Piše: Marina Vulićević
Klasična je situacija gde pacijent dolazi u ordinaciju, seda ili leže na udoban otoman, a psihoterapeut započinje seansu rečenicom: „Kažite mi nešto o vašem detinjstvu”. Sasvim je različita vrsta pristupa pacijentu, ili klijentu, psihodramska terapija, gde ličnost svesno postaje deo grupe, pristajući da scenski odigra situacije iz svog života, kako bi se sa njima na nov način suočila i konačno ih razrešila. U ovakvoj terapiji, pacijent ili klijent, postaje deo kreativnog procesa osvešćenja novih vrednosti u sebi i drugima. O ovakvim situacijama piše dr Vladimir Milošević, psihijatar, psihoterapeut, supervizor i edukator, jedan od utemeljivača psihodrame na prostoru bivše Jugoslavije, u knjizi „Depresija i kreativnost” (u izdanju „Službenog glasnika”). Dr Vladimir Milošević načelnik je Centra za mentalno zdravlje i Dnevne bolnice psihijatrijske bolnice Idrija u Sloveniji, a predsednik je i Slovenačkog psihodramskog društva.
Pored ostalog, član je i Evropske asocijacije za psihoterapiju, Federacije evropskih psihodramskih trening organizacija, i drugih asocijacija, kao i predavač po pozivu na različitim svetskim univerzitetima. U ovom delu, nakon njegove knjige „Kako radi psihodrama”, dr Vladimir Milošević, kao vrsni psihodramski terapeut, rasvetljava samu prirodu terapijske promene, uz rečite primere iz prakse, dočarava preobražaj u čoveku, koji jeste kreativni čin, a to je i centralno pitanje dela „Kreativnost i depresija”. Drugi aspekt ove knjige jeste suprotnost između kreativnosti i depresije. U završnom poglavlju, dr Milošević analizira književna dela: „Srce tame” Džozefa Konrada, „Upitaj prah” Džona Fantea, i „Glad” Knuta Hamsuna, čiji odlomci ilustruju sam psihoterapijski proces, granični poremećaj ličnosti i depresiju. Kao ljubitelj muzike, posebno džeza i bluza, dr Vladimir Milošević referira i na prirodu ove umetnosti, tako prirođene ljudskoj apstraktnoj i stvaralačkoj prirodi.
Kako biste definisali depresiju, a kako stanje zdrave psihe?
Psihički zdravu osobu možemo opisati, kao spontanu i kreativnu, sposobnu da na svakodnevne životne izazove odgovori na adekvatan i autentičan način. Takva osoba je otvorena ka spoljašnjem svetu i u kontaktu sa svojim stvarnim potrebama. Stanje depresije je „zaključana” kreativnost. Osoba je duboko tužna, nije sposobna da izrazi i definiše svoje potrebe, zatvorena je u krugu stereotipnih ruminacija, bez volje i energije za samoostvarenje.
Koji su najčešći uzroci depresije?
Kao i kod ostalih psihičkih poremećaja tako i kod depresije, reč je o multikauzalnosti, moramo razumeti da postoji više različitih uzroka koji njome rezultiraju. Možemo govoriti o genetskoj predispoziciji, dakle naslednom faktoru, što ne znači, da će se sam poremećaj obavezno ispoljiti, na to se nadovezuju rani razvojni faktori, na prvom mestu rana odvajanja deteta od roditeljske pažnje, iz različitih razloga (gubitak roditelja, razdvajanje na duži period itd.). Na to se nadovezuju kasniji životni događaji, različita traumatska iskustva, ili otežano uključivanje u socijalno okruženje, što vodi ka naučenoj bespomoćnosti i okretanju negativnih osećaja ka sebi. Svi ovi faktori zajednički učestvuju u potencijalnom razvoju depresivnog poremećaja, a ni jedan od njih ne dovodi samostalno do razvoja depresije. Važno je razumeti, da ne postoji jednostavni linearni kauzalitet kada je reč o razvoju depresije, već da sve ovo zajednički utiče na to hoće li, ili neće doći, do razvoja depresije.
