„Ova vaša ljetnja akcija, kao i Popis, traje unedogled“, žale se čitaoci Žurnala.
Piše: Aleksandar Živković
Danas imamo važnu rabotu. Stiglo je puno predloga, primjedbi i glasova za Listu najznatnijih Crnogoraca druge polovine XX vijeka, treba ih sistematizovati i, po mogućstvu, obrazložiti. Kada su se „trgli i Tadići“ (Nikola I: Crnogorsko kolo) jasno je da je lista krenula kroz nahije i plemena i da joj kraja biti neće. Čitaocima i članovima redakcije koje to pomalo iritira, u odbranu samo mogu da citiram ono: Sve su naše glave izabrane.
Političar „sa Rudina“
Iz sjeverne prijestonice Crne Gore, Lovćenca, stižu pohvale za razmatranje uticaja Sloba Miloševića, ali i zahtjevi da se u Listu uvrsti Slavko Perović.
Po više osnova on to zaslužuje. U doba kada se pjevalo uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada, on je bolje od konkurenta odgovarao potrebama agona (agön, ἀγών) crnogorske omladine a on, agon omladinski, u krajnjem, rješava sudbinu zemlje. Dok su drugi glavinjali stazama ekološkim, građanskim, socijaldemokratskim ili drugosvjetsko-ratnim „pomiriteljskim“, on je znao da pomene Sunce i Grahovac, nešto, da izvinite, kurčevito, omladini tako svojstveno.
Aleksandar Živković: Šetalištem Tupe Vukotića, uz Peđu Isusa
Drugi fenomen vezan za njega jeste taj što se kao političar „sa Rudina“ („Ma nije on Perović iz Cuca,“ komentarisali su starci) nametnuo kao vođa Katunske nahije. A Katunjani malo skloni da bilo što oproste, a najmanje porijeklo („Katunjani činite što znate, ama ne znate što činite,“ Sveti Petar Cetinjski), Rudinjane nipodaštavaju više i od Brđana (Bjelopavlića). Tamo đe su plijenili blago, očito im nije bilo pravo da ostave koju ovcu i Rudinjanima. Slavku dugo to nijesu spominjali, ali kada je došao tome vakat nije mogao da ga spasi ni cetinjski funkcionerski pedigre.
I, najzad, kada je Milo preuzimao program Liberalnog saveza, Slavku Peroviću predočena je ta „rudinjanska mana“. Cijela Crna Gora bila je 2002. godine ispisana„spontanim“ parolama protiv Slavka, a u centru Cetinja osvanula je konačna presuda pisana slovima po dva metra dugačkim: „Peroviću SA RUDINA velika si pi….ina.“ Niko se od njegovih ranije brojnih i vehementnih sljedbenika nije usudio da makar precrta tu skarednost. Tako je Crna Gora i u 21. vijek ušla po plemensko-bratstveničkom ključu (pisanje o tom ključu u ovom serijalu, neki pozdravljaju, drugi kritikuju).
Što se nesretnjeg Liberalnog saveza tiče, poslije su, dok se činilo da je vječna Milova televizija, na RTCG veselo ćeretali direktori cetinjskih kulturnih ustanova tvrdeći da su oni ti koji su ga osnovali da bi se suprotstavili „srpskom talasu“. Možebiti. Ali ta vesela koliko i senilna zavjerenička grupa direktora cetinjskih kulturnih ustanova, ubrzo se suočila sa istim onim agonom crnogorske omladine, ovaj put ne u duhu ekskluzivnog Crnogorstva nego inkluzivnog Srpstva. I kretaće se to klatno, koje se najosjetljivije prati u Lovćencu. Čim oni traže Slavka Perovića biće da su nezadovoljni direktorijumom „solarnih, vučićevih Srba“.
Blažo Crnogorac i Bokelji
Već smo registrovali, opravdan, predlog da se Blažo Jovanović nađe na Listi. Prvi predsjednik crnogorske vlade poslije Drugog svjetskog rata već je funkcijom to zaslužio. Pored toga, od mnozine piperskih komunističkih glavara, kako god to danas čudno zvučalo, razlikovao se demokratičnošću. Možda je zbog toga i forsiran njegov kult u narodu, pa je ušao sa Titom u onu čuvenu antistaljinističku pjesmicu. Teško je napraviti neki kult ako nema prethodne stvarne popularnosti.
Sada su u redakciju dospijela i osporavanja njegove uloge u Boki. „Mi smo u ratu bili autonomni i ravnopravni sa Crnom Gorom, a Blažo Jovanović je to poništio,“ piše čitalac iz Boke Kotorske. Ostavljajući po strani pitanje koliko je jedna osoba u Titovoj Jugoslaviji sama mogla da odlučuje o tim pitanjima, ostaje da se još prouči uključenje Kotora u NR Crnu Goru, a ne u Hrvatsku, kao što je tražilo rukovodstvo Hebrangove KP Hrvatske.
