Preveo i priredio: Protoprezviter Nikola Gačević
Crkva je jedna potpuno drugačija stvarnost, na sasvim suprotnoj strani u odnosu na religiju. Ona je događaj koji se ostvaruje kao zajednica odnosa.
Jedan rijedak susret dvojice izuzetno značajnih ličnosti — istinskih duhovnih orijentira u savremenoj svjetskoj pravoslavnoj teologiji i ne samo— dogodio se u „Parohijskom arhontarikiju“ Svetog hrama Blagoveštenja u Pireji, 20. oktobra 2019 godine, u okviru programa „Parohija na djelu…“.
Lično sam bio svjedok tog susreta koji je bio posebno dirljiv. Hristo Janaras kada je ugledao Mitroplita Amfilohija imao je osmijeh sina pred ocem kojeg nije vidio decenijama. Zagrlili su se i tihim glasom i suznim očima kazao mitropolitu «hvala Bogu što si takav, daješ mi nadu». Dok smo sjedeli u gostionici u odstustvu Mitroplita Amfiohija, obratio nam se Janaras i kazao za Mitroplita «on je jedan od najvećih arhijereja kojeg ima vaseljensko pravoslavlje i hrišćanstvo uopšte, cjelovita ličnost, koji je vrlo ozbiljno u svom životu i službi shvatio Hrista i Crkvu». …“. Obojica su danas u vječnosti, u Carstvu Boga Ljubavi koga su sa toliko životnog žara slavili iznad svega načinom življenja i odnosa prema drugome, kao i riječju, kako pisanom tako izgovorenom.
Dakle, Njegovo Visokopreosveštenstvo, mitropolit crnogorsko-primorski prof.dr. Amfilohije Radović i profesor filozofije na Pantjskom Univerzitetu u Atini i pisac Hristos Janaras, učestvovali su u jednom nesvakidašnjem razgovoru, koji se razvijao kroz više tema.
Razgovor je vodio protojerej Spiridon Cimuris, teolog, profesor franskuske škole De la Salle.
U nastavku ću vašoj ljubavi prenijeti najvažnije djelove iz razgovora, po temama.
Crkva, istina i iskustvo
Prvi tematski pravac razgovora odnosio se na Crkvu onakvu kakva se danas pojavljuje pred našim očima — sa mnogim problemima, ali i sa živom nadom.
Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski, istakao je da su teme o kima bi trebalo razgovarati: misija Crkve, odnos Crkve i religije, kao i razumijevanje Crkve kao Tijela Hristovog.
Sa svoje strane, Hristos Janaras naglasio je da su ova pitanja bolna i duboko ranjavajuća, jer — kako je istakao — izgubili smo razlikovanje između Crkve i religije.
godine, u okviru programa „Parohija na djelu“
Religija je, po njegovim riječima, događaj usredsređen na pojedinca, individualističko iskustvo, za razliku od Crkve koja je zajednica, način postojanja i živo iskustvo odnosa.
„Biram jednu vjeru koja ima određene obaveze, koja posjeduje neki moralni kodeks — koji mogu da poštujem ili da ne poštujem. Tako su stvari unutar religije ustrojene da osiguravaju i utvrđuju ego.
Crkva je, međutim, sasvim drugačija stvarnost, na potpunoj suprotnosti u odnosu na religiju. Ona je događaj koji se ostvaruje kao zajednica odnosa.“
Za Crkvu, Bog je trojična zajednica Ličnosti — Otac, Sin i Duh Sveti. Tajna istinskog postojanja jeste jedina suštinska definicija Boga u Bibliji a to je : „Bog je Ljubav“. To je sam način Njegovog postojanja.
Sveta Trojica je sve, istakao je, sa svoje strane, Njegovo Visokopreosveštenstvo, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Ona je korijen postojanja, samo postojanje kao takvo. I sve što postoji — u Njoj ima svoje utemeljenje.
I u Božanskoj Liturgiji, u vozglasu „Blagosloveno Carstvo…“, zaista je sadržana Crkva kao događaj — ne kao ideologija, ne kao religija.
Ona je Carstvo, i to jeste Crkva — Tijelo Hristovo. Crkva poziva sve da postanu zajedničari, pričasnici te tajne.
„Crkva je poziv na preobraženje — kroz pokajanje, kroz promjenu samog načina postojanja. Ona je otvaranje postojanja za proživljavanje tajne Boga kao ljubavi.
Veličanstvo Hristovo otkriva se u Njegovoj žrtvi, u ljubavi bez granica. On daruje Sebe i neprestano predaje tajnu božanske ljubavi u Crkvi, kao Svoje Telo i Krv.
Ukradene neprocjenjive ikone vraćene Albanskoj Pravoslavnoj crkvi
Kroz Tijelo i Krv Hristovu zajedničarimo sa Bogom našim i stupamo u zajednicu jedni sa drugima. To je zajednica za vječnost — taj susret sa Hristom.“
„I upravo to jeste tajna Crkve“, nastavio je Mitropolit Amfilohije. „I veliko je djelo Božije što ova tajna i danas ostaje živa u svijetu. Uprkos svim iskušenjima i gonjenjima Crkve, ova tajna se daruje čitavoj vaseljeni.“
Sa svoje strane, Hristos Janaras istakao je da je Crkva svoje najautentičnije i najistinitije razdoblje proživjela upravo u vrijeme turskog ropstva, kada nigdje nije bilo propovijedi, već samo djela. Sve je bilo učestvovanje, sve je bilo zajednica života.
„Da upalim kandilo u svome domu, da zamijesim prosforu, da postim, da učinim osvećenje doma, da pođem na Evharistiju, na Svetu Liturgiju — koja je bila središnji društveni događaj. Sve to nije bilo izvor nekakve zasluge ili nagrade, već nešto samorazumljivo. Učestvovanje je čin, nije ideološka odluka.“
Veliki je blagoslov Božiji što smo članovi Tijela Hristovog, istakao je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. To je jedinstvo koje se oslanja na samo postojanje svijeta i na samo postojanje Boga.
Sabornost
Drugi tematski pravac razgovora odnosio se na sabornost kao način života Crkve.
godine, u okviru programa „Parohija na djelu“
Takav način života je bogočovječanski, naglasio je Njegovo Visokopreosveštenstvo, podsećajući na riječi svoga duhovnog oca, Svetog Justin Popovića: način života Hrista jeste jedini istinski način života čovjeka.
„Prvi pad — pad Adamov — jeste odbacivanje riječi Božije koja daruje život. Tu se dešava oboženje stvorenog načina postojanja, bez Boga i bez Njegove riječi.“
Stvari su međusobno povezane, istakao je Hristos Janaras. Kada kažemo da je vjera postala uvjerenje, odmah potom učenje se pretvara u intelektualnu pouku. Uvjerenje se gradi pojmovima. Tako učenje prestaje da bude vaspitanje i postaje manipulacija — nije više pedagogija, već „ispiranje mozga“.
Ne poznajem nešto onda kada ga samo razumijem. Najprije bivam prosvetljen — što znači da u onome što poznajem učestvujem iskustveno.
„Razlike u odnosu na zapadnog čovjeka su ogromne, suštinske: tamo važi «razumijem dakle postojim». To je jedna druga civilizacija. A mi smo je preuzeli i pokušali da je pretvorimo u Pravoslavlje.“
Sabor u Crkvi bio je izraz očinstva, istakao je Hristos Janaras. Danas svoje klirike nazivamo očevima, a da nam pritom um uopšte ne ide ka rađanju.
Zato i pravimo sabore koji nažalost ponekad liče na opšte skupštine najviših struktura. A očinstvo znači — rađati, izvoditi u život.
„Na Saboru je ustao jedan nepismeni pastir — Sveti Spiridon— uzeo je crijep u ruke i time sve rekao” (o tome više pogledajte u Žitiju sv. Spiridona, koga interesuje), naglasio je g. Janaras, „jer je Sveti znao da rađa“.
„Kako ponovo pronaći te stvarnosti i kako ih reći, prenijeti? Kako ih tražiti sa žeđu?
Jer do jednog trenutka episkopi su se sabirali sa sviješću o očinstvu. Zato, kada bi neko govorio nešto svoje, sklanjali bi ga u stranu. Danas je Sabor postao upravno tijelo.
Sve je lančano povezano. Kada se istina ne propovijeda, nego prenosi; kada znanje nije uvjerenje, nego prosvetljenje — tada može da proradi očinstvo, tada može istinski da proradi i Sabor.“
Ovaj sukob između znanja i života Crkve — života kao življenja, kao prosvetljenja i kao stvarnog preobraženja — naročito je došao do izražaja u XIV vijeku, u doba Svetog Grigorija Palame, istakao je Njegovo Visokopreosveštenstvo, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović.
U okviru svoga učenja — koje je ujedno bilo i učenje same Crkve — Sveti Grigorije suočio se sa zapadnim bogoslovskim shvatanjima.
Povodom toga, Visokopreosvešteni je naglasio:
„Opštenje sa Bogom nije ideološko, već životno. Bog, kao jedini Život, predaje se i daruje, i kao takav biva zajedničaren.“
Sabornost i Prvi
Razgovor se potom usredsredio na pitanje šta obezbjeđuje služba Prvoga unutar sabornog načina postojanja Crkve.
