Piše: Toni Kevin
Prevod: Žurnal
Među komentatorima vlada neobično veliko šarenilo stavova – neki čak pokazuju izvjesno razumijevanje za stratešku poziciju i ciljeve Rusije – o tome šta će se dogoditi u Aljasci u petak, kada će se ruski predsjednik Vladimir Putin i američki predsjednik Donald Tramp sastati, između ostalog, i radi razgovora o ratu u Ukrajini.
Ovo je situacija u kojoj je prognozu teže dati nego inače.
Berletik i Sleboda očekuju neuspjeh.
Najmračnije prognoze dolaze od analitičara Brajana Berletika i Marka Slebode. Oba dvojica s mračnim izrazom gledaju na nedavna iskustva s Trampovom izdajom. Vjeruju da se Americi ne može vjerovati ni na jednom nivou.
Strahuju da bi haos koji okružuje Trampa mogao omogućiti pokušaj atentata na Putina na tlu Aljaske, i to u osjetljivim trenucima sletanja ili poletanja njegovog aviona. Oko Ankoredža ima dosta brdovitih šuma, pogodnih za skrivanje atentatora s prenosivim PVO raketama.
Tu je i pitanje rizika da Putin bude uhapšen na američkom tlu, budući da je pod optužnicom Međunarodnog krivičnog suda. Sjedinjenim Državama nije potrebno da budu članica tog suda da bi ga zadržale i predale Haškom tribunalu. Izgleda da je Putin prihvatio američka uvjeravanja da mu se ništa neće dogoditi na američkoj vojnoj bazi gdje će se samit održati.
Ipak, izvjesno olakšanje je činjenica da će sastanci biti na američkoj bazi, i nadam se da će Putinovi najviši bezbjednosni savjetnici insistirati na njegovom minimalnom kontaktu s medijima i javnošću. Ovo nije Moskva.
Sleboda, koji dosta vremena provodi s pripadnicima ruske vojske, zabrinut je što Putin ide „na slijepo“ u susret bez adekvatne diplomatske pripreme. On je praktično preokrenuo svoje čvrste doktrine. Namjere obe strane i dalje su, blago rečeno, prilično nejasne.
Uopšte nije jasno šta će se zapravo naći na dnevnom redu. Tramp iz dana u dan iznosi različite stavove o navodnim razmjenama teritorija između Rusije i Ukrajine kao ključu za mir. Rusija, međutim, ni na koji način nije dala na znanje da je spremna na takav dogovor. I zašto bi? Trenutno napreduje kako bi zauzela cijele dvije donbaske oblasti, dok se ukrajinske snage povlače iz posljednjih uporišta u Pokrovsku, Konstantinovki, a na kraju i u Slavjansku i Kramatorsku.
Kada je riječ o Zaporoškoj i Hersonskoj oblasti, postavlja se pitanje da li bi sadašnja linija razdvajanja duž Dnjepra postala trajna granica. To bi značilo da bi gradovi Zaporožje i Herson ostali pod kontrolom Ukrajine, dok bi Dnjepar postao granica u sve četiri pomenute oblasti.
Takva koncesija zahtijevala bi izmjenu ruskog ustava. I čak i tada, bila bi prihvatljiva samo kao dio trajnog i sveobuhvatnog mirovnog paketa koji bi ispunio sve druge ruske zahtjeve prema Ukrajini: garantovanu neutralnost, odsustvo NATO infrastrukture, sprovođenje „denacifikacije“ i zaštitu ljudskih prava etničkih Rusa.
Malo je sumnje da bi se u redovima ruske vojske javilo nezadovoljstvo zbog nepotpune pobjede nakon svih uloženih žrtava. Podrazumijeva se i da bi Rusija morala da se povuče iz pograničnih bezbjednosnih zona koje trenutno drži u Sumskoj i Harkovskoj oblasti na sjeveru.
Ni Berletik ni Sleboda ne gaje nikakvu nadu u takav ishod. Očekuju da će pregovori propasti. Čvrsto stoje na stanovištu da mira u Ukrajini ne može biti bez temeljne promjene režima u Kijevu i dolaska nove vlasti koja će biti spremna da prihvati Rusiju kao susjeda.
Dokle god u Ukrajini vlada otrovna banderovska ideologija, stvarnog mira ne može biti. Prema njihovom mišljenju, rat će trajati sve do ruske vojne pobjede i mirovnih uslova koje će diktirati Moskva.
Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski, u svom prepoznatljivo namrštenom maniru, a uz podršku evropskih članica NATO-a, uostalom je i otvoreno odbacio mogućnost ovakve razmjene teritorija.
Tokom video-konferencije sa evropskim liderima u srijedu, Tramp je pristao da ne „pregovara o teritorijalnim pitanjima“, rekavši da o tome Ukrajina mora razgovarati direktno sa Rusijom, prenio je The Wall Street Journal, pozivajući se na njemačkog kancelara Fridriha Merca, koji je i zakazao sastanak. Tramp je takođe priprijetio „ozbiljnim posljedicama“ za Rusiju ukoliko na samitu ne pristane na momentalni prekid vatre bez teritorijalnih ustupaka — na šta je Rusija više puta poručila da neće pristati.
Gilbert Doktorou vidi nadu
Analitičar Gilbert Doktorou na Aljasku gleda kao na prvu etapu postepenog procesa približavanja miru. On je najoptimističniji u ovoj grupi nezavisnih zapadnih komentatora. Svoj pogled usmjerava izvan Ukrajine, ka široj slici normalizacije u Evropi, i tu vidi tračak nade — kako opada podrška rusofobnim vladama NATO-a i raste nezadovoljstvo u njihovim zemljama.
Sam Tramp je, prije srijedine konferencije sa evropskim liderima, izjavio nešto što ide u prilog Doktorouovom gledištu, nazvavši Aljasku „početnim ispitivanjem terena“ koje bi trebalo da bude praćeno daljim sastancima.
Rusi već govore o mogućem drugom sastanku u bliskoj budućnosti, i to u Rusiji — možda u Vladivostoku — kako bi se nastavila logična ideja dvije pacifičke vojne sile koje se ponašaju kao dobri susjedi. Poboljšanje odnosa SAD i Rusije izgleda da je jedan od glavnih Putinovih ciljeva u ovom putovanju u Ameriku.
MakGregor i Lari Džonson — sumnje u Trampa
I pukovnik Daglas MakGregor i bivši analitičar CIA-e Lari Džonson ukazuju na teškoće postizanja napretka u Aljasci i na Trampovu sklonost da popusti pod pritiskom brojnih opstruktora. Ko uopšte u njegovom kabinetu zaista podržava Trampove težnje ka miru s Rusijom? Svi oni, čini se, i dalje žive u mentalnom univerzumu RAND korporacije, gdje je vječna konfrontacija i obuzdavanje Rusije jedino mogući scenario.
Kiril Dmitrijev traži novo bilateralno otopljavanje odnosa
S ruske strane, Kiril Dmitrijev na svom nalogu na „Tviter X“-u ispoljava odlučan optimizam.
Dmitrijev je Putinov glavni pregovarač u saradnji s Trampovim vodećim posrednikom Stivom Vitkofom. Izrazio je uvjerenje da se neokonzervativci i drugi podstrekači sukoba „u petak neće smiješiti“.
Posebno je naglasio šire mogućnosti koje prevazilaze pitanje Ukrajine — ka novom bilateralnom otopljavanju odnosa, obilježenom saradnjom u Arktiku, ukidanjem sankcija i normalizacijom diplomatskih i trgovinskih odnosa, možda po uzoru na model Regan–Brežnjev za novu američko–rusku detantu.
Drugi ruski komentatori bliski Kremlju pišu s oduševljenjem o simboličkom značaju Aljaske kao istorijskog primjera saradnje — kada je Rusija prodala Aljasku Sjedinjenim Državama pod povoljnim uslovima kako bi spriječila da je Britanija otme silom, i kada je diplomatski podržala SAD u Ratu za nezavisnost protiv Britanije, kao i u Građanskom ratu protiv Konfederacije.
Savjeti Džefrija Saksa za Trampa
Džefri Saks je u ponedjeljak, u razgovoru s Glenom Disenom, ponudio najizbalansiraniji komentar — odbio je da daje prognoze, ali je jasno i bez uvijanja iznio šta bi volio da se dogodi.
