Piše: Elis Bektaš
Kada su 1998. godine fudbaleri hrvatske nacionalne selekcije osvojili bronzanu medalju na svjetskom prvenstvu u Francuskoj, po povratku im je upriličen impresivan svečani doček na kom je centralna zvijezda, pored fudbalera, bila Severina, a čitav je doček protekao u znaku njenog hita Djevojka sa sela.
Danas, četvrt vijeka kasnije, vlada Republike Hrvatske smatra da je nemoguće organizovati doček za bronzane rukometaše sa upravo završenog evropskog prvenstva bez učešća Marka Perkovića Tompsona.
Naime, prvobitno najavljeni doček otkazan je nakon odluke zagrebačkog gradskog poglavarstva da ne dozvoli Tompsonov nastup. Potom je vlada RH optužila gradsku upravu da odbacuje rukometnu reprezentaciju, njen uspjeh i samu ideju sporta, što je u njajmanju ruku budalasto, jer ništa od toga nije bilo sporno.
Bio je sporan samo Tompson, ta dugovječna sitna i bezmuda kurvica, koja nema odvažnosti da otvoreno zaustaškuje, već to čini nekako mlitavo i hinjavo, u jednoj pjesmi arlauče za dom, u drugoj zakmeči spremni, u jednoj Jure i dan, u drugoj jutro i Boban. Taman po mjeri kičastog i karikaturalnog ustašluka koji već odavno pojma nema kome i zbog čega ustaškuje i koji je tek otužna refleksija iznevjerenih očekivanja.
No, da Tompson ne ostane sporan, potrudila se vlada RH koja je derogirala ingerencije gradske uprave i preuzela na sebe organizaciju dočeka, uključujući tu i dovođenje bofl-estradlije Perkovića.
Premda su u čitavom slučaju najvažniji njegovi pravni i politički aspekti, odnosno ingerencije i međusobne relacije centralnih i lokalnih vlasti, njih ću ostaviti po strani i prepustiti javnim glasovima u Hrvatskoj da se bave tim pitanjem, a ja ću baciti malo svjetla na metamorfoze estetizacije kao ultimativnog ideološkog konstrukta.
Zašto je 1998. godine bilo moguće da se uspjeh fudbalera na svjetskom prvenstvu proslavlja uz simpatičnu i vrckavu Severinu i uz taktove njene bezazlene pop pjesmice? Pa zato što je pobjeda ostvarena tri godine ranije, u ljeto devedesetpete, još uvijek izgledala kao stvarna. Toliko stvarna da su čak i najgrlatiji trabanti hrvatskog nacionalizma, Igor Štimac i Zvonimir Boban, mogli da uspjeh sa mundijala proslave pjevušeći „ja sam djevojka sa sela…“.
Vrijeme je, međutim, neumitan sudija i danas su u Hrvatskoj sve češći razboriti glasovi, svjesni da je ta pobjeda, uostalom, kao i sve druge u jugoslovenskom građanskom ratu, bila dugoročni poraz hrvatske države, koja je protjerala skoro četvrt miliona svojih građana i, nimalo nevažno, poreskih obveznika.
Da bi se gorka i otrežnjujuća stvarnost prikrila i potisnula, nije dovoljna Severina. Potreban je, kao kontrapunkt, turbo-folk mobilizator Tompson, koji nije samo megafon desnice, već je, u percepciji te iste desnice, i simbol muževnosti. Hrvatska koju Tompson opjevava i koja odzvanja u lobanjama desničara, shizofreno je dihotomična – istovremeno i jeste i nije oslobođena. Tompson je u Čavoglavama oslobodio Hrvatsku, ali njome, gle čuda, i dan-danas vladaju „crveni“ i njihovi potomci, skupa sa satanistima, liberalima, pa čak i Srbima. Kojih u Hrvatskoj više skoro i da nema.
Tompson, dakle, nije samo agitpropovac i kulturtreger desnice, on je i njena gej ikona, paradigma nacionalizma kao simboličke homoseksualnosti ili, da budem malo blaži u ocjeni, homoerotičnosti. U Hrvatskoj o kojoj on pjeva slobodni mogu biti samo Hrvati i to oni pravovjerni, oni koji ne dvoje o povijesnim „istinama“. Privilegija slobode nije predviđena za građanina niti za neposlušne i sumnjive manjine, a pogotovo ne za ženu čije je mjesto u takvoj Hrvatskoj kraj šporeta i čije su jedine dopuštene atribucije vjernost i smjernost, pseća poslušnost.
Samosvjesna žena, koja sama odlučuje šta će raditi sa svojim umom i svojim tijelom, potkopava same temelje takve Hrvatske i osvjetljava neugodnu činjenicu da je predimenzionirana trobojka sa šahovnicom koja se u ljeto devedesetpete zavijorila nad kninskom tvrđavom ništa drugo doli – Tompsonove gaće.
No, bez obzira na sve to, mora se priznati da je Hrvatska, i kao društvo i kao država, u mnogim aspektima modernija i savremenija od svojih istočnih susjeda i da prednjači u mnogim istorijskim procesima, pa tako u njoj stasavanje nove evropske desnice u stopu prati svoje uzore iz Njemačke, Italije, Francuske, Velike Britanije… dok se njeni obrisi u BiH, Srbiji, Crnoj Gori tek naziru.
Ipak, pitanje je da li će ta ideološka saobraznost sa sve jačim desničarskim, pa čak i ultradesničarskim snagama u Evropi pomoći Hrvatskoj u godinama koje dolaze. Hrvatska je na svoj evropski put krenula kao „djevojka sa sela“ koja proslavlja pobjedu, a završava ga kao „mladić sa sela“ koji histerično i kapriciozno odbija da prihvati da je ta pobjeda ustvari stravičan poraz, koji je demografski opustošio zemlju i umanjio joj izglede da se suprotstavi sve glasnijim talijanskim i mađarskim aspiracijama i pozivanjem na povijesna prava.
Titanik je tonuo uz zvuke brodske kapele koja je izvodila himnu Sare Adams, „Bliže, Bože, Tebi“. Čini se da će Hrvatska potonuti uz Tompsonov domoljubni turbo-folk, u kom su hrvatski muževi junaci i žrtve, hrvatske žene krotke i pseće odane, a Bog je tu prisutan samo u mjeri u kojoj je Hrvat.
