Piše: Oliver Janković
Vredjelo je jutros ustati prije pjetlova, i biti svjedok istorijske odbojkaške utakmice u kojoj je Srbija, junački, neočekivano i briljantno pobjedila „od sebe boljega“, reprezentaciju Brazila, i to bez izgubljenog seta – 3:0 ! Teško je, nekome ko ne prati sportska dešavanja, približiti značaj ovog podviga, ali ako neko iole zna kako stoje stvari u srpskom sportu, pa još ako neko elementarno poznaje svjetsku odbojku, jasno je da se u Manili desilo čudo nad čudima. Brazil je višestruki svjetski i olimpijski šampion, a ove godine treća ekipa u Svjetskoj ligi, i prije meča sa Srbijom vodeći tim u našoj grupi sa dvije rutinske pobjede (3:0, 3:1) protiv Češke i Kine. Na drugoj strani, Srbija (sa sve SR Jugoslavijom, te S i CG) jeste stari šampion Evrope i olimpijski pobjednik, ali ova sadašnja postava „orlova“ odavno nije povezala neki bolji rezultat (prvaci Evrope 2019; osvajači Svjetske lige 2016…). Naprotiv česta smjena selektora, ni blizu olimpijskoj ili svjetskog medalji od početka ovoga vijeka. I – jako loš start na ovom mundijalu (ubjedljiv poraz od Češke 0:3) i dolazak u situaciju da se „vadiš“ protiv Brazila!?
I upravo su ovo okolnosti koje ovu pobjedu Srbije čine nevjerovatnom. Meč u kom su već prežaljeni, protiv Brazila koji je objektivno gledano, po svim igračkim (dosadašnjim) parametrima, jači tim, i meč u kom je trebalo pokazati sve što se cijele godine nije pokazao. Ali, ako neko ima kvaliteta u sebi, upravo će ga pokazati u najvećem mogućem iskušenju. Proradio je servis (rizičan ali kvalitetan kad je bilo najpotrebnije), drznuo se blok protiv najubojitijeg napada, osokolio se prijem za najnepredvidiviji servis sa Kopakabane…. I najednom, potpuno anonimni momci, sa samo par iskusnih igrača kraj sebe, krenuli su da eventualno „otkinu barem jedan set“ Brazilu. A kada su to uspjeli, „usudili su se“ da napadnu Brazil i u drugom setu. Već sredinom tog drugog seta vidjelo se da Brazilci nijesu u ritmu sambe, i da je čitava atmosfera na parketu posebna, atipična. Ovdje treba istaći da prethodne dvije pobjede Brazila nijesu učinile nezainteresovanim tim „karioka“. Naprotiv, Brazil je ovim porazom doveo sebe u situaciju da strepi od ispadanja sa prvenstva.
„Čudo u Manili“ naravno ne može da ostane samo na ovoj pobjedi. Ako ikada ima smisla reći da „više ništa neće biti isto“ to je upravo ova situacija. Višegodišnjeg smjena generacija u srpskoj odbojci, nedostatak pravih rezultata, momci koji u svojoj biografiji nemaju autoritet pobjednika, – samo poslije dva sata utakmice na Filipinima, postali su „pobjednici nad Brazilom“. Uspjeli su da se plasiraju u osminu-finala sa dva vezana trijumfa od po 3:0. Ime Srbije, najednom, opet nešto znači protivnicima do mjere da su zabrinuti kako zaustaviti ovu euforiju. E tako nastaju prave ekipe.
I što je najvažnije, ovaj uspjeh mladih odbojkaša istovremeno pokazuje put ostalim srpskim sportistima kako treba igrati kad je teško, i kada je naspram tebe neko veoma i vrlo jači. Za razliku od Piksijevog pristupa meču sa Englezima, rumunski stručnjak na klupi Srbije je zaista prenio svojim igračima informaciju da je lopta okrugla i da je podjednak broj igrača (ljudi od krvi i mesa) na obje strane terena, te da reprezentativci Srbije znaju da igraju to – što cio život treniraju. Tako se počinje utakmica u kojoj se nadaš barem jednom setu/golu, u kojoj vjeruješ da ti to možeš, a na kraju je završiš kao pobjednik.
Sada, kada ovo jato „orlića“ ima iza sebe ovakvu pobjedu, baš me zanima gdje im je granica?