Da li je psihodrama pogodna za svakog klijenta ili pacijenta, da li se dešavalo da neko u krajnjem ishodu ipak izabere drugačiji pristup terapiji?
Psihodramska psihoterapija je, kao i svaka druga psihoterapija, u svojoj suštini odnos između terapeuta i pacijenta. Hoće li terapijski odnos biti uspostavljen na funkcionalan način, u prvom redu zavisi od kvaliteta relacije između psihoterapeuta i pacijenta. Sam metod je „jezik” kojim se odnos uspostavlja i održava. Tako da psihodramski postupak u kojem se koristi jezik scenske igre, pogodan je za rad sa različitim kategorijama pacijenata, ali to ne znači da će svi pacijenti prihvatiti tu terapiju.
Kako introvertne klijente ili pacijente otvarate za saradnju u psihodrami
Introvertirane osobe, kada dođu u psihodramsku grupu, u početku svoje učešće u takvom postupku zaista doživljavaju kao veliki izazov, „kako ću ja da govorim, gde još i da odigravam nešto pred nepoznatim ljudima”. Postupak zagrevanja u psihodramskoj seansi upravo ima za cilj oslobađanje skrivene spontanosti kod ljudi, što pomaže, takođe i introvertovanoj osobi, da dođe u kontakt sa svojim unutrašnjim igrivim detetom i upusti se u terapijski proces. Psihodrama je, upravo iz ovog razloga korisna za takozvane introverte, jer im pomaže da prevaziđu sopstvenu „zakočenost” u izražavanju svojih potreba i želja postignu relaksiraniji odnos sa ljudima oko sebe. Jedna od prvih stvari koje prepoznajemo kod klijenata, koji su u psihodramskoj terapiji, upravo je ta autentičnost i otvorenost i neka nova lakoća u odnosima.
Nauka i psihologija: „Iluzija znanja“ koja ljudima uliva preterano samopouzdanje
U knjizi „Depresija i kreativnost” lajtmotiv je konstatacija da je psihodramska terapija kreativni proces. Na koji način se tokom psihodramske terapije oslobađa taj kreativni potencijal i stvaranje nečeg novog, tog preobražaja u čoveku, i kakvu ulogu tu za vas ima džez muzika? A kakvu književnost?
Psihodramska terapija na prvom mestu aktivira kreativne kapacitete klijenta, sam postupak dramske igre, kroz koju se odvija terapija podstiče spontanost i otvaranje za neke nove odgovore na stara pitanja. Psihodramska akcija vodi ka lakšem sticanju uvida i razumevanju unutarnjih konflikata, koji su doveli do psihičkih tegoba, ali i kroz odigravanje omogućuje isprobavanje novih i drugačijih odgovora. Na ovaj način se podstiče stvaranje novog kvaliteta u ličnosti, nove sposobnosti, novog i drugačijeg suočavanja sa životnim izazovima. U knjizi, referiram na džez upravo zbog toga, jer je u osnovi te muzike prisutna improvizacija, kompozicije se neprestano izvode na nove načine, i tu se zaista suočavamo sa beskonačnošću čovekove kreativnosti. Književnost ima posebno mesto u knjizi, jer su tu, procesi koji se odvijaju u duši čoveka, opisani na mnogo jasniji i precizniji način od bilo koje stručne literature. To je razlog zbog kojeg uvek kod svojih edukanata nastojim da podstaknem čitanje što više umetničke, a ne samo stručne literature. Pored ovih razloga, postoje i sasvim lični, slušanje džeza, kao i čitanje, u velikoj meri su učestvovali u profiliranju moje ličnosti i načina na koje pristupam psihoterapiji, jer psihoterapija jeste duboko lična stvar svakog terapeuta.
Koliko puta ste se tokom rada i sami promenili?
