Piše: Atanas Stupar
Prethodni dio možete pročitati ovdje
Identiteti naroda se grade na jeziku, religiji, običajima, prošlostima iz kojih dolaze legende o vrlinama i hrabrostima njihovih pripadnika. Sve zajedno uz osećaj dijeljenja istog životnog prostora izgrađuje jedno veliko identitetsko MI.
Raspadom Jugoslavije Crna Gora je ostala bez svog velikog MI.
Crna Gora je pokušala da svoje novo MI izgradi na inercijama isključivosti, na demagogijama, na dogmatizmu i pisanju nove (poželjne) istorije prilagođene ideološkoj matrici.
Nije vrijedno o tome pričati. Mnogo korisnije je postaviti pitanje – U čemu se ogledaju osobenosti Crne Gore poslije raspada Jugoslavije.
Tu zapinjemo na prvom koraku. Nemamo se za što uhvatiti. Neozbiljno je komentarisati otrcane govore o fašizmu i antifašizmu, parole o patriotizmu i navodnim prijetnjama iz neprijateljskog okruženja. Dosadno je podsjećati na autoritarnost režima, neregularne izbore, prazna obećanja, povezanosti vlastodržaca sa kriminalnim krugovima. Dovoljno je konstatovati evidentnu činjenicu da Crnoj Gori nedostaju osnovna istoriografska svjedočanstva o savremenom dobu. Ono što se po zakonu moralo čuvati kao arhivska građa državnih institucija isjeckano je i spaljeno na Žabljaku ispod Durmitora. Ciljano su zametnuti tragovi zločina, pljački i štošta drugog iz postjugoslovenskog kriminalnog djelovanja kako pojedinaca bliskih vlastima tako i državnih i paradržavnih organizacija. Stenograme, zapisnike, rešenja, odluke, izveštaje, dosijee … progutala je vatra podmetnuta rukom nove države.
Mnoga dragocjena svedočanstva su nestala i nemarom. Druga su svjesno falsifikovana.
Još smo na vrijeme da u svojstvu i za interes države sačuvamo nepristrasne tragove o mladoj tvorevini koju već 20 godina državom nazivamo. U istorijskom interesu je da spasimo što se spasiti može. Zato zbog objektivnog sagledavanja vremena u kome živimo vrijedi razmišljati o njegovim bazičnim tokovima u prethodnim decenijama. Budućim istoričarima treba ostaviti faktografske tragove kako bi se uputili u to ko je kakvim motivima i uz čiju pomoć, kojim metodama i za čiji interes, na kojim nivoima i mjestima stvarao državu blagostanja i nekažnjivosti za uzak krug ljudi i državu bezakonja i poniženja za ostalo stanovništvo.
Koju su ulogu u tome odigrale takozvane identitetske vrijednosti?
Što je podvlačeno crvenom olovkom a što zatamnjivano crnom.
Jedna od identitetskih crta nove vlasti bio je otklon od džempera kao odjevnog komada i ostalih predmeta konfekcijske garderobe. Brzo su se poistovjetili sa svjetskim modnim dizajnerima i pokazali odanost određenim markama satova, nakita, odjeće. Njihovi identiteti su se našli u tranziciji baš kao i istorijski identitet države.
Mislim da je korisno razmisliti o formiranju muzeja postjugoslovenske identitetske Tranzicije. Primjera radi predsjednički i premijerski Majbah mercedesi ili istorija njihove kupovine bili bi samo jedan od eksponata koji ukazuju na afinitete i ciljeve novih političkih vođa. Njihovi kućni garderoberi nalikovali su ormaru Imelde Markos. žene Filipinskog diktatora Ferdinanda Markosa. Imelda je u svom ormaru J držala 2000 pari cipela. Ne treba zaboraviti ni druge artefakte poput satova, nakita, torbi. Važna je i učestala upotreba stranih riječi i fraza koje takođe predstavljaju dio novog identiteta.
