Piše: Patrik Lorens
Šta je to MAGA pokret proizveo? Sumnjam da su čak i najzakletiji Trampovi protivnici mogli zamisliti da će on u svom drugom mandatu otići ovako daleko—i to u pravcu nečega što je ili opasno, ili besmisleno, ili oboje.
Da odmah razjasnimo: Trampova otvorena ofanziva na Duboku državu i liberalne autoritarce koji su zajedničkim snagama podrivali njegov prvi mandat u Bijeloj kući u potpunosti je opravdana.
Konkretno, čišćenje Ministarstva pravde i FBI-ja, uz uspostavljanje određene civilne kontrole nad obavještajnim aparatom, nije samo dobro utemeljen poduhvat—to je nužnost ako se temelji ovog posrnulog republikanskog poretka žele obnoviti nakon bahate zloupotrebe ovih institucija u Bajdenovoj eri.
Ali budimo iskreni do kraja: mnogo toga što Tramp sada radi zaslužuje principijelan prigovor u ime razuma, pristojnosti, demokratije i pravednog svjetskog poretka—ali ne, da odmah razjasnim, u ime liberalne ideologije i (njene bliske rođake) imperije koja svoju dominaciju sprovodi samo u prividno uljepšanom obliku.
Kontrola Gaze? Preuzimanje Panamskog kanala od suverene Republike Paname? Čitah prošle sedmice da je Tramp izdao još jednu izvršnu naredbu—ovoga puta da obustavi pomoć Južnoj Africi i ponudi status izbjeglica tamošnjim afrikanerskim farmerima, nazvavši ih žrtvama „ogromnog KRŠENJA ljudskih prava“, kako je to sam formulisao u objavi na društvenim mrežama—dodajući da ih smatra „rasno diskriminisanim zemljoposjednicima“.
Baš kada pomislite da ste sve čuli, Donald Tramp kaže nešto novo. Kao i svakog dana u ovom trenutku procesa.
U ponedjeljak je Tramp u intervjuu za Fox News izjavio da Palestinci koji žive u Pojasu Gaze neće imati pravo na povratak kući nakon što on to područje pretvori u neku vrstu glamurozne bliskoistočne verzije Palm Biča. „Govorim o izgradnji stalnog mjesta za njih,“ rekao je Tramp voditelju Bretu Bajeru.
Maks Blumental: Potencijalni atentator na Trampa regrutovao dobrovoljce za Ukrajinu
„Stalno mjesto“—Tramp je upravo potvrdio da je spreman za etničko čišćenje Gaze, koje je ranije predložio na sve moguće načine, osim imenom. Sila potrebna da se to sprovede, kao i direktna uloga koju on planira da odigra u realizaciji ovog projekta, učiniće predsjednika Sjedinjenih Država krivim, po svim međunarodno prihvaćenim definicijama, za zločine protiv čovječnosti, a vrlo vjerovatno i za ratne zločine.
Kao što je Džo Laurija, glavni urednik Consortium News-a, pronicljivo primjetio u jednom nedavnom razgovoru, tokom Trampovog prvog mandata, promišljeniji dio naše nezavisne medijske scene bio je toliko okupiran odbranom Trampa od antidemokratskih podmetanja vezanih za Russiagate da nije bilo ni vremena ni prostora da se posveti pažnja svemu onome što je u njegovom upravljanju od 2017. do 2021. bilo problematično ili za osudu.
Sada, dok Tramp i njegovi ljudi žestoko nasrću na liberalne autoritarce i njihove razne toteme, ikone i programe vrlinskog signaliziranja, neke stvari treba raspetljati. Ništa to ne ilustruje jasnije od borbe koja se u Vašingtonu vodi oko opstanka ili nestanka Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Slučaj USAID-a vrijedi razmotrati. U njemu vidimo … grubu otvorenost Trampa i Maska, kao i slepilo liberala.
Sudbina USAID-a postala je predmet žestokih rasprava otkako je Ilon Mask, koji vodi Trampov program efikasnosti vlade, početkom mjeseca javno izjavio da ima predsjednikovo odobrenje da „to treba da ugasimo“. Od tada—suze i škrgutanje zuba.
