Piše: Jovan Zafirović
Dok čitam Tijanićev tekst „Škrge u suzavac-socijalizmu“, baš kod redova „Srbi svoje istorijsko pravo dokazuju spomenicima svoje srednjovekovne državnosti, ali i odsustvom, kako kažu, bilo kakvih „zidanih“ dokaza albanske značajne prisutnosti u tim krajevima. Druga strana radije kreće od Ilira i završava u današnjim zakonima velikih brojeva. Ono što je stalo između, nazivamo životom!“, stiže mi poruka od prijatelja.
Veli on, uz priloženu fotografiju iz kolone na administrativnom prelazu „Bela Zemlja“, da njegovo čekanje traje otprilike kao Đokovićevo maratonsko Grend slem finale protiv Nadala. Idem, govori, „do Srbije“, da za dedu uzmem lekove, ali na „granici“ je, saopštava, nepodnošljiva gužva.
U toku letnjeg i zimskog ferija, gastarbajteri svih nacionalnosti i verskih pripadnosti, naprave kilometarske kolone sa obe strane administrativnog prelaza „Bela Zemlja“, čime parališu „ono između“ – život lokalnih Srba i Albanaca koji imaju boravište u ovom delu autonomne pokrajine.
Na Kosovu i Metohiji, među Srbima, procentualno neprikosnoveno egzistira starija populacija koja ima najveće potrebe u snabdevanju medikamentima. Deka pomenutog prijatelja nema veće nervoze od budućnosti svog unuka, ali oni pripadnici starije populacije, čija su deca i unuci daleko od svojih rodnih krajeva, pa samim tim i roditelja, zaslugom političko – ekonomsko – bezbedonosno bezizlaznog lavirinta, imaju druge brige.
Naime, jedna od njihovih, opravdano, najvećih briga jeste kako doći do neophodne terapije. Srbija, kao što je poznato, od prestanka dopremanja lekova srpskim zdravstvenim centrima nije pronašla, po svemu sudeći i neće, rešenje kako da „napuni“ apoteke u srpskim sredinama na Kosovu, te su penzioneri primorani da mole one mlađe – komšije, prijatelje, rođake, koji su motorizovani, koji cirkulišu na relaciji Kosovo i Metohija – centralna Srbija za uslugu – nabavku lekova. Od skora ne samo nabavku lekova, već i podizanje penzija, tuđe nege i pomoći, te socijalnih davanja, ali i drugih neophodnosti za njihovo funkcionisanje.
Bezidejnost beogradskih vlasti u rešavanju ovog izuzetnog problema opet je isprovocirala kreativnost kod Srba. Ubrzo nakon proterivanja svih ekspozitura preko kojih su Srbi mogli doći do dinara, severno od Ibra pojavila se neobična ponuda iz domena uslužne delatnosti. Oglas je otprilike nudio podizanje novca sa bankomata u delu koji kontrološe Srbija uz naknadu za obavljen posao. Tako se „preživljava“ i južno od Ibra.
Mnogi penzioneri, koji su primorani da svaki dinar štede od svojih „uvećanih penzija“, kako bi skrpili mesec, moraju da se po stare dane mangupiraju, zbog neodgovornosti svih učesnika dijaloga, bez izuzetka, te plaćaju da neko umesto njih podiže penziju, jer priličan deo njih, često zbog zdravstvenih problema, dugih čekanja na administrativnim prelazima, ali i loših autobuskih redova vožnje, nisu u stanju da putuju.
Ti, dobio sam jednom prilikom primedbu, sve pišeš što znamo i što nam se dešava, uz dotatak – dosta nam je ponekad što živimo, ne moramo još da čitamo. Istina je da autor ovih redova piše što Srbi na Kosovu i Metohiji već znaju i šta im se dešava, ali smatra da je neuporedivo važnije da se piše o „onome između“ – životu, nego da piše o onome što svi govore (istoriji, junaštvu, herojstvu, kako hoćete), čime se, da poseduju znanje, ne mogu pohvaliti.
Između Derviša i Ćopića – Tragikomedija opstanka: razgovor sa Jovanom Zafirovićem
Tako, dok Beograd priča o teritorijalnom integritetu, granicama od Dragaša do krajnjeg severa, poručuje Srbima da izdrže i da će im biti bolje za „pet do deset godina“, o povredivosti ljudskih prava, insistiranju na poštovanju i sprovođenju sporazuma, Priština govori o poštovanju „Ustava Kosova“, demokratskom uređenju i principima, uvažavanju manjinskih zajednica i poštovanju hinjovih prava i sloboda, a predstavnici Međunarodne zajednice ćute (ili ponekad nešto kažu, mada je bolje da ćute kad se čuje šta sve umeju da izgovore) – obični građani upadaju u komu zbog neredovnog uzimanja insulina, do kog se ne mogu dočepati, doživljavaju infarkte jer im je ponestalo lekova, a nisu uspeli da „nađu nekog da im donese iz Srbije“, umiru, jer im se nije mogla pružiti prva pomoć u najbližim ambulantama zbog neopremljenosti i nepostojanja uslova za rad.
Pored navedenog konkretnog iskušenja, postoje i mnogi drugi problemi (koji su u senci demagoške borbe oko toga „Čije je naše Kosovo?”) o kojima će biti reči u narednim pisanijima, ali za kraj će autor samo pomenuti, ne i govoriti o njemu ovom prilikom, još jedan veoma veliki, koji ga je, već na samom početku, markirajući termine u navodnicima apostrofirao i koji se sada, možda, ne oseća, ali koji bi mogao imati ogromne posledice. Ako znamo da sve počinje od jezika, a imamo duboko u svesti i govoru da umesto administrativni prelaz kažemo „granica“, za centralnu Srbiju „do Srbije“ itd. onda nam, u „onome između“ – životu, ni na tom polju baš ne ide dobro. O tome i o drugim konkretnim omčama oko vrata i mačevima iznad glave, podrobnije, kako rekoh, neki drugi put.