U muzeju Tranzicije svoje mjesto bi našlo i ono što je odbačeno za potrebe uspostavljanja novog identiteta. Bilo bi tu fotografija i video zapisa o velelepnim baroknim palatama s primorja, o starim hotelima, o uspješnim fabrikama i preduzećima međunarodnog renomea koja su posredstvom nove političke klase prešla iz državnog vlasništva u ruke prevaranata, dojučerašnjih konobara, šofera, automehaničara, portira…Našlo bi se mjesta i za brendove Armanija, Luj Vitona, Prade, Kartijea, Šanela, Gučija koji su na široka vrata ušli u svakodnevne živote političke elite.
Ne treba zaboraviti da su sve raskoši i bogatstva novih vlasti plaćana iz džepova radničke klase koja je onako osiromašena i dotučena upućena ili na Biro rada ili se sa glasačkim listićima u rukama obrela pred vratima njihovih partijskih kancelarija.
Muzeju Tranzicije mogli bi i građani kao svjedoci istorijskih događaja darivati dokumenta i predmete iz svojih ličnih arhiva. I oni su se u svome okruženju i ličnim materijalnim propastima nagledali svakakvih nepočinstava od države iniciranih. Ne zaboravimo da se sve to radilo pod firmom afirmisanja identitetskih vrijednosti nove države.
Začuđujuće je da zemlja, sa, kako tvrde, Hiljadugodišnjom istorijom ne raspolaže ni najmanjim poglavljem o svojoj novijoj istoriji i njenim novim identitetskim vrijednostima. Izuzetak su dva datuma o kojima će tek biti riječi.
Osnivanjem muzeja Tranzicije Crna Gora bi dobila lijepo svjedočanstvo o sebi, o svom aktuelnom vremenu, kulturi, istoriji, razvoju, novim standardima i društvenim uzorima. Uostalom to je i osnovna svrha muzeja. Muzeji prikazuju hod kroz vrijeme.
Svoje mjesto u tom eventualnom muzeju našao bi i podatak da je prvi automobil u Crnu Goru stigao 1902. godine i da ga je narod nazvao „čudom koje samo sebe goni“.
I savremena crnogorska politika je čudo koje samo sebe decenijama goni. Šoferskim jezikom rečeno to čudo koje samo sebe goni do skoro je to radilo turiranjem gasa, škripom kočnica, cviljenjem guma, podizanjem buke, širenjem dima, okretanjima u mjestu pod ručnom kočnicom. Sve se dešavalo na atraktivnoj političkoj stazi pred tribinama prepunim oduševljenih navijača.
Ako je to čudo koje samo sebe goni kadikad i izašlo iz zacrtanog počasnog kruga gledalo bi unazad otpozdravljajući publici bez ikakve ambicije da krene naprijed.
CG političari su manekenskim hodom ulazili u mercedese i vozikali se pod pratnjom. Uživali su u komforu, samoljublju, gordosti, bezbjednosnom odstojanju od naroda. Kad god bi gume njihovih mercedesa dotakle crnogorski asfalt policija bi zaustavljala saobraćaj, blokirala raskrsnice i pristupne puteve. Život bi zastao dok oni ne prođu. Nigdje u svijetu pojava mercedesa nije izazivala takvo strahopoštovanje kao u malenoj Crnoj Gori.
Mercedesi crnogorskih političara nijesu prošli ni kroz jedan cilj. Da se razbije neugodnost vrćenja ukrug strani faktor se potrudio da iznad mercedesa CG vlastodržaca razapne traku na kojoj je pisalo „CILJ“. Uradio je to 2006. godine kada je Crnoj Gori obnovljena državnost i 2017. godine kada je Crna Gora primljena u NATO savez. Oko ta dva datuma kao oko ostožja pokušava se partijskom mobom i narodnim zaboravim sadijevati nova nacionalna istorija
Kada te datume uz Majbah mercedese i i ono istorijsko vozilo iz 1902. godine poznato kao „čudo koje samo sebe goni“ smjestimo u muzej Tranzicije možda ćemo laganom vožnjom krenuti naprijed ka pravom cilju.