Mask, koga smatram najopasnijom antidemokratskom figurom u mahom zlonamjernoj kamarili koju je Tramp okupio oko sebe, poslao je tim svojih potčinjenih iz Odjeljenja za vladinu efikasnost u zgradu USAID-a, samo nekoliko blokova od Bijele kuće, nedugo nakon što je objavio da je dobio Trampovo odobrenje da započne gašenje agencije.
Zaposleni su bili zaključani izvan svojih kancelarija i onemogućeni da pristupe službenim imejl nalozima, uz naređenje da ostanu kod kuće; veb-sajtovi USAID-a su blokirani ili skinuti sa interneta. Svi stalno zaposleni u agenciji stavljeni su na prinudni odmor, a izdata su i naređenja za povratak hiljada ljudi koje USAID ima na terenu širom svijeta. New York Times je u četvrtak objavio da je namjera Bijele kuće da broj zaposlenih u agenciji smanji sa više od 10.000 na manje od 300.
Miloš Lalatović: Neuspavljivi čudotvorac, Sveti Jovan Šangajski
Slučaj USAID-a sada ide na sud. Federalni sudija Karl Nikols iz Okružnog suda u Vašingtonu prošle sedmice izdao je privremenu sudsku zabranu, blokirajući neke dijelove Trampovo-Maskovog plana. Ovo je bio odgovor na tužbu koju su podnijela dva sindikata—jedan koji predstavlja savezne službenike, a drugi diplomatske zvaničnike.
Ali ovdje ima jedan detalj koji ne treba zanemariti: proteklog vikenda više mejnstrim medija—NBC News, The New York Times i drugi—objavili su fotografiju uposlenika savezne vlade koji, stojeći na visokim merdevinama, čekićem i dletom uklanja natpis USAID-a sa ulaza u zgradu na adresi 1300 Pensilvanija avenija.
Natpis, da kažemo, nestaje sa zida. Ne vidim da će se vodeći američki instrument za spoljnu pomoć i humanitarne programe održati nakon Maskove esesovske čistke—bar ne u obliku u kome je dosad bio poznat.
A kako je USAID bio poznat? To je pitanje koje se ovdje postavlja. I upravo zbog toga ovaj slučaj zaslužuje ozbiljnu analizu.
Džon F. Kenedi osnovao je Agenciju za međunarodni razvoj (USAID) 1961. godine, u svojoj prvoj godini u Bijeloj kući. Stavio ju je pod nadležnost Stejt departmenta, obezbijedio joj velikodušan budžet i poslao je u svijet da se bavi bezbrojnim problemima koji se mogu svrstati pod jedan zajednički naziv—„nerazvjenost“.
Kenedi nije bio lišen političkog pragmatizma, ali ovaj projekat, poput Mirovnog korpusa, u značajnoj mjeri je bio izraz altruizma koji se provlači kroz mnoge njegove govore i politike.
(Mogu li vlastiti interes i altruizam koegzistirati u istom umu, istom srcu, istoj instituciji? Na prvi pogled, to djeluje kao protivrječnost, jer se altruizam definiše kao nesebična briga za druge. Ali, daću Kenediju malo prostora po tom pitanju:
Njegova vizija i razumijevanje svijeta tokom njegovih hiljadu dana na vlasti kretali su se u pravcu Amerike koja bi konačno mogla da odbaci sliku o sebi kao imperiji. Platio je za tu evoluciju svojim životom—ne zaboravimo to.)
Programi socijalnog i ekonomskog razvoja, zdravstveni i nutricionistički programi, projekti navodnjavanja i isušivanja, iskorjenjivanje bolesti, rješavanje ekoloških problema—Kenedi je želio da USAID poboljša život ljudi na sve ove načine i još mnogo više. Ali jedna stvar zaslužuje posebnu pažnju: jedan od glavnih zadataka agencije bila je promocija demokratije.
I upravo je ta misija učinika priču o USAID-u u veoma tužnom. Kada je agencija podržala osnivanje Nacionalne fondacije za demokratiju (National Endowment for Democracy) tokom prvog mandata Ronalda Regana, riječ „altruizam“ postala je puka floskula—nešto što bi prije pristajalo izviđačima nego stvarnim aktivnostima kojima se USAID u to vrijeme bavio.
Programi pomoći i humanitarne inicijative i dalje postoje, a milioni ugroženih ljudi u više od 100 zemalja oslanjaju se na njih. Ali USAID je sada bila isključivo u službi američkog imperijalnog interesa—djelujući kao instrument spoljne politike imperije, bez ikakvih izuzetaka koji bi se lako mogli navesti.
Zajedno sa Nacionalnom fondacijom za demokratiju (NED), agencija je preuzela ulogu CIA-e u organizovanju državnih udara—gdje god je to moguće, a u slučaju NED-a, često na najsramniji način.
Podsticanje demokratskog upravljanja, borba protiv korupcije, pomoć novinarima i medijima da rade kvalitetno i profesionalno, finansiranje raznih grupa „građanskog društva“—pitanje koje bi trebalo da se nameće jeste: šta u tome ima loše? Kako to mislite, nije altruistično?
Ima, međutim, nekih „ozloglašenih slučajeva“. „Obojene revolucije“ u bivšim sovjetskim republikama, Venecueli, Ukrajini—dugi niz godina prije (a i nakon) puča koji su SAD pažljivo pripremale 2014. godine: USAID je bio čovjek za sva vremena, ako se tako može reći.
Rusija je posebno zanimljiv primjer. Odražavajući razočaranje Vašingtona što Vladimir Putin, nakon što je 2000. preuzeo vlast od pijanog Borisa Jeljcina, nije postao još jedan poslušan instrument, aktivnosti USAID-a u Rusiji toliko su izmakle kontroli da je Putin 2012. godine zabranio sve njene operacije.
Gruzija je još jedan svjež primjer. USAID je urlikao i vapio o nepravdi prošle godine u avgustu, kada je parlament u Tbilisiju usvojio zakon kojim se nevladine organizacije koje primaju petinu ili više svog finansiranja iz inostranstva obavezuju da se registruju kao strani agenti. Oko 95 miliona dolara američkih sredstava, od kojih je dobar dio išao za „operacije građanskog društva“ preko USAID-a, od tada je zamrznuto.
Kako?! Mi smo ovdje da manipulišemo vašim političkim procesom kako bismo Gruziju gurnuli ka Zapadu, a vi, demokratski izabrana vlada u Tbilisiju, imate nešto protiv? Kako nedemokratski od vas. Kako autoritarno. Kako… kako „pro-ruski“. Svedeno na suštinu, ovo je stav USAID-a po tom pitanju.
Postoje i druge dimenzije djelovanja USAID-a koje zaslužuju da se spomenu. Njegov budžet u ovom vijeku u prosjeku iznosi nešto više od 20 milijardi dolara. Washington Post je prošle sedmice objavio da je 2020. godine (posljednji raspoloživi podaci) 2,1 milijarda od tog iznosa otišla na finansiranje korporativnih poljoprivrednih operacija.
USAID šalje hranu kao pomoć siromašnim zemljama. USAID subvencioniše ono što zovemo „velika agrobiznis industrija“ (Big Ag). Obje ove tvrdnje su tačne. Ovo je altruizam sa američkim karakteristikama, recimo to tako.
Interesantno je čuti proteste onih koji sada brane USAID. Oni se dosljedno pozivaju na dobro koje agencija čini preko svojih operacija u inostranstvu, i ta realnost se mora priznati. Nema sumnje da će bezbroj ljudi u Africi, Aziji i Latinskoj Americi osjetiti posljedice ako Tramp i Mask ugase ovu instituciju.
Ali postoji jedna fotografija koja takođe priča zanimljivu priču. Objavljena je na vrhu teksta u New York Times-u pod naslovom: „Neistine podgrijavaju desničarski krstaški rat protiv USAID-a.“ Prikazuje grupu ljudi koji prošle sedmice protestuju na Kapitol hilu protiv Trampovog plana.
