Piše: Sinan Gudžević
Na Sardiniji, koja je, kako je kazao Marselo Sera, “skoro pa kontinent”, ima pjesničkih festivala i pjesničkih takmičenja takvih i tolikih da se time može mjeriti i sa ponekim kontinentom. Sardinija je imala i pjesnika koji su za nastupe na pozornicama za jedan nastup zarađivali više nego profesionalni pastiri za pola godine.
Na jednom od festivala, svakako drukčijem od takvoga, bio sam na Sardiniji prošlog mjeseca, na “Ottobre in poesia” u gradu Sassari. Prve večeri je bio nastup jednog pjesnika koji ne pripada u pjesnike koji se natpjevavaju s drugima na temu koju zadaje publika. On pjeva sam, njegov je glas izdvojen, njegovo pjevanje se više čuje očima nego ušima, osim kad svoje stihove čita pred slušaocima.
Njegov nastup su uljepšala tri muzičara svirkom i jedan hor pjesmom. Umjetnički direktor cijelog festivala pjesnik Leonardo Onida otvorio je nastup pjesnika i njegovih gostiju. Taj pjesnik je Vinćenco Mura, rođen prije devedeset godina u mjestu Pattada, najvišem naseljenom mjestu regiona Sassari, s nadmorskom visinom od 800 metara, nešto kao Ovidijeva Sulmona. Pjesnika su predstavili tumači njegovih stihova Gabrijele Tanda, Đani Tola i Đani Nuskis. To predstavljanje je bilo tako nadahnuto te je učinilo i da ova rubrika ima više stihova nego ijedna do sada.
Vinćenco Mura ima dva imena, jedno talijansko i jedno sardinijsko. Ovo drugo je Pitzente Mura. Stihove piše uglavnom na sardinijskom jeziku logudorese, a piše i na talijanskom. Njegove knjige pjesama na sardo logudorese u pravilu se objavljuju dvojezično, na lijevim stranicama je tekst in logudorese, na desnim in italiano.
Atelier di poesia popolare je mjesto gdje se okupilo stotinjak slušalaca da čuje i vidi pjesnika. Prostor se pokazao mali jer je dosta ljudi moralo stajati. Koliko je Mura poštovan pjesnik i čovjek pokazali su i njegovi tumači i muzičari koji su nastupili u pjesnikovu čast, svirali i pjevali nadahnuto, i o njemu govorili nadahnuto.
Čuveni hor Gabriel iz mjesta Tempio Pausania izveo je nekoliko pjesama, a onda dodao još dvije. Taj hor je čuven i izvan Sardinije, on pjeva a tasgia, što znači žalne pjesme, četiri muška vokala čine da se neki gosti kontinenta Sardinije nađu u svijetu za koji nisu znali da postoji. Život može biti i veseo, ali misaoni čovjek mora biti melanholičan. A vremena su takva da im pristaje pjevanje žalostinki.
Vinćenco Mura, da ga zovemo izvansardinijskim imenom, bio je novinar, bio je i političar, svoja uvjerenja je dijelio s Komunističkom partijom Italije. Njegovi stihovi pokazuju da on nije napustio ideju o pravednom svijetu, iako su razulareni vladari svijeta učinili i počinili svašta da tu ideju prikažu kao nepravdu. Knjiga stihova Utopije… e altro ancora, napisana na talijanskom mjerodavan je trag pjesnikova osjećanja u tome svijetu. U pjesmi “Nijemo zvono” (Campana muta), svodeći račune zaključuje:
Ne uspijevam se odvezati
zato što osjećam da sam vezan
dvostrukim užetom za silu
priča, iluzija i zapleta
sa kojima sam živio skladno
u srcu svoje mladosti.
U pjesmi na logudorese Ruen sas dias (Opadaju dani) kaže:
Ruen sas dies mias
commente sas ùltimas fozas
in atuyu fala-fala
e lóruman bisos e ammentos
che crastos de ijalada
chi lèbios parian fin‘a deris
che pumas de seda.
Opadaju moji dani
kao posljednje lišće
na kraju jeseni
i kotrljaju snove i uspomene
kao tešku lavinu
što su se do jučer činile lake
kao svileno perje.
Mura ne odstupa od puta na koji je ukazao Antonio Gramski, veliki čovjek Sardinije. U strašnim danima pomora palestinskog naroda, uz šutnju i dopuštanje svjetskih moćnika Mura je i stihovima digao glas protiv svjetskog poretka u kojem se normaliziraju masovni zločini i genocid.
