Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ovo što ovdje čitate predstavlja jedan istraživački pokušaj na temu Golog otoka i zločina koji se tamo zbio, ali u naše dane poprima karakteristike priloga za izučavanje fenomena Andrijevice. Dakle, „četiri puta više od Pljevalja i mnogo puta više od Cetinja“. U ovoj maloj varošici izgleda da se zapatio fenomen odanosti „diktatoru“, pa, bez obzira što „srce Vasojevića“ 2/3 kuca i ritmu 30. avgusta 2020., činjenica da jedna trećina i dalje glasa DPS, je zabrinjavajuća, poput stepena zagađenosti vazduha u Pljevljima, ili rasipanja šljunka iz riječnih korita Morače.
Razumio bih glasanje za SDP (stranku koja je svojevremeno napustila Vladu zbog nekih principa), ili za SD (stranku koja nema kriminalnog „putera“ na glavi) pa čak i za Novaka Adžića (stranku koja je u imenu spojila državu i Evropu). Razumio bih, kažem, ako si Vasojević, a odrekao si se srpstva i zavjeta predaka, da tražiš nekog u kome vidiš neku perspektivu pa da glasaš za neku od ovih gore stranaka. Ili bar za Puru Popovića, jednog od onih iz bivšeg LSCG za koje je Slavko rekao da su čista UDBA. Ali glas za stranku čije su perspektive više vezane za Spuž i Bjelopavliće, nego za Vasojeviće?
Pa to može samo narav navikla na hapšenja, privođenja i logore. Nema je, doduše puno ni u Andrijevici, ali trećina glasača, poslije svih sječa šuma i rasipanja prirodnog bogatstva, pokazuje da je na ovoj obali Lima treba još vode da proteče kako bi se došlo do slobodne građanske svijesti.
Do čitanja u sljedećem broju….