Kao što sam već napomenuo psihoterapija je odnos, on je dvosmeran, i kroz sve terapijske interakcije proces promene je neprestan, kako kod klijenta, tako i kod terapeuta. Da bi terapeut ostao stalan i konzistentan u tom terapijskom procesu, neophodno je da uvek bude nov. Ista stvar je i u životu, jer terapija jeste refleksija života, samo u zaštićenim i zaštićujućim uslovima.
Da li se tokom terapije psihodramom osećate kao reditelj, kao stvaralac, kao glumac na pozornici, imate li tremu sličnu onoj pred nastup?
Psihodramski terapeut jeste reditelj.U engleskom govornom području se upravo taj termin, „director”– reditelj upotrebljava i za psihodramskog terapeuta. To je opravdano, jer je on taj koji organizuje scenu, upravlja procesom psihodramske akcije u kojoj je klijent-protagonista istovremeno i glavni glumac i „scenarista”. Zadatak terapeuta-režisera je da omogući prostor spontane igre u kojoj će protagonista realizovati svoje kreativne potencijale i u tome se sastoji terapijski postupak. Tako da krajnji cilj ovde nije estetski, već je to promena. Estetski aspekt vodi ka promeni. Tremu nemam, osećaj odgovornosti i fokusiranost na potrebe protagoniste i proces terapije su u prvom planu.
I sami naglašavate činjenicu da su kreativni ljudi i umetnici često melanholični ili depresivni, (poznato je da se stvara iz nezadovoljstva, melanholije, iz poraza i bola), ali navodite tvrdnju Marine Abramović koja depresiju, ako nešto loše, jasno razlikuje od patnje, a patnja podstiče stvaralaštvo. Na koji način je moguće razlikovati onaj kreativni „bluz” od patnje, tuge, depresije, ili naučene bespomoćnosti?
Upravo u ovom pitanju je i veza i razlika između umetničkog stvaranja i psihoterapije. Naime, umetnik stvaralac, kao što i Marina kaže, kroz svoj stvaralački proces nastoji da izađe iz stanja patnje, tuge, nezadovoljstva svojim životom. Umetničko stvaranje je upravo pokrenuto idejom i potrebom, da se stvori nešto novo, nešto što do sada nije postojalo. Pokretač toga je neka vrsta nezadovoljstva. U terapijskom procesu, psihoterapeut, i to ne samo psihodramski, posrednik je u stvaranju novog. Sam proces psihodramske akcije u sebi sadrži elemente umetnosti – drame, ali ona sama nije cilj. To novo, što nastaje, nije umetničko delo, već novi sadržaj i nova vrednost u samoj ličnosti klijenta. Tu se dodiruju estetika umetničkog stvaranja i psihoterapijskog procesa. Jer, dok sa jedne strane estetika umetničkog dela omogućuje, da se ideja i emocija prenesu publici, estetika psihoterapijskog procesa pomaže integraciji i usvajanju terapijske promene, kao nečega novog.
Budući da imate internacionalno iskustvo psihodramskog terapeuta i predavača, gde vam je bilo najlakše da radite, koliko su ljudi u našoj sredini otvoreni za ovakav pristup terapiji?
Voditi psihodramske grupe u različitim kulturama, od našeg regiona, zapadne Evrope, Britanije, pa do Izraela i Latinske Amerike, za mene je bilo obogaćujuće iskustvo. Različiti kulturni konteksti, a sa druge strane iste, univerzalne, ljudske potrebe. Način izražavanja tih potreba je različit. U Izraelu i u latinskom svetu učesnici su bili raspoloženiji za igru i akciju nego u našem, evropskom, kao i regionalnom prostoru, gde su u početku obično nešto suzdržaniji. Istina je i ta da sam po svetu radio sa edukantima i profesionalcima iz domena psihoterapije, dok sam jedino u Srbiji i Sloveniji radio i sa pacijentima. To predstavlja razliku samo po sebi, jer su kako ciljevi tih radionica i potrebe bili različiti. Teško bih mogao, da se odlučim, gde mi je bilo najlakše, ali sam siguran, da nigde nije bilo teško.
Izvor: Politika Magazin
