Piše: Skot Linsikoum
Preveo: M. M. Milojević
Decenije lične vlasti pretvorile su Argentinu u svetski ekonomski predmet poruge; Donald Tramp izgleda nije naučio ovu lekciju
Kada je populistički moćnik Huan Peron vodio argentinsku ekonomiju iz svoje predsedničke palate polovinom dvadesetog veka – donoseći lične odluke koje kompanije će dobiti neke usluge, koje industrijske grane će biti nacionalizovane ili zaštićene, i koji poslovi će ostvarivati profit u saradnji sa državom – ekonomisti su upozoravali da bi se ovaj eksperiment mogao loše završiti. Tokom decenija Peronove vlasti i vlasti njegovih naslednika, zemlja koja je nekada bila među najbogatijim nacijama na svetu postala je predmet poruge širom sveta, uz nekontrolisanu inflaciju, uobičajene i česte fiskalne krize, zapanjujući stepen korupcije i obogaljujuće siromaštvo.
Predsednik Donald Tramp je izgleda pogrešno razumeo ove lekcije. Njegov drugi predsednički mandat kao da se odvija po peronističkim uputima o smeni uvoza, uvođenju vanrednih mera, ličnim dogovorima, fiskalnoj i monetarnoj bezobzirnosti i vladinoj kontroli nad privatnim poslovanjem koje je bez presedana. I, kao kada je posredi bio argentinski peronizam, većina američkih odluka o ekonomskoj politici donosi se u samom predsedničkom kabinetu.
Trampova tendencija da donosi odluke kao da je peronista najsnažnija je kada je posredi trgovina. Središnje mesto u Peronovoj ekonomskoj viziji imala je „industrijalizacija radi smene uvoza“ koja se koristila carinama, kvotama, subvencijama, mandatima o lokalizaciji proizvodnje i potrošnje i sličnim političkim pristupima kako bi Argentinci u svojoj zemlji proizvodili ono što su jeftinije uvozili iz inostranstva. Ovaj pristup trebalo je da podstakne rast domaće ekonomije, ali je umesto toga stvorio osamljeni i neproduktivni proizvodni sektor koji je bio obremenjem visokim troškovima proizvodnje, krvoliptanjem finansijskih tokova i razuzdanim klijentelizmom.
Jedan od najpoznatijih primera neuspeha ove ekonomske strategije jeste kada je vlada peronističke predsednice Kristine Kišner pokušala da podstakne lokalnu elektronsku industriju kroz oštra ograničenja uvoza televizora i pametnih telefona. Rezultat je bio katastrofalan: slab rast domaćih montažnih delatnosti niske dodate vrednosti bio je više nego potpuno poništen prodajom proizvoda slabijeg kvaliteta po više nego dvostruko višim cenama u odnosu na ono što su kupci plaćali u susednom Čileu. Popularni proizvodi poput Ajfona jednostavnu su bili nedostupni, što je prisiljavalo Argentince da se snabdevaju na lokalnom crnom tržištu ili da kupuju u inostranstvu.
Trampov drugi mandat kao da se odvija po smernicama ove industrijske strategije u nekoliko važnih segmenata, a u nekima je to čak i snažnije nego što je bilo ranije u Argentiji. Prema podacima Svetske banke, na primer, prosečna argentinska carinska stopa kretala se od 1992. godine između 10 i 16 odsto, dok je Jejlova budžetska laboratorija (Yale Budget Lab) procenila da sadašnje američke carinske stope premašuju osamnaest odsto a u narednim mesecima mogle bi dodatno da skoče. Carine uvedene zbog „nacionalne bezbednosti“ za Trampove omiljene industrijske grane – uključujući proizvodnju čelika, aluminijuma, bakra i motornih vozila – premašuju pedeset odsto, što je mnogo više od 35 odsto koliko je Argentina carinila pametne telefone. I uz američke carinske stope koje se razlikuju po proizvodima, državama, i sadržaju proizvoda ono što je nekada bio relativno jednostavan carinski sistem zamenjeno je lavirintom preklapajućih zahteva sa kojima čak i sofisticirani američki uvoznici imaju poteškoća da se izbore.
Trampove peronističke taktike ne odnose se samo na zamenu uvoza. Peron, na primer, je nacionalizovao celokupne industrijske grane – železnicu, vazduhoplovni saobraćaj, telekomunikacije, komunalne usluge – stvarajući državna preduzeća koja su hronično ostvarivala gubitke ali su uprkos tome postojala tokom više decenija. Tramp ni izbliza nije otišao toliko daleko, ali ostvaruje zapanjujući stepen vladine kontrole nad poslovnom delatnošću privatnih kompanija. Trampova administracija prinudila je japansku kompaniju Nipon stil da da američkom predsedniku „zlatnu akciju“ u Ju Es Stilu kao preduslov za kupovinu ove kompanije, i zahtevala je od američkih kompanija, proizvođača mikročipova, A-em-dea i En-vidie da daju vladi petnaest odsto od vrednosti prodaje njihovih proizvoda u Kini kako bi dobili izvozne dozvole. Administracija je takođe uzela petnaest odsto vlasničkog udela u kompaniji koja se bavi ekstrakcijom retkih zemalja Ep-pe Materials i deset odsto udela u Intelu. U oba ova slučaja Ujka Sem je najveći pojedinačni deoničar.
Ovo nisu privremene krizne mere iz prethodnih decenija, kao što su bili vladini zajmovi američkim bankama i proizvođačima automobila kako bi se prevazišle krize ili kupovina kompanija u ratno vreme. Posredi su trajni dogovari koji državi daju znatan uticaj nad privatnim transakcijama i poslovnim odlukama. Različiti vladini zvaničnici, kao i sam Tramp, obećali su još ovakvih dogovora u tehnološkom, odbrambenom i drugim industrijskim sektorima.
