Piše: Božidar Stanišić
Ja sam slikarka. Kad me pitaju kako radim, odgovorim: „Ja sam…”
Ako se poslom nađete u Milanu ili zbog proste ljudske želje odlučite da protabanate ekonomskim i kulturnim centrom severne Italije do 22. juna, u Kraljevskoj palati je izložba (ne samo) slikarskih dela Leonor Fini. Dakle, i ovaj osvrt na jednu od aktuelnih italijanskih izložbi započeo sam otrcanim a korisnim savetom iz starinskih bedekera.
Krivac za moju posetu izložbi je pesnik, romansijer i akademik Vlada Urošević, pasionirani istraživač nadrealizma. U jednom lepom pismu pesnik mi je skrenuo pažnju i na sve tršćansko u formiranju njenog slikarskog vjeruju. Od Uroševića, autora više no zanimljive knjige eseja o umetnosti nadrealizma „Izmaštani svetovi” (2012), koje možemo čitati i kao lepe priče o jednom pokretu koji je ostavio dubok trag u umetnosti 20. veka, s nestrpljenjem očekujem esej o Leonor Fini.
Ali vratimo se u Milano – u stvarnost jedne izložbe, u slikarstvo koje nepobitno stoji nasuprot vladajućem trendu klasifikovanja u kojem svoje prste imaju velike svetske galerije savremene umetnosti od Njujorka, Londona i Pariza do onih perifernih, koje imitiraju velike. Setivši se tih rangiranja, prebirao sam znane mi „bisere” ocena savremene umetnosti. Prednjače Anglosaksonci. Ko bi drugi? Među „najboljim prezentacijama umetnosti 21. veka” evo i the best of revije „Artnet News” (septembar 2017), u kojoj je samo jedno slikarsko delo među dvadeset „najboljih”. Prema senci koja je ostala od nekad perjanice nezavisnog žurnalizma, dnevnika „Gardijan” (2019) – dva slikara među dvadeset pet art-delatnika.
Ali da konačno nešto prozborim o umetnici i njenom delu. Prvo, jedna impresija: iz Kraljevske palate, sa izložbe „Io sono Leonor Fini” („Ja sam Leonor Fini”) izašao sam kao iz nekog sna. Samo njenog? Koliko tuđeg? Nemam pravi odgovor. Bilo kako bilo, taj san je moguće lepo prelistavati u izvrsnom katalogu ove po svemu velike izložbe prema idejnoj zamisli kustosa Karlosa Martina: sto dela, pretežno ulja sakupljenih sa svih meridijana, ali i primera crteža, dekorativne umetnosti, scenografija, fotografija i književnih dela. Koja je izložba značajnija – velika tršćanska retrospektiva (2009), koju nažalost nisam posetio, ili ova milanska? Ozbiljni likovni kritičari tvrde da je Leonor Fini – neobična saputnica nadrealizma koja je stvarala u vreme u kojem je biti žena slikar i dalje budilo predrasude i nepoverljivost – predstavljena veoma detaljno obema izložbama.
Ko je Leonor Fini (Buenos Ajres, 1907 – Pariz, 1996)? Samo lice koja nam iz „Autoportreta sa narandžastim šeširom” (1968) dobacuje ironičan pogled jedne ekstravagantne umetnice svesne značaja koraka vlastite emancipacije u svetu koji ni u umetnosti nije bio naklonjen umetničkoj ekspresiji žena? (Slutim da je moj odgovor ravan poduhvatu koji me seća pitanja šta je najteže učiniti i odgovora: strpati tri medveda u „fiću”.) Pa da barem otvorim vrata „fiće” i… Šta uđe, ušlo je.
Eleonora Elena Marija rođena je u Buenos Ajresu 1907. godine. Zbog peripetija prilikom razvoda oca Argentinca i majke Italijanke, u ranom detinjstvu našla se u Trstu. U hronikama je zabeleženo da je otac dvaput pokušao da je otme, pa je njena majka bila prinuđena da kćerkino ime preobrati u muško Leonor i devojčicu oblači kao dečaka. U Trstu je provela dvadeset godina, umetnički izazovnih u epohi obeleženoj padom Austrougarske, pripajanjem grada Italiji i vitalnošću kulturnog i umetničkog života kojem su svoj doprinos dali, između ostalih, Umberto Saba, Džejms Džojs i Italo Zvevo. Ulogu u njenom mentalnom i kreativnom formiranju imala je i biblioteka Ernesta Brauna, njenog strica, te raznoliko društvo liberala i lica otvorenijih, modernih pogleda, posetilaca njegovog salona.
Kao slikarka, Leonor Fini je samouka. Prve lekcije dao joj je slikar Akile Funi (1890–1972). Ali nije bila od onih umetnika kod kojih su prevladavali instinktivno i genetsko, već od onih koji su se formirali na samostalnim studijama i opservacijama. U tom kontekstu nalazimo značajnim njene posete mrtvačnici, posmatranje i studije leševa. Bila je fascinirana i mačkama, kao da je osetila da je u mačjem pogledu i misterija veze sa smrću. Priznajem, nije mi jasno koliko su u pravu eksperti koji slikarsku radionicu mlade Fini povezuju sa Frojdovim boravcima u Trstu i njegovim evidentnim uticajima na književnike i druge umetnike tog doba. Ipak, dozvoljavam sebi pitanje ko bi bila Leonor Fini da je recimo posećivala pijace i predgrađa tršćanske sirotinje… Svejedno, mislim da bi maestralno slikala i te prizore, isto onako kao što je slikala one neponovljive, iz sna i nesvesnog.
Sve ostalo sa duge slikarske staze Leonor Fini je francusko, delom američko, ali ostaje i italijansko u vezama sa umetnicima (Pazolini, Felini). U Francusku se definitivno preselila 1931, nakon zapažene izložbe u Milanu 1929. Dakle, u gradu u kojem, u Pinakoteci Brera, pasionirano studira dela Pjera dela Frančeska, takođe se posvećuje studiju Renoara i gotskih slikara. Zapažena je i na venecijanskom Bijenalu. Odmah po dolasku u Pariz izlaže u Diorovoj galeriji „Bonžan”. Put je bio otvoren. Upoznaje Pikasa, približava se kružoku nadrealista, ali pokušava da ostane svoja: Ja, Leonor Fini. Jedno neobično ja koje se okušalo, i to vrlo uspešno, i u primeni svojih umetničkih dostignuća u svetu teatra, filma i mode. Vredi videti Leonor Fini, uživo.
Setio sam se tom prilikom reči Đorđa Kadijevića izgovorenih na velikoj retrospektivnoj izložbi Ratka Lalića 2013. Prisutne je podsetio da je na prelomu 20. i 21. veka, kad se na slikarstvo počelo gledati kao na odumrli fenomen, kad su nas pomodno preplavile video-slike, instalacije i performansi (u tom trenutku se stari znalac obema rukama uhvatio za glavu!) – da je tada slikar ostao na svom putu: „Nikad neće proći vreme slikarstva!”
Foto: Magazin Politika