Želi da Tramp pokaže hrabrost — nečemu po čemu, primjećuje Saks, nije poznat — i da zajedno s Putinom krene mirno ispregovaranim putem ka novoj detanti. Saks želi da Tramp kaže Zelenskom, Mercu, britanskom premijeru Kiru Starmeru, generalnom sekretaru NATO-a Marku Ruteu, predsjednici Evropske komisije Ursuli fon der Lajen i visokoj predstavnici EU za spoljnu politiku Kaji Kalas da „mogu odmah skočiti u Iliamnu“, najveće jezero na Aljasci.
Želi da Tramp javno podrži ruske ciljeve: okončanje rata, neutralna Ukrajina, odsustvo NATO-a, demokratski izbori u Ukrajini koji bi zamijenili nedemokratsku vlast Zelenskog pod ratnim stanjem. Podsjeća i na očajničku želju 80 odsto ispitanih Ukrajinaca da se rat okonča. Sve to, smatra, trebalo bi da Trampu ulije novu hrabrost.
Ipak, Saks nije optimista da će se to dogoditi. Vjeruje da će Tramp ponovo popustiti pred „dubokom državom“ i fanatičnim NATO saveznicima u Evropi — kao što je već činio u prošlosti.
Podsjećajući na način na koji je Tramp „poklekao“ po povratku kući nakon u početku obećavajućeg samita u Helsinkiju 2018, tokom svog prvog mandata — pod ogromnim pritiskom američke „duboke države“ i zapadnih medija, koji su ga optuživali da ga je Putin nadmudrio i natjerao na izdaju američkih interesa — sasvim je razumno očekivati sličan medijski napad i u Ankoredžu.
Nadam se da će i američka prva dama Melanija Tramp otputovati, jer bi mogla pomoći da atmosfera s Putinom ostane prijateljska i da ojača Trampovu volju da ide naprijed, kao što je to učinila u Helsinkiju. Ali njene mogućnosti su ipak ograničene.
Oko Trampa nema pouzdanih i iskusnih diplomatskih savjetnika. Vitkof je fokusiran na trgovinska pitanja. Način razmišljanja državnog sekretara Marka Rubija i ministra odbrane Pita Hegseta izaziva zabrinutost. Tramp će, izgleda, „ploviti“ kroz sastanke bez jasnog smjera. Nadajmo se da će ga potpredsjednik Džej-Di Vans podržati.
Teret će biti na Putinu da šarmom i uvjeravanjem podstakne neodlučnog Trampa da načini odlučan korak naprijed i da iz Aljaske ponese čvrste temelje za nastavak na sljedećem samitu. Vitkof i Dmitrijev će, ako se ukaže prilika, snažno gurati ka tom ishodu.
Zelenski neće biti prisutan da svojim prepoznatljivim smetnjama „zaglavi točkove“. (Malčice u šaljivom tonu, Putin je rekao da bi prihvatio Zelenskog samo ako bi na sastanak došao i Dmitrij Medvedev, njegov ključni saveznik i tvrdolinijaš po pitanju Ukrajine, koji je u posljednje vrijeme i sam imao verbalne okršaje s Trampom. Zamislite tu scenu!)
Evropljani očigledno paniče već uoči samita — što je, paradoksalno, dobar znak. Svjesni su da u rukama nemaju pravih aduta, osim ako im zaista nije pošlo za rukom da na sastanku u srijedu utiču na Trampa i pridobiju ga na svoju stranu. Potpuno zavise od američke vojne i energetske podrške. Ako Tramp ostane čvrst u namjeri da traži mir — i u ličnom interesu da dođe do Nobelove nagrade — njihov maksimum biće prazne prijetnje i gunđanje.
Ne može se isključiti ni mogućnost očajničke operacije pod lažnom zastavom — nekog zločina ukrajinskih snaga, uz pomoć MI6 — uoči samita, kako bi se pokušalo okrenuti Trampovo raspoloženje protiv Putina. Ali za takav potez vrijeme im je već gotovo isteklo. Nadajmo se da do toga sada neće doći.
Ipak, ima osnova za nešto veći optimizam nego što ga je iskazao Saks — prije svega zbog Putinove sposobnosti da ostvari konkretan diplomatski napredak, a istovremeno učini da se Tramp osjeća uvaženo i kao čovjek koji drži konce u svojim rukama.
Toni Kevin je bivši visoki australijski diplomata, koji je službovao kao ambasador u Kambodži i Poljskoj, a bio je i član diplomatskog osoblja ambasade Australije u Moskvi. Autor je šest knjiga iz oblasti javne politike i međunarodnih odnosa.
Izvor: Consortium News