Demonstranti u vis drže zid od transparenata. Na jednom, koji nosi mali dječak, piše: „Oboje mojih roditelja izgubilo je posao zahvaljujući predsjedniku Masku.“ Okej. Sebični interes je živ i zdrav i boravi u Vašingtonu. Na drugom transparentu, koji se nalazi tik iznad, piše: „USAID: investicija u nacionalnu bezbjednost.“ Barem malo iskrenosti. Ali američki altruizam je prešao dug put—i pitanje je da li se ikada može vratiti tamo gdje je bio.
Gledam ljude na fotografiji—njihovu odjeću, držanje. Djeluju mi kao savremena verzija kontrakulturnih idealista, odlučnih da čine dobro i zadrže čiste ruke. Lijepo je znati da takvi ljudi i dalje postoje među nama.
Ali oni su ili izgubljeni, ili nisu iskreni. Ako je prvo u pitanju, onda njihova podrška pripada viziji agencije koja je odavno podlegla ideologiji i korupciji. Njihov USAID je danas mitološki pojam, muzejski eksponat.
Oni, jednostavno rečeno, ne žele da se suoče s tim šta je USAID postao od Reaganovih godina pa naovamo, posebno s rađanjem zlokobnog NED-a—operacije CIA-e u veoma tankoj maski. Drugim riječima, ne suočavaju se ni sa tim šta je Amerika postala od doba altruističkog Kenedija.
A upravo je suočavanje s tim—sa svim tim—jedna od najvećih odgovornosti moje generacije i svih koje dolaze poslije nje.
Mejnstrim mediji i razni politički i javni akteri prošle sedmice požurili su da stanu uz demonstrante na Kapitol hilu. Bio je to zanimljiv prizor—pokušaj da se očuva stara slika USAID-a i da se, kao što to radi New York Times u tekstu koji je gore linkovan, sve priče o nedemokratskim operacijama agencije u inostranstvu proglase teorijama zavjere i—a šta bismo mi bez ovoga?—ruskom dezinformacijom.
Žalosno. Jednostavna istina je da su sva ova bura i haos koje su izazvali Tramp i Mask zatekli USAID sa spuštenim pantalonama.
Ne može se sa sigurnošću reći šta će biti ishod ove njihove evanđelističke krstaške vojne protiv USAID-a. Još manje se može reći šta su im stvarni motivi, šta zapravo hoće. Po svemu sudeći, ovdje je na djelu nešto više od puke efikasnosti—nešto što u svojoj žestini više liči na ličnu osvetu.
Hoće li Tramp i Mask zaista odustati od svih stranih zakulisnih igara preko kojih mogu projektovati američku moć kroz širok spektar zloslutnih programa agencije? Sumnjam, iako ni sam ne mogu precizno reći na čemu tačno zasnivam tu sumnju.
Je li ovo na neki način direktan napad na Samantu Pauer, već otpisanu direktoricu USAID-a i klasičnu operativku Duboke države? I u to sumnjam, iako ne isključujem malu mogućnost.
Uopšte, ne vjerujem da su Tramp i Mask pokrenuli ovu kampanju protiv USAID-a iz ispravnih razloga—ma kakvi god ti razlozi bili.
Čitao sam da će ono što ostane od USAID-a nakon ove čistke biti usmjereno isključivo na humanitarnu pomoć. To je, bez sumnje, zanimljiv razvoj situacije.
Ali sa Trampom je uvijek tako. Ostaje nam samo da se pitamo šta zaista pokušava da uradi—i zašto.
________________________________________
Patrik Lorens, dugogodišnji dopisnik iz inostranstva, uglavnom za International Herald Tribune, sada je kolumnista, esejista, predavač i autor, a njegova najnovija knjiga Journalists and Their Shadows dostupna je preko Clarity Press-a ili na Amazonu. Ostale njegove knjige uključuju Time No Longer: Americans After the American Century. Njegov Twitter nalog, @thefloutist, trajno je cenzurisan.
Izvor: Consortium News
