Proteklu nedjelju sam najvećim dijelom proveo na sjeveru Njemačke, mahom u Bremenu i nešto malo u Hamburgu. Stigao sam avionom na hamburški aerodrom “Helmut Šmit”. Njemački graničari su bili natprosječno ažurni pa su putnicima sa srpskim i bosanskim pasošima, a takvih je bilo najviše, vrlo strpljivo zagledali pečate, brojeći dane koje su proveli u EU u prethodnih šest mjeseci, interesujući se takođe vrlo ljubopitljivo za povratnu kartu, adresu smještaja u Njemačkoj te količinu novca u gotovini koji svaki putnik ima kod sebe. Kad su me napokon pripustili na njemačko tlo, sjeo sam na lokalni S1 voz (karta košta tek 1,9 evra) i njime došao do glavne željezničke stanice u Hamburgu. Tamo sam vrlo brzo presjeo na regionalni voz koji me za malo više od sat vremena dovezao do Bremena.
Kao i skoro uvijek u zapadnoj Evropi pomišljao sam kako im ni na čemu ne zavidim toliko kao na željeznici. Brz, pouzdan, efikasan, udoban i ne preskup prevoz jeste nešto što toliko uljepšava i usavršava svakodnevni život da je to teško precijeniti. Stigavši u Bremen, uputio sam se ka svom hotelu. Kraj oko same željezničke stanice je ponešto tipičan “stanični”: ima dosta malih prodavnica i lokalčića s raznim vrstama fast fuda. Kako se bližiš istorijskom centru, izlozi i kafane su sve više fensi, kako se to kaže. I idem tako, ranac na ramenu, kiša polako pada, popio bih kafu i kiselu, ali da po mogućnosti zapalim cigarilos, a računam da je prehladno da sjedim vani.
Pa ugledam kroz prozor enterijer kafića koji mi izgleda naročito privlačno. Prostor je relativno mali, ali gazda nije alav pa je razmak između stolova veliki. Veliki je i šank, s puno šarenih flaša na zidu iza. Za stolom do prozora sjedi tip dosta upečatljivo odjeven, ima možda šezdesetak godina i puši tompus. Nešto mi je neobično, ali u prvi mah i ne kapiram šta. Onda pomišljam da čovjek krši pravila i malo se čak i brinem za njega. A onda dođem do vrata kafića i na vratima uz radno vrijeme vidim i znak da je pušenje dozvoljeno.
Tri države
Uđem unutra, poručim kafu, zapalim i spojim se na internet. Čudno mi je to kako prije samo nekoliko mjeseci u Kelnu nisam nigdje vidio da bilo ko puši u zatvorenom prostoru. I samo nekoliko minuta guglanja bilo mi je dovoljno da razriješim svoju zbunjenost. Njemačka se sastoji od šesnaest saveznih država, a od tih šesnaest država u samo tri postoji potpuna zabrana pušenja u svim zatvorenim prostorima. Istini za volju, to su najmnogoljudnije države pa u njima živi četrdesetak posto svih građana Njemačke; to su Sarska, Bavarska i Sjeverna Rajna-Vestfalija. U ostalih trinaest, zakon je liberalniji, ali ne podjednako. Bremen je tu posebna priča. Bremen predstavlja površinom najmanju i brojem stanovnika najmanje naseljenju njemačku saveznu državu.
Država Bremen se sastoji samo od grada Bremena i od eksklave Bremerhaven, sasvim okružene Donjom Saksonijom. Cijela država Bremen ima manje od sedam stotina hiljada stanovnika, manje dakle od Republike Srpske. Kad je o stanovništvu riječ, tu poređenje barem ima smisla. Kad je riječ o površini, takvo poređenje je sasvim besmisleno. Republika Srpska ima blizu 25.000 kvadratnih kilometara, dok njemačka savezna država Bremen ima samo 419 kvadratnih kilometara. Mnogo više ima smisla po površini uporediti državu Bremen i opštinu Čelinac; Bremen ima, rekosmo, 419 kvadratnih kilometara, a opština Čelinac jedva malo manje: 365. Istini za volju, Čelinac ima petnaest hiljada stanovnika, a Bremen skoro pedeset puta više, ali to je već neka druga priča.
Bosna i Hercegovina trenutno ima visokog predstavnika iz Njemačke, tačnije iz Bavarske. Republika Srpska ga ne priznaje, ali da ne komplikujemo dodatno cijelu stvar. Iz nekog razloga, upravo ovih dana građanin Kristijan Šmit privlači veću pažnju njemačkih medija nego ranije. Čuvena tamošnja političko-satirična emisija, neka vrsta ondašnjeg “Zorana Kesića” imala je prilog o Šmitu koji je relativno snažno odjeknuo. Ne ulazeći sada u taj konkretan prilog, sa Zapada u BiH često stižu savjeti o “racionalnijoj unutrašnjoj strukturi države”. I zaista, izvan svakog konteksta, čudno zvuči: tri naroda, dva entiteta i jedan distrikt, jedan entitet s deset kantona, drugi entitet bez kantona i tako dalje i tako bliže.
“Bosanski” Bremen
Njemačka je, međutim, etnički i religijski mnogo homogenija, ima šesnaest saveznih država, a jedna od njih je eto istovremeno i najmanja i nema teritorijalni kontinuitet. Skoro da sam u iskušenju da Posavski kanton Federacije BiH prozovem bosanskim Bremenom.
Ali sve to nije toliko bitno. Bitnije je da komplikovana unutrašnja struktura nije smetala njemačkom ekonomskom usponu nakon rata. Ne bi zapravo bilo pretjerano hrabro postulirati hipotezu da je decentralizacija tom usponu i pomogla. O tome je na primjeru Švajcarske vrlo ubjedljivo pisao jedan od ključnih proto-ideologa Evropske unije: Deni de Ružmon.
Koncept decentralizacije u Bosni i Hercegovini je, međutim, do kraja politički zloupotrijebljen. Iz perspektive političkog Sarajeva, kriterijum normalnosti je centralizovana država. Iz banjalučke perspektive, prednosti decentralizacije prečesto se svode na puka identitetska pitanja. Iz perspektive Švajcarske i Njemačke, međutim, ali i iz perspektive cijele Evrope, ključna prednost decentralizacije je ekonomska. Među ovdašnjim javnim intelektualcima, najdosljednije je sličan svjetonazor obrazlagao Slaviša Tasić. U recenziji jedne njegove knjige, Ivan Janković ističe: “Njegova teza je jasna ali suprotna konvencionalnoj mudrosti među mnogim klasičnim liberalima: ključni institucionalni preduslov slobode nije mala i efikasna moderna država nego politička ‘anarhija’, ekstremna decentralizacija političkog poretka bez suverene vlasti na širokoj teritoriji”.
Bilo bi važno da se shvati da Dejtonski sporazum nije nikakva “ludačka košulja”. Postoje komplikovanije državne strukture od one u Bosni i Hercegovini. Uostalom, ne postoji korelacija između bogatstva jedne države i njenog centralizma, a i kad bi postojala, prije bi bila obrnuto proporcionalna.
Nije ovdje, dakle, meritum stvari sloboda pušenja, mada može biti zgodna ilustracija. Marginu slobodne je lakše stvoriti ako se o baš svemu ne odlučuje na jednom jedinom mjestu. S tom sviješću i s elementarnom dobronamjernošću i povjerenjem, bilo bi moguće poći u bolju budućnost.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske
