Piše: Milovan Urvan
Nu, ponukao me intervju sa gradonačelnikom Prijestonice da se oglasim. Intervju je učinjen za podgoričku „Pobjedu“.
Dočim, već od naslova mogla se naslutiti katastrofa Đuraškovićevih rezona.
Pazimo:
„Razmišljao sam da nakon tragedije podnesem ostavku“! (sic).
Potom sljeduje i obrazloženje:
– Nije da u jednom trenutku nijesam pomislio da treba da podnesem ostavku. Ipak, sa druge strane, veliki broj razvojnih projekata koji nas očekuju i moja obaveza da unaprijedim život građana Cetinja stajali su nasuprot takvom razmišljanju. Moja je obaveza i kao Cetinjanina i kao gradonačelnika da svi ti projekti budu ili realizovani do kraja ili započeti – kazao je Đurašković.
Ako bismo ovu „hamletovsku dilemu“, tj. stradalnički put stvaranja razvojnih vizija Đuraškovićevih pošteno enkodirali na jezik lišen demagogškog diskursa, došli bismo do jedinog zaključka: Gradonačelnik Prijestonice žrtvovao je institut moralne odgovornosti zbog razvoja Cetinja. ALI: Ako bismo, a Đuraškovićevi rezoni na to pozivaju, stvari sagledali iz najgorčeg cinizma, onda bismo upitali: Koliko još nesreća treba da se desi kako bi Đurašković doživio moralni razvoj!?
Zarad pijeteta prema nevino stradalima, ostavka se podrazumijevala, kao prvi apel, kao individualni alarm koji bi trebalo da razbudi društvo i pozove na kreiranje boljeg i bezbjednijeg života.
Dočim, ostavka je izostala, time odgovornost odgođena do daljnjeg, a ovo što sada slušamo, tj. čitamo kao nekakav refleks savjesti u Đuraškovićevom istupu, nije ni nagoveštaj nada da se ovdje politička odgovornost može staviti iznad političkog (ličnog) interesa.
I, možemo misliti, kolika je briga i ljubav za Cetinje! Ta, ovi što toliko bdiju nad sudbinom Cetinja, direktno su doprinijeli slomu istorijske harizme koju je ovaj grad imao, zatvarajući ga u etnocentrični kalup, u grad koji počinje da se zaobilazi, a smatraju to razvojnom vizijom. Naravno, još ranije su zatvorene sve privredne ćelije grada.
Nu, u istom intervjuu se mogu pročitati i osnovni „prijestoni kvalifikativi“, za kojima lažni dušebrižnici rado posežu: „ponos i prkos“. Dočim, šansa da dušebrižnici razumiju šta je problematično u tim lozinkama ne postoji, jerbo kod onih koji gordost drže na vrhu svoje aksiološke ljestvice, osim gordosti ničeg drugog nema. Tako i Đurašković, premda se nešto malo i kolebao, vjeruje da je nezamjenjiv, da bi se razvojna vizija grada raspala ako on ne bi bio na gradskim vrhu.
