Piše: Stefan Sinanović
Pošto se u Crnoj Gori takvi uzvišeni i važni pojmovi kakvi su „sekularizam“, „progres“ ili „prosvećenost“ najčešće, posve nepažljivo, izrabljuju i troše u sitnim dnevno-političkim lakrdijama u kojima su jezik i simboli često efektna dimna zavjesa za mutne i lukrativne naume ličnog tipa, možda je, kada se o njima govori i piše – čisto radi što objektivnijeg pristupa – najbezbjednije rakurs potražiti u nekim drugim tradicijama. Naime, ako bismo za valjan uzorni model uzeli tekovine i vrhunske humanističke domete zapadne civilizacije, tu bi nam na prvom mjestu, uvijek i svuda, na pamet morao pasti – Šekspir.
Ne samo da je najveći pisac i najbistriji um engleskog jezika i kulture najudaljenija granična tačka do koje je dobacio duh modernog čovjeka, nego su on i njegovo djelo pretpostavka onih obrazaca unutar kojih bi, savremena prosvećena i kultivisana misao, valjda trebalo da se kreće. Ukoliko bismo, opet, uzeli da promišljamo o nekom etalonu onih drugih ljudskih vrlina kakve su želja za slobodom i nezavisnošću, državničko držanje ili nacionalna čast – vjerovatno bi mnogima na pamet došao Simon Bolivar.
Naime, jedan od najvećih državnika planete, El Libertador, ne samo što je donosio nezavisnost i slobodu Južnoj Americi, bio predsjednik čak četiri njene zemlje (koje danas nose ime po njemu ili sadrže odrednice koje na njega upućuju) već je vjerovatno i najprimjerenije otjelotvorenje uzvišenih ideala francuske revolucije i, kao ustvotvorac, onih principa na koje se, i u crnogorskoj političkoj zbilji, valjda misli kada se kaže: ustavni patriotizam. Ukoliko u Crnoj Gori, pa i šire, postoji figura koja ponešto, i u izvjesnoj mjeri, zahvata vrijednosti oba primjera koje sam naveo – onda to mora biti Petar II Petrović Njegoš. Ne samo da je vladika Rade bio književnik i filosof kosmogonijskih nazora i kvaliteta već je bio i vladar, suveren i reformator kadar da se suprotstavi takvim silama kakva je bila Osmanska, i da ravnopravno razgovara sa takvim diplomatskim i političkim adresama kakva je bio onovremeni Beč. Ono što je, makar bila, još jedna interesantna i, ispostaviće se, nezanemarljiva tačka-poveznica ova tri važna istorijska lika jesu njihova počivališta – i Šekspir i Bolivar i Njegoš, moderni, napredni i prosvećeni, počivali su u Crkvama.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Ostaci najvećeg pisca nakon Homera i danas počivaju u prigodnoj grobnici u Crkvi Svetog Trojstva u Stratfordu na Ejvonu, grob Simona Bolivara je bio u bazilici Santa Marte, da bi potom bio premještan u Nacionalni panteon Venecuele (ali opet: na mjestu Crkve ‘Santisima Trinidad’). Opet, najveći pisac Bolivarovog jezika – španskog jezika – Migel de Servantes takođe počiva u jednom malom samostanu u Madridu. Podrazumijeva se, slično je i sa Danteom, pa je tako najveći pisac italijanske kulture i pjesnik „Božanstvene komedije“, sahranjen u Bazilici San Frančeska u Raveni itd. Svi su ovi primjeri, dakle, i nakon smrti po mnogo čemu uporedivi, veličanstveni u svojoj slavi, nedodirljivi u svojoj veličini, samo je, vladici Radivoju, pripalo da bude, od strane komunista, čekićem uznemiren.
Kada je Predsjednik Skupšine Crne Gore, g. Andrija Mandić, prije nekoliko dana, sasvim ispravno, predložio obnavljanje zavjetne Crkve na Lovćenu – kapelice u kojoj je sam Petar II tražio da mu bude vječni grob i vječni počinak – protivnici Njegoševog amaneta i njegove posljednje želje su ustali sa povicima o „vječitim kočničarima progresa, moderniteta i prosvećenosti“.
Da li možete da zamislite iste ove glasove, ovako bijesne i ozlojeđene, u vječitoj uobrazilji nekakvih reformskih nazora i modernih ideja, kako jednom Englezu, Špancu ili Italijanu objašnjavaju kako nije naročito napredno i evropski to što im najveći umovi, vodeći nacionalni simboli, najdragocjenije kulturne i istorijske figure, ne počivaju u monolitnim ideološkim inkarnacijama jednog vremena (koje se, na nesreću, u Crnoj Gori ponajduže u Evropi zadržalo) nego, eto, baš u Crkvama i Manastirima? Inicijativu je važno podržati ne samo zato što je ona mogući izlaz iz crnogorskih pogubnih identitetskih račvanja i dioba, pa ni samo zato što je ona, uprkos buci i bijesu manjeg dijela crnogorske populacije, moderna i napredna ideja par excellence, već na prvom mjestu i isključivo stoga što je – kako reče naša Isidora – Njegoš sam riješio pitanje svoga spomenika. Možda oko toga ‘čiji je Njegoš’ u Crnoj Gori, kao i glede mnogih drugih pitanja i problema, ne postoji konsenzus, međutim oko njegovog amenata i njegove želje sa samrtničkog jastuka, polemike ne bi trebalo i ne bi smjelo da bude. Po tome koliko smo kadri da odgovorimo na teške zadatke istorije, da djelujemo zrelo u odnosu na amanete naših predaka, i odgovorno u odnosu na važna pitanja koja nas dijele, po tome ćemo se, jednog dana, računati u ljude. Našoj generaciji je pripalo ne samo da, iznevjeravajući sebe, ne iznevjerimo i najmudriju i najljepšu glavu našeg naroda već i da pokušamo da ispravimo grijeh jednog vremena koje je bilo da se više nikad ne ponovi.
Izvor: IN4S
