Piše: Miloš Lalatović
Jedna od pojava, nevjerovatnih, da se zadnjih decenija govori toliko o Svetosavlju kao retrogradnoj, ,,fašističkoj“ ideologiji. Nevjerovatno je to, što se promovisanje ove filosofije života, kako je nazivao Sveti Justin Popović u svojoj knjizi Svetosavlje kao filosofija života, iz zabačenih kutaka više od pola vijeka oskudnih crkvenih prodavnica i biblioteka na ovim prostorima, promovisali upravo ljudi koji se protiv iste svim silama bore. Mislim, da ni najviši crkveni velikodostojnici novijeg doba ne bi pominjali Svetosavlje toliko često, možda bi se katkad osvrnuli na njega, da nije bilo raznih analitičara, nevladinih organizacija, nezavisnih intelektualaca i poluintelektualaca, ,,slobodnomislećih ljudi“, plaćenika raznih fondacija za zatvorena i ludo otvorena društva. Sveti Sava, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović, Sveti Justin Popović, predstavnici Crkve, trebali bi da se upravo zahvale svim nabrojanim organizacijama i pojedincima na promovisanju Svetosavlja kao filosofije života.
Uopšte je čudno, kažem, odakle se među svim tim ljudima pojavilo interesovanje, tačnije, interesovanje za svoje nalogodavce, od kojih su neki stvarni ljudi, a neki oličeni u duhovima podnebesja koje istima podgrijavaju sujetu, postajući korisni idioti, tačnije klovnovi, pa pričaju razne priče, koje ni na šta ne liče.
Oni koji poštuju lik i djelo Svetog Save, a žele da se uklope u mreže gospodara ovoga svijeta, da sjede na jedno pet-šest stolica, kažu da svetitelj nema nikakve veze sa Svetosavljem.
Drugi kažu da su Sveti Sava i njegov otac Sveti Simeon Mirotočivi, odgovorni za sva zla koje je srpski narod počinio od prosvećivanja Dukljana Pravoslavljem, preko protjerivanja bogumila, arijanaca, ne zna se tačno koga, do najnovijih ratova devedesetih, a zlodjela koja su Srbi uradili bili su direktno inspirisana Svetosavljem. Mislim, da najveći broj srpskih političara, a kamoli bivših komunističkih generala, u stvari i nastavljajućih komunista, onih što su i dalje njemu služili posle pada Berlinskog zida, pojma nijesu imali o terminu Svetosavlje, niti su ga u JNA kasarnama i školama mogli čuti, zajedno sa drugovima svih naroda i narodnosti nekadašnje nam države. Interesovanje za Svetosavlje se javlja nakon pada Miloševića, negdje početkom dvijehiljaditih godina, kako je počela vjeronauka u srbijanskim školama, posredovanjem Patrijarha Pavla i tragično preminulog premijera Zorana Đinđića, koga protivnici Svetosavlja od kada je ubijen pa do danas veličaju u zvijezde, kao prvog demokratu, najproevropskijeg, najzapadnijeg političara, koga su neki zli duhovi prošlosti uklonili da bi vratili Srbiju u tzv. nazadni put Svetosavlja, koji se paradoksalno do Đinđića nije skoro pominjao, mislim od perioda od završetka Drugog svjetskog rata do Đinđića. Ako ćemo iskreno nacionalizam ratnih devedesetih je bio kafanski nacionalizam raznih estradnih umjetnika i umjetnica, tako da bi se bez namjere da nekog ili nešto omalovažim, moglo nazvati folkoslavlje, više je folkoslavlje, kao novokomponovani muzički žanr sa kvazipatriotskim pjesmama učinio za mobilizaciju Srba za rat, nego najbolji kristal met, moguće da je bio bolji i od onog koga su uzimali njemački vojnici kada su pregazili u rekordnom roku Francusku za vrijeme firera. Samo što su nacisti imali rad, red i disciplinu, a Srbi nerad, nered, neslogu, ostatke komunističkog farisejskog morala sa četničkom ikonografijom, velikim pravoslavnim krstovima na debelim zlatnim kajlama. I za sve je to krivo danas Svetosavlje, a ne folkoslavlje. Iskreno i suprotne strane, naročito Bošnjaci su itekako uživali u folkoslavlju i bezglavo kretali pod njegovim uticajem na četnike, a Hrvati su kao i uvijek zapadni dečki sa kvazi-bečkom kulturom napravili Tompsona. I toliko su se navukli na njega, kao Amerikanci na fentanil, samo Hrvati u neuporedivo većem broju. ,,Opasna šljaka, rođaci“, što bi rekao Pinki iz Dragojevićevog filma Rane.
Ono što se može konstatovati da se Sveti Sava toliko zamjerio duhovima podnebesja i onome što se naziva duh ovoga svijeta, počev od prosvećivanja paganizovanih Srba i drugih balkanskih naroda hrišćanstvom, do ponovne zainteresovanosti postkomunističke omladine generacije X i ostalih za vjeru, da nijesu preko svojih eksponenata, mogli izdržati pa makar na svoju štetu, da ne udare na njega i Svetosavlje. Štetu, u smislu, da što više pričaju o ovoj filosofiji života, sve je više promovišu, pa će i mnoge koji nijesu bili zainteresovani i ne bi nikad čuli za taj termin, zainteresovati i naći će odgovor na pitanje, šta je Svetosavlje.
Ajmo, prvo da uzmemo protivnike ove ideologije, da vidimo šta oni misle o Svetosavlju. Po njima je to ideologija nastala tridesetih godina dvadesetog vijeka inspirisana Vladikom Nikolajem, ali je sam naziv dao jedan ruski sveštenik, vjerovatno u Srbiju prebjegao od boljševika. To je je ideologija krvi i tla. Svetosavlje je etnofiletizam, zato što je Sveti Vladika Nikolaj na recenziji knjige Svetog Justina Popovića, koju dotični nijesu vjerovatno nikad ni vidjeli, niti znaju za nju, bar većina, napisao rečenicu ,,Svetosavlje je Pravoslavlje srpskoga stila“. Ova rečenica je bila dovoljna da protivnici Svetosavlja eksplodiraju, a navedena rečenica se prenosila usmenim putem od jednog anti-Svetosavskog intelektualca do drugog. Ova rečenica je doprinijela da se Svetosavlje proglasi zločinačkom ideologijom, odgovornom za sve zločine koje su Srbi počinili nad drugim narodima, iako ti srpski zločinci, najveći broj, ako ne i svi, nijesu nikad ni čuli za izraz Svetosavlje.
Šta je u stvari Svetosavlje po Svetom Justinu Popoviću koji je napisao knjigu o istom?
Navešću samo ukratko, ali dovoljno jasno. Svetosavlje je suprotstavljanje progresu u vodenici smrti. Pošto je Sveti Sava Srbe, a i značajno ostale balkanske narode priveo hrišćanstvu i time utabao stazu ka jedinom Putu Isusu Hristu, tako i Srbi, a i svi svjetski narodi po ovom teologu, koga su mnogi najveći pravoslavni duhovnici dvadesetog vijeka od Rumunije, Grčke do Rusije nazivali savješću Pravoslavlja toga vremena, treba da slijede tu stazu da ne bi sav njihov progres i uspjeh završio na smetlištu ili bolje rečeno u groblju, čiji, grobovi možda spolja izgledaju lijepo, a ,,iznutra su puni svake nečistote i truleži“. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju su ona silna preduzeća i giganti novog komunističkog bezbožnog raja bez Boga, tačnije, bog je bio vođa kome su se zaklinjali. Nakon ovoga, u svim postsocijalističkim državama je nastupilo vrijeme tranzicije, nazovi emancipacije finansirane iz raznih fondova gospodara ovoga svijeta, koji opet da bi ,,pomogli“ narodu stavili su mu još veći teret kroz ratove, zavadu, siromaštvo, moralni pad, a predstavnici istih pričaju li pričaju praznoslovne priče, što lijepo zvuče, a u suštini ni na šta ne liče.
Eto, to je Svetosavlje, sklanjanje naroda od onih koji po svijetu duše trguju, za potrebe podnebesnih duhova, sklanjanje od beskrajnih zaduživanja neznano kome, sklanjanje od jarmova, koje predstavljaju kao slobodu, a u stvari je teško ropstvo, sklanjanje od kasapina, trovača i trovačica. Svetosavlje ne poziva na zločin prema bilo kome, nije ideologija krvi i tla, kako je nazivaju njeni protivnici, nego filosofija života, onoga vječnoga na koje poziva sve narode ovoga svijeta, vez obzira na porijeklo, boju kože i ostale međuljudske razlike.
Svako može da se oprijedeli za sekularizam, ali ne može neko non-stop u medijima, naročito onih finansiranih od gospodara ovoga svijeta, da izgovara kojekakve laži. Sve te laži se finansiraju još uvijek srebrenjacima Jude Iskariotskog, koje je uzeo za izdajstvo svoga učitelja Gospoda Isusa Hrista, a koji su na kraju završili bačeni od strane istog pred noge onih koji su mu ih dali, nakon što se ovaj raskajao i izvršio suicid, a ovi su za njih kupili Lončarevu njivu za groblje strancima, u koju se i danas sahranjuju mnogi nepoznati, bez obzira koliko nekad bili poznati, i groblje na toj njivi se sve više i više proširuje. Možda su i njihovi spomenici spolja lijepi, ukrašeni lijepim kamenjem, ispisani mudrim ovosvjetskim epitafima, ali oni su i dalje samo mrtvaci, koji prvo teško zaudaraju, a na kraju se pretvore u prah.
Svetosavlje, filosofija života.