Pjesmu s naslovom Gaza napisao je na talijanskom, pročitao ju je Đani Tola, a ovdje će uz prevod biti objavljena na sardinijskom logudorese. Đani Tola je zaslužan što je pjesniku prenio moju želju da svoju pjesmu prevede na svoj sardinijski jezik. Prilika je da kažemo da je ovo prvo i najprvo njeno objavljivanje i to u dvostrukom prevodu:
U tišini olinjalih savjesti,
umiru nevina deca,
nemoćne žene, starci i devojke
nedužni, od ruke
onih koji su ih donijeli na svijet
i izbrisali u gorku, suhu zemlju.
Svako od nas je bezdušni učesnik,
naoružani zapovjednik i neposredni izvršilac
koji ravnodušno i popustljivo
sudi sebi i šutnjom izriče stvarne smrtne presude,
masovni genocid i klanicu bića
koja više nisu ljudska.
Ali kakvu krivicu su počinili
djeca, žene, starci i devojke,
osim one da su rođeni,
da su nevini, nemoćni i nezaštićeni?
Kakvu krivicu imaju istrijebljeni ljudi
osim one da žele imati dom,
komad zemlje i zastavu?
Bio je nekada lažni mir
i suživot u toleranciji,
sada više nemamo ni milosti
ni hrabrosti da se pogledamo u ogledalo
kako bismo vidjeli koji smo:
zvijeri preobučene bez išta od poštovanja,
bez išta od stida, bez dostojanstva,
osim zakona jačega
i ravnodušnosti svijeta koji gleda
i pušta da se sve dešava a da ni okom ne trepne:
čak i lešinari, vukovi i šakali
okreću glavu na drugu stranu
i izdaju se za jaganjce i golubice.
U ime obećane zemlje
i okrutnog tuđeg Boga
utapamo se u jezero krvi
i gostimo se srcima i umovima
gnusnog genocida.
Ali gdje je čovjek
i gdje su nestali ljudi?
GAZA
In su mudine de sa cuscescia piluda
morin piseddos disimparados
feminas isentas, betzos e bajanas
innotzentes, pro manu
de chie los at ingendrados.
Donzunu ‘e nois est faineri isfidiadu,
mandàtariu armadu e faghidore ‘eru
chi cun lèria e bonesa
iuigat isse mantessi e cun s’ammutinu
ispriccat sententzias de morte verdadera,
masellu illaccanadu e massacru
de biventes non pius umanos.
Ma ite neghe an istruvuzadu
òmines,fèminas, betzos e pitzinnas
si non cussa de esser nàschidos,
de esser inotzentes, isentos e disimparados?
Ite neghe an sos òmines sagrestados
si non cussa de cherrer disizare una domo
unu prammu ‘e terra e una bandera?
Bi fit unu tempus sa paghe faltza
e su bivere impare baliadore,
como no isistit pius su dolu
e s’àminu de si mirare in s’ispiju
pro nò nos bidere comente semus:
feras trasudas chena pius rezelu,
chena pius diegnu, chena pius dignidade
si nò sa retima de su pius balente
e sa lèria de su mundu ch’isperiat
e lassat faghere chena mòvere pibirista.
Fintzas sos untorzos, sos lupos e sos isciacallos
che giran sa cara s’ater’ala
e si cunsideran anzones e palumbas.
In nùmene de una cussorza promissa
e de un’incainadu Deus anzenu
s’isciacculat in una lagu ‘e sàmbene
e s’arrebottat chin coros e mentes
de un’atzantaradu sagrastu de rèbula.
Ma inue est s’òmine
e ue che sun ruttos sos òmines?
Na samo toj jednoj večeri u Sasariju mi stranci smo mogli vidjeti važne elemente sardinijske posebnosti: pet sardinijskih jezika i dva strana. Mogli smo osjetiti kako Gramskijev duh živi u težnji pjesnikovoj da piše na jeziku svoga kraja i svojih uspomena. Fašisti ne vole dijalekte i varijante. Na svojoj limba logudorese Mura je objavio jedan roman i dvije knjige stihova. U pjesmi “Pradavna zaraza” (Cuntàminu antigu) Mura kazuje:
Zarazio sam se
pradavnom
nepovratnom tugom
moje tvrdoglave vrste.
Više ne uspijevam skrivati
ljutnju i gorčinu
koje ne mogu prevladati
te mi se pojavljuje
ideološka žuč
i ludi izazov
koji postaju dosada bez povratka.
I poput moga svijeta
u spletu šutnje
osamljujem se kao tajanstveni zarobljenik
bez kretnje i glasa.
Ne mogu se oduprijeti
parazitu sporog otrova
koji stvara ovu šutnju.
Potčinjen sam
i u sebi
ne nalazim saveznike
za suočavanje
s mojom nepomičnošću
kamena.
Izvor: Portal Novosti