Funkcija Prvoga u Saboru jeste služba odnosa, istakao je Hristos Janaras.
„Njemu je, kroz vjekove, povjereno da bude zalog jedinstva. Da bude prisutan i da služi jedinstvu. On sveštenodejstvuje jedinstvo Episkopâ.“
Kao primer takvog Prvoga, Mitropolit Amfilohije je naveo blaženopočivšeg patrijarha srpskog Pavla.
„Na saboru jerarhije on nije vladao, nego je prinosio sebe kao žrtvu. Takvo prvenstvo jeste istinsko očinstvo.“
Slično tome, i Hristos Janaras osvrnuo se na ličnost blaženopočivšeg vaseljenskog patrijarha Dimitrija.
„Dimitrije je ostao upamćen kao veliki Patrijarh — kao blagoslov i osmijeh koji su svuda bili prisutni. Kao prisustvo je zračilo na sve, uticalo na sve.“
„Potreban nam je povratak u prva tri vijeka“, nastavio je mitropolit Amfilohije, „u vreme kada je Crkva bila pod gonjenjem. Crkva je oduvijek u sebi nosila duh mučeništva.
I danas je potrebno da se iznova oslanja na žrtvu Gospodnju, na bogočovečanski način postojanja. To je jedini vječni način postojanja Crkve.“
„I ako Crkva i danas želi da bude istinski Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska, potrebno je da se oslobodi iod etnofiletizma, ljudskih ambicija i prvenstava papskog tipa.
Neophodno je da se vrati načinu postojanja Crkve iz prva tri vijeka.
Istinska sabornost jeste ona koju nalazimo u Djelima Apostolskim i u životu Crkve kroz vjekove. I to prvenstvo — ali u tom duhu žrtve, a ne gospodarenja.“
Epilog
Na kraju razgovora, Hristos Janaras je, na upečatljiv način, naveo jednu priču iz Lavsaika, istakavši da je jezik Crkve otkrivenjski onda kada u sebi ima „svetu ludost“ — jezik koji ne poznaje zakone i ograničenja, i upravo kao takav spasava sve.
Tom prilikom izneo je i lično svjedočanstvo o mitropolitu Amfilohiju Radoviću, napominjući sa dubokim osjećanjem da je, u njegovim očima, ovaj starac (mitropolit Amfilohije) — mučenik. „Na Kosovu je postradao…“, rekao je, i sa dubokom ganutošću i suzama u očima zahvalio što mu daruje nadu.
Sa svoje strane, Njegovo Visokopreosveštenstvo, osvrnuvši se na svoga duhovnog oca, Svetog Justina Popovića, koji je studirao u Srbiji, Engleskoj, Rusiji i Grčkoj, istakao je da je najviše naučio od jedne proste bake, u podnožju Partenona u Atini — koja je, kako je rekao, bila njegova najveća životna učiteljica.
„To je tajna Crkve — tajna očinstva i materinstva unutar Crkve.“
Hristos Janaras (1935–2024) bio jedan od najznačajnijih savremenih grčkih mislilac sa snažnim prisustvom u javnom prostoru, kako u Grčkoj tako i na međunarodnom planu. Decenijama je predavao filozofiju (Filozofija Politike) na Pantijskom Univerzitetu u Atini, dajući značajan doprinos obrazovanju novih generacija filozofa i teologa. Studirao je teologiju i filosofiju u Atini i u inostranstvu (Francuska, Švajcarska i Nemačka). Učestvovao je na brojnim međunarodnim konferencijama, bogoslovskim dijalozima i naučnim forumima, promovišući dijalog između pravoslavne teologije i savremene filozofije, političke misli i kulture. Sistematski je kritikovao zapadni individualizam, moralizam i sekularizovani način razumijevanja vere. Godinama je imao svoju kolumnu u najuglednijem grčkom časopisu Katimerini, sa slobodom i smjelošću intervenišući po pitanjima Crkve, društva, obrazovanja i kulturnog identiteta. U svom djelu Janaras je Crkvu predstavio kao način postojanja, a ne kao ideološki ili religijski sistem, naglašavajući značaj iskustva, odnosa i evharistijske zajednice kao središta crkvenog života. Neka od njegovih najznačajnijih teološko-filosofskih djela prevedena su na srpski jezik od strane izdavačke kuće «Beseda» mitroplije Bačke (npr. Ličnost i Eros, Racionalizam i društvena praksa, Azbučnik vere, Istina i jedinstvo Crkve.