Tramp je takođe flertovao sa peronizmom kada su posredi fiskalna i monetarna politika. Peron je preuzeo kontrolu nad argentinskom centralnom bankom i pribegao je ekspanzivnoj monetarnoj politici kako bi finansirao ogromnu vladinu potrošnju i deficite, što je vodilo hronično visokoj inflaciji. Tramp, sa svoje strane, već je dodao nekoliko hiljada milijardi dolara novog američkog duga usvajanjem Velikog Lepog Zakona (One Big Beautiful Bill Act), dok u isto vreme nastoji da umanji nezavisnost Federalnih rezervi kako bi usvojio ekspanzivnu američku monetarnu politiku dok je zemlja još uvek suočena sa istrajnom inflacijom.
Možda je najupadljivija sličnost predsednika Trampa sa peronizmom način na koji sprovodi svoje političke odluke. Peronisti su, na primer, preuzeli a zatim rutinski sprovodili „vanredna“ ovlašćenja kako bi brzo i unilateralno ostvarili svoje ekonomske politike širokog podržavljanja. Tramp je na sličan način obznanio nekoliko nacionalnih vanrednih stanja kako bi opravdan brzo nametanje carina u svetskoj trgovini, kao i dodatnih carina za uvoz iz Kine, Indije i Brazila, u skladu sa Aktom o vanrednim međunarodnim ekonomskim ovlašćenjima (International Emergency Economic Powers Act). Ukoliko Vrhovni sud presudi da su ova „vanredna ovlašćenja“ zakonita Trampu će na raspolaganju stajati gotovo neograničena vlast u pogledu carina i međunarodne trgovine – što je zapanjujuće proširenje izvršne vlasti i udaljavanje od naše ustavno utvrđenje podele vlasti.
Peron nije samo ustanovio široku ekonomsku politiku – on je i lično odlučivao koje će kompanije uspeti a koje će propasti, koji će sektori dobiti vladinu podršku, koji će imati pristup stranim valutama i još mnogo toga. Tramp ima sličan pristup u svom drugom predsedničkom mandatu, gde Trampove naklonosti, interesi i lične veze određuju tok američke politike. Generalni direktor Epla Tim Kuk obletao je po Ovalnoj kancelariji kako bi obezbedio carinsko izuzeće za pametne telefone i druge Eplove proizvode. Intelov bord direktora saglasio se da američka vlada postane deoničar tek nakon što je Tramp zahtevao da generalni direktor kompanije podnese ostavku iz drugih razloga, prisiljavajući ga da dotrči u Belu kuću i moli za podršku. Tramp je lično pregovarao sa generalnim direktorom En-vidie Jensenom Huangom. I u više navrata je pretio korporacijama, uključujući Amazon i američke proizvođače automobila, koji su se usudili da razmotre povećanje cena zbog carina.
Tokom Trampovog prvog predsedničkog mandata bio je uspostavljen trgovinski režim koji je makar bio otvoren i transparentan. Ovoga puta, dogovori su usaglašavani iza zatvorenih vrata, uz povlašćeni tretman obezbeđivan političkim vezama i političkom moći. Oni koji nisu u blagonaklonom predsednikovom vidokrugu nemaju nikakvih šansi. Centralizacija donošenja ekonomskih odluka učinila je administraciju očevidno peronističkom: nagrađivanje prijatelja i kažnjavanje neprijatelja putem državne moći.
Trampizam još uvek nije sveopšti peronizam. Veliki deo američke ekonomije srećom ostaje izvan pažnje i dometa predsednika. Ali svakom obznanom vanrednih mera, činjenjem usluga po talovima iz Ovalne kancelarije, i predsedničkim uplivom u privatna preduzeća zemlju sve više približava argentinskom modelu, i čini ostvarenje preokreta daleko težim.
Peronizam je stvorio rasprostranjene i uzajamno povezane interese – kompanije, klijentelističke mreže, sindikate, vladine zvaničnike i mnogo šta drugo – koji su postali zavisni od države i koji su se uspešno suprotstavljali sistemskim reformama tokom više decenija. Tramp je danas stvorio sličnu dinamiku. Kompanije donose odluke o investicijama vrednim više milijardi dolara na osnovu dogovora iza zatvorenih vrata, unilateralnih političkih mera i ličnih obećanja. Naširoko razglašavana izuzeća, deoničarski udeli i poseban tretman ohrabruju druge privatne činioci da traže nešto slično, i stoga daju vladinim zvaničnicima dodatne razloge da intervenišu. Unošenje desetina milijardi dolara carinskog prihoda na koji će se vlada navići, i rizik od učvršćivanja carinskog režima postaje jasan.
Kada nacionalna ekonomska politika zavisi od ličnih hirova i odnosa umesto konzistentnih pravila koja se podjednako primenjuju prema svima, to označava napuštanje tržišnog kapitalizma. Argentini je bilo potrebno skoro osamdeset godina da počne da se vraća na tržišni kapitalistički sistem. Nadajmo se da će se Sjedinjene Države povratiti brže.
Skot Linsikoum je potpredsednik za opštu ekonomiju Herbert A. Stifel centra za istraživače trgovinske politike Kato instituta; piše o međunarodnim i nacionalnim ekonomskim pitanjima, o međunarodnoj trgovini, subvencijama i industrijskoj politici, proizvodnji i globalnim snabdevačkim lancima kao i o ekonomskom dinamizmu; takođe je viši predavač na Pravnom fakultetu Univerziteta Djuk; ranije se kao pravnik bavio slučajevima povezanim sa međunarodnom trgovinom i učestvovao je u sporovima o nacionalnoj i multilateralnoj
Izvor: The Atlantic