Dr Žaro Bulajić – lice prosvijećenog i demokratskog socijalizma u Crnoj Gori
Na Listu je predlozima nekolicine čitalaca došao još jedan predsjednik vlade Crne Gore iz ranih sedamdesetih – dr Žarko Žaro Bulajić. Njegova uloga sekretara Univerzitetskog komiteta SK Beograda 1968. godine, stamenog u odbrani studenata i profesora Beogradskog univerziteta, donijela mu je trajno i svijetlo mjesto u jugoslovenskoj istoriji. Kasnije, po napuštanju akademske karijere, bio je uspješan predsjednik vlade Crne Gore. Autor je i knjiga o agrarnom pitanju i kolonizaciji nikšićke oblasti nakon 1878. godine. Knjige kapitalne za razumijevanje procesa integracije Stare Crne Gore i Stare Hercegovine, bez koje je teško razumjeti i današnju Crnu Goru.
Upokojio se, takoreći, tu nedavno (2009) u visokim godinama. Oni koji su imali prilike da ga obilaze u Njegoševoj ulici u Beogradu, a stalno ga je neko tražio sa uvijek istim pitanjima o 1968, kažu da je posljednjih godina živio nalik monahu, brojeći brojanice. Bog, jedini koji zna svece, zna da li ih je bilo i među sekretarima Univerzitetskog komiteta.
***
Stigao je i predlog za jednog mučenika među funkcionerima – Vladimira Rolovića.
Ljudi-događaji-Partija
„Pišete o tome ko su i šta su Crnogorci, ali ne konsultujete najznačajnije crnogorske humanističke intelektualce dr Dragoja Živkovića, profesora Špira Kulišića i dr Vojislava P. Nikčevića,“ zapaža čitalac iz Nikšića. Hvala na primjedbi. Mislim da navedene svakako treba uzeti u obzir, kao ličnosti- događaje, ali i reakciju Partije na njihovo djelo; poslije Kulišićeve Etnogeneze Crnogoraca, to je 1980. godina, Partija je organizovala vrlo kritičnu konferenciju. Zašto bi ti partijski sudovi nas danas obavezivali? Ni zbog čega. No, ako želimo da upoznamo stvarni uticaj pojedinih ličnosti i njihovih djela u svom vremenu treba da budemo svjesni i njihove recepcije, a ključna instanca recepcije bila je Partija. Očigledno je da je ona vodila računa da se crnogorsko-srpsko klatno iz prve glose ovog teksta mnogo ne pomjeri, ni „crnogorskim nacionalizmom“ ni „velikosrpskim nacionalizmom“, kako se govorilo. Vojislav Nikčević u ranoj fazi svog djelovanja, takođe je imao problema sa Partijom. U kasnijem periodu, objavljuje Piši kao što zboriš – glavna pravila crnogorskoga standarnoga jezika (1993), Pravopis crnogorskog jezika (1996) i Gramatiku crnogorskog jezika (2001). No, glavnu riječ, „o kodifikaciji, standardizaciji“ opet je imala Partija.
Inače, radovao bih se polemikama o jeziku unutar ili van ove rubrike. O etnogenezi iz ugla antropologije Kulišićevog vremena, ne toliko, to je sada uglavnom stvar genetičkih istraživanja.
Spisatelji
Stigli su i rado dočekani predlozi za liričare Dušana Kostića i Novicu Tadića, kao i za književnika i publicistu Komnena Bećirovića.
Čitalac iz Aranđelovca piše: „Kao dete sam mnogo voleo one priče tj. knjige koje je pisao Čedo Vuković – Svemoćno oko, Tim lavlje srce i Letelica profesora Bistrouma. Jedan od najvećih grehova SFRJ kinematografije što nikada nisu ni pomislili da ekranizuju nešto od ovoga. Da jesu, imali bismo Transformerse pre Transformersa, u nekom smislu Gunise pre Gunisa.“
Filosofi
Predloženi su za Listu akademik Ljubomir Tadić i profesor Bogoslovskog fakulteta Dimitrije Kalezić.
Cetinjska dramska akademija
Sa Cetinja stiže predlog da se u Listu uvrste osnivači tamošnje Dramske akademije: reditelj Branimir Mićunović, Boro Stjepanović i profesor dramske pedagogije Vladimir Jevtović (ujčevinom od Tripkovića).
Od pozorišnika stigli su predlozi za reditelja Jagoša Markovića, za gospođu Vidu Ognjenović i glumca i profesora Petra Banićevića.
Glasovi
Najviše čitalaca javlja se glasom podrške za Brana Mićunovića na Listi. Pristiglo je i više predloga za Pavla Đurišića.
Sugestije za Listu šaljite na:
