Piše: Filip Dragović
Da bacimo još jedan dobronamjerni pogled na ovdašnje „branitelje Crne Gore“ i da vidimo na kakvim principima oni to rade. Evo recimo ovih dana talambase i zvone oko „veličanja zločinca“ i njegovog „prikazivanja kao heroja“. Misle na Pavla Đurišića, četničkog oficira iz Drugog rata. A ne misle na sopstveno veličanje „heroja sa Belvedera“ Cetinjanina N.K. o kome Skaj literatura saopštava jasne i nedvosmislene dokaze da je istih onih dana kada je „branio CG“ na cetinjskim ulicama, učestvovao u likvidacijama i mučenjima ljudi za potrebe kriminalnih klanova.
Danas zbilja nemamo Drugi svjetski rat, ali ono što su pristalice N.K. organizovale na Kruševom ždrijelu prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija, bila je spremnost da se „domovina brani svim sredstvima“ pa čak i po cijenu građanskih sukoba.
Pitam se, koja je razlika u „veličanju zločinaca“ u pomenuta dva slučaja? Mislim, zločini su zločini, iako ni jedan ni drugi (za sada) nijesu nikada dokazani ni na jednom sudu. Ali osnovano se (i više od toga) sumnja.
Drugo, nedavno je Evropski parlament etiketirao SPC kao potencijalnog sprovodika velikosrpskog ili velikoruskog uticaja u CG. I tu je, i pticama na grani, jasan anti-putinovska i anti-ruska politička upotreba ovakvog štiva. Ovakve (pr)ocjene uloge SPC svakako da ne mogu da izdrže kriterijum objektivnosti, ali dobro dođu za geopolitička polaritetna prepucavanja. Međutim, to naši domoljubi ne vide toliko oštroumno koliko vide, recimo „hladnoratovsku upotrebu“ odlikovanja koja su zapadni državnici i vlade uručivali čiča Draži i četničkom pokretu, ili recimo kako kvalifikuju deklaracije istog tog EP koje izjednačavaju nacizam i komunizam.
Eto recimo, na tu temu oni su iznijansirani, analitični i nalaze svaku (četničku) „dlaku u jajetu“ američke i zapadno-evropske demokratije. Tu im je sasvim jasno da Evropljani pišu filozofske traktate zarad dnevnopolitičke anti-ruske upotrebe.
Dok recimo, ove providne i jednokratne izveštaje o „ruskim uticajima“ u CG, prihvataju kao dobrodošlu batinu za svoj ideološki obračun sa Crkvom, kao da se radi o mjerilu najčistije brige za demokratiju.
