Piše: Oliver Janković
Kada se (ako se) 2030. bude igrao najavljeni Mundijal u 6 zemalja sa 48 učesnika, to će, po svim zakonima kalendara i matematike, biti početak nekog novog i nekog drugog mundijalskog vijeka. Upravo nas to motiviše sa svedemo račune, kako ovog proteklog takmičenja, tako i uopšte proteklog mundijalskog vijeka.
Ako u ovom takmičenju još uvjek tražimo razloge za mitsku predstavu (sa herojima, pobjedama i dubljim smislom), i ako ignorišemo poplavu marketinški i kladioničarski projektovanih fabula, možemo krenuti od stvarnih i moralnih pobjednika Mundijala 2026. Reprezentacija Španije ima dva tinejdžera, bar jednog akademski obrazovanog fudbalera, jednog oca djeteta sa autizmom (Mark Kukurelja, koji navodno nikad ne vezuje kosu kako bi ga to dijete lako prepoznalo na terenu) i cijeli bataljon pristojnih i vaspitanih momaka koji igraju fudbal bolje od svakog uličara i nasilnika.
Na njihovom čelu je šarmantni lik koji čita stoike i istoriju Rimskog carstva. Brrr… novi format za nove generacije, a ni makac od iskonskih, arhetipskih temelja viteštva.
Tu su zatim gotovo kosmogonijski ciklični krugovi „uvjek istih“ engleskih poraza na korak od finala, škotskih ispadanja iz grupa, meksičkih ispadanja u osmini finala, švajcarskih u četvrtini… Pa zatim: japanskih dostojanstvenih poraza i njihovog herojskog otpora pred jačim od sebe; holandskih ispadanja na penale; crne rupe mundijalske istorije koja – kao po nekoj zakonomjernosti – usisava u sebe bivše prvake svijeta. Najprije Urugvaj, pa odnedavno Italiju, a sad su se nad njen ambis nadvili Njemačka i Brazil. Govorimo o takmičarskom propadanju bivših šampiona kojima se više „ne da“ ni da se primaknu završnici takmičenja, iako se i dan danas broje među jače fudbalske nacije. Tu je negdje i brod „ukletih Engleza“ koji su zaboravili put kojim bi fudbal trebalo vratiti kući.
(Nastaviće se…)
