konflikt. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, opojna mešavina obaveštajnih operacija Sovjetskog Saveza na izmaku i kretanje međunarodnog kapitala na kraju je pretvorila Kipar u čvorište ofšor bankarstva i raj za svetske investitore. Ishodište je neobična mešavina radikalne politike i merkantilnog globalizma. Kipar je imao prvog izabranog komunističkog šefa države u Evropi – Demetrisa Kristofiasa iz partije AKEL koji je predsedavao zemljom između 2008. i 2013. godine – ali je takođe ozloglašeno mesto poreskih utaja, izbegavanja sankcija i maglovitih finansijskih dogovora.
***
Izvođač glavne nacionalizacije tokom 60-ih i 70-ih godina dvadesetog veka na Cejlonu bila je prva žena premijer: Sirimavo Bandaranaike. Budistička aristokratkinja izuzetne odlučnosti i zastrašujućeg načina delovanja preuzela je predvodništvo šrilančanske Slobodarske partije kao četrdeset četvorogodišnjakinja nakon što je njen suprug, prvi premijer zemlje S. V. R. D. Bandaranaike stradao u atentatu. Cejlonski socijalistički predvodnik bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih na prvom samitu u Beogradu 1961. godine.
Međutim, njena razvojna politička agenda bila je ugrožena uobičajenim problemom: nedostatkom strane valute. Kako bi ekonomisala uvoz najvažnijeg dobra, nafte, Bandaranaike je oformila nacionalnu naftnu kompaniju koja je dobila monopol na kupovinu, prodaju i distribuciju nafte u zemlji. Onda je 1962. godine nacionalizovala imovinu Šela, Esa i Kalteksa, vrednu otprilike ukupno osam miliona dolara, što je izazvalo međunarodnu ogorčenost.[v]
Eksproprijacija na Cejlonu izazvala je vašingtonsku odmazdu. Hikenluperov amandman (Hickenlooper Amendment) Zakona o stranoj pomoći iz 1961, nazvan po republikanskom predstavniku iz Ajove koji ga je predložio, umanjio je američku razvojnu pomoć državama koje ekspropriraju američku imovinu bez „adekvatne kompenzacije“. Zakonski akt je bio odgovor na kubansku eksproprijaciju američkih kompanija 1959-1960: ali ostrvo koje je predvodila Bandaranaike bilo je prva zemlja posle Kube koja je trpela posledice njegovog usvajanja. Slično Iranu 1951-1952. i Kubi posle 1960. Cejlon je bio meta privremenog naftnog embarga koje su sprovele zapadne kompanije 1964. godine, prinuđujući Kolombo da pribavlja gorivo iz Egipta i iz Sovjetskog Saveza.[vi]
Pokušaj Bandaranaike da nacionalizuje najveću nacionalnu novinsku kompaniju doveo je do njenog izbornog poraza na izborima 1965. godine od protivnika naklonjenijem poslovnim krugovima, koji je obećao da će isplatiti obeštećenje za konfiskovane zapadne naftne kompanije. Ali kada je doajenka šrilančanskog socijalizma ponovo izglasana na vlast 1970. godine, nastavila je sa nacionalizacijom nepokolebljivom voljom. Banke, osiguravajuće kuće, škole, rudari grafita i dragog kamnja i najvažniji uvozni i izvozni poslovi stavljeni su pod državnu kontrolu. Kada je usvojen njen Zakon o zemljišnoj reformi 1972. godine, Bandaranaike je učinila simboličan potez tako što je predala hiljadu jutara porodičnog zemljišta.[vii]
Iako su plaćene naknade za eksproprisano zemljište, Bandaranaike je uglavnom razvlastila svoje konzervativnije političke protivnike. Nakon što je najveći deo plantaža čaja, gume i kokosa – koji su ukupno činili 76 odsto izvoznog dohotka – nacionalizovano 1975 ,.godine, samo su turizam, tekstilna industrija, proizvodnja hrane i pića, i uzgajanje pirinča ostali u privatnom vlasništvu.[viii] Kada se pogleda broj eksproprisanih kompanija Šri Lanka pod vođstvom Bandaranaike je tokom 70-ih godina 20. veka bila bez premca.[ix]
***
Ekonomske nacionalizacije 50-ih i 60-ih godina 20. veka bile su istaknuto obeležje pre svega nesvrstanih zemalja. Binarnost Hladnog rata između kapitalizma i komunizma nije bio najvažniji vodič kako će države tretirati imovinu u domaćem i stranom vlasništvu. Važnije je bilo razmatranje o tome koliko snažno teže da ostvare nacionalnu želju za autonomnom razvojnom putanjom u brzorastućoj svetskoj ekonomiji kojom su i dalje dominirale bogate zapadne zemlje.
Eksproprijacija imovine mnogo je manje jasno ideološki određena praksa nego što se uobičajeno misli. U periodu nakon Drugog svetskog rata postala je zajednička tehnika postkolonijalnih država i izgradnje nacija među raznolikim nacionalnim elitama, od komunističkih revolucionara do japanskih birokrata, latinoameričkih generala do arapskih socijalista i od hinduističkih patricija do budističkih plemkinja. Postojalo je uverenje podjednako u Prvom, Drugom i Trećem svetu da institut i distribucija privatne imovine nije ni neizmenljiva niti nepovrediva. Jedino pitanje je bilo kojoj svrsi bi trebalo da posluži njeno ograničavanje. Ovo sve snažnije iskazivanje političke moći države i partija različitog ideološkog opredeljenja nad vlasništvom je nešto što je u naše vreme u ponovnom porastu.
Izvor: Weltinnenpolitik
[i] Demetris Assos, Makarios: The Revolutionary Priest of Cyprus (London: I.B. Tauris, 2018), str. 16, 34, 41, 208.
[ii] “Makarios Sets Up 5-Year Plan; Relies Heavily on Western Aid,” The New York Times, 11 March 1961, str. 4.
[iii] Tejlor Bečler, nekadašnji američki ambasador na Kipru (1964-1969), pred Komitetom za bezbednost američkog Kongresa, U.S. Intelligence Agencies and Activities: The Performance of the Intelligence Community (Washington: GPO, 1975), str. 763.
[iv] Christopher Hitchens, “Détente and Destabilization: Report from Cyprus,” New Left Review I/94 (novembar-decembar 1975), str. 63; Victor Roudometof, “Les Activités Économiques de l’Église Orthodoxe de Chypre,” Archives de Sciences Sociales des Religions 158 (januar-mart 2019), str. 107-124.
[v] Chittharanjan Amerasinghe, “The Ceylon Oil Expropriations,” American Journal of International Law Vol. 58 No. 2 (April 1964), str. 445-450.
[vi] Noel Maurer, The Empire Trap: The Rise and Fall of U.S. Intervention to Protect American Property Overseas, 1893-2013, str. 332-336.
[vii] James Jupp, “Democratic Socialism in Sri Lanka,” Pacific Affairs Vol. 50 No. 4 (zima 1977-1978), str. 632-633.
[viii] Central Bank of Sri Lanka, Economic Performance, Problems and Policies–1975, str. 30.
[ix] Charles R. Kennedy, “Relations between transnational corporations and Governments of host countries: a look to the future,” Transnational Corporations Vol. 1 No. 1 (februar 1992), str. 73, tabela druga
