Piše: Elis Bektaš
Nakon sarajevskog vodvilja sa spomenikom kralju Tvrtku I Kotromaniću, za kog nisu na vrijeme obezbijeđene uredne dozvole zbog čega je izložen kao vašarska atrakcija, da ne kažem kao šarena laža, naredni čin iste vodviljske predstave odigrao se u Banjaluci u kojoj je taj srednjovjekovni monarh takođe dobio svoje obilježje.
Naravno, nije trebalo dugo čekati da se po društvenim mrežama rasplamsaju svađe ozlojeđene i egzaltirane bošnjačke i srpske umne sirotinje oko toga čiji je Tvrtko, pri čemu ga i jedni i drugi svode u vulgarne monoetničke okvire koje su skučeni i ropski umovi jedino sposobni razumjeti.
Tumačiti medievalna identitarna pitanja kroz prizmu današnjice granitno je čvrst dokaz nerazumijevanja i prošlosti i sadašnjosti. Ni Bošnjaci ni Srbi koji se svađaju oko Tvrtka ne razumijevaju ni da u granitnoj čvrstoći dokaza iz prethodne rečenice klešu impresivan spomenik vlastitom pristajanju na hipnozu koja ih je bacila u tribalni hipnotički trans u kom nema mjesta ni za modernu nacionalnu ni za modernu građansku svijest, ali, gle čuda, čak ni za svijest kakvu je baštinio jedan srednjovjekovni monarh i najznačajniji vladar u dinastiji Kotromanića.
Šta je tačno bio kralj Tvrtko, najlakše bi bilo ustanoviti tako što bi mu se postavilo pitanje i saslušao njegov odgovor. Avaj, on je već više od šest vijekova u carstvu sjenki i ne postoji način da do nas dopre njegov odgovor. Zbog toga pristojnost nalaže da se služimo činjenicama iz oskudnih pisanih izvora i da iz njih izvučemo logične zaključke, no u tom poslu valja biti veoma oprezan, tim više što bošnjačke i srpske umne sirotinje već decenijama potvrđuju da ne shvaćaju zahtjeve logike i da neugodno često emociju, navijački zanos, pa i ideološku dresuru proglašavaju njenim plodovima.
Tvrtko I Kotromanić, kao i mnogi balkanski vladari srednjeg vijeka, porijeklom je mogao biti čak i Mađar ili German, možda čak i Bugarin. Ali njemu, kao ni drugim vladarima te epohe, vladarska ambicije nije dopuštala da se zamara takvim pitanjima. Njemu identitet kao kolektivna kategorija ne znači skoro ništa, jer je svjestan da živi u dobu u kom taj identitet oblikuju vlast i njena moć i da će njegovi podanici biti ono što ih on uspije natjerati da budu.
Ono što istorija prilično pouzdano svjedoči o Tvrtku, jeste to da je bio prvo ban, a potom i prvi kralj Bosne. U času krunisanja, on pomalo lešinarski baca oko na susjednu Srbiju u kojoj je ugašena vladarska loza Nemanjića i svojoj tituli, po osnovu prilično labavih rodbinskih veza, dodaje i titulu kralja Srba. To je veoma ustaljen i uobičajen postupak u srednjem vijeku i koristiti ga kao dokaz za Tvrtkovo etničko određenje zahtijevalo bi dosljednost koja bi potom i sultana Mehmeda proglasila i Bosancem i Srbinom, jer i on u svojoj tituli sebe označava kao suverena tih zemalja koje su potpale pod njegovu vlast.
Vuk Bačanović: Srednjovjekovni etnički identitet Bosne kao plijen pabirčara
Hrvatske umne sirotinje Tvrtka svojataju po osnovu činjenice da mu je mati bila plemkinja iz loze bribirskih Šubića, te da je u dinastiji Kotromanića rimokatoličanstvo bilo prisutno, naročito u njenim početnim danima. No taj hrvatski umni fukarluk nema odgovor na pitanje zašto Tvrtko, koji ima izraženu ambiciju da ovlada ne samo hrvatskim krajevima, već i Dalmacijom, svoju otadžbinu ne naziva Hrvatskom, već njeno ime daruje osvojenim krajevima.
Čini se, ipak, da su u pogledu Tvrtkove identitarne pripadnosti najviše u krivu oni koji, formalno gledano, nose etnonim izveden iz imena Tvrtkove otadžbine. Oni se dijele na Bošnjake i na integralne Bosance, a umne sirotinje iz ta dva društvena odsječka nastoje da, svaka za sebe, Tvrtka uklope u vlastiti identitarni okvir i proglase ga svojim kolektivnim pretkom iz davne prošlosti. Problem je, međutim, to što ni bošnjaštvo ni integralno bosanstvo nemaju skoro nikakve spone sa srednjovjekovnom Bosnom, jer su ta dva fenomena kreirana mnogo kasnije, pod veoma heterogenim formativnim silnicama u rasponu od osmanske imperije, preko one austro-ugarske pa sve do socijalističke Jugoslavije a veza sa srednjovjekovnom Bosnom bila je skoro isključivo teritorijalna.
Onaj dio srednjovjekovnog bosanskog plemstva koji je primio islam nije bio sposoban ili nije bio zainteresovan da odigra ulogu koju je Mauzol iz Halikarnasa odigrao kao persijski satrap koji je sačuvao helensku svijest u svojoj pokrajini i tako olakšao Aleksandru Velikom da sruši nekoć gorostasnu ahemenidsku imperiju. Islam je bio suviše energičan i ekstenzivan ideološki okvir i suviše u službi padišaha sa Bosfora da bi trpio etničke i regionalne partikularizme sa političkom ambicijom.
To plemstvo s početka osmanske vladavine nad Bosnom vremenom se osipa i topi kroz ratove i na njegovo mjesto dolaze age i begovi koji jednostavno nemaju artikulisano sjećanje na srednjovjekovnu Bosnu već umjesto toga baštine maglovite mitove i legende, a bosanski ejalet doživljavaju kao geografski prostor svoje vladavine.
U trenutku svoje propasti, nekadašnje moćno Tvrtkovo kraljevstvo već je iznutra trulo, podijeljeno i bitno umanjeno, pa sjećanje na njega ne može da ugrozi formirajuću hercegovačku svijest, kroz koju puno više preživljava sjećanje na Hum i Zahumlje nego što kroz poraženu Bosnu preživljava svijest o bosanskoj banovini i kraljevini. Nakon propasti kraljevine, poveznice sa srednjim vijekom bile su toliko istanjene i iskrzane, da je pitanje da li bi Bosna, a s njom i Hercegovina, uopšte preživjele vijekove strane vlasti kao politički subjekti, da nisu bile na graničnom području uslijed čega se neprekidno zahtijevalo njihovo imenovanje u ratnim planovima i u diplomatiji.
Današnje bošnjaštvo, ali i bosanstvo, ideološki su konstrukti novog doba i zaista je tragikomično gledati sarajevsku gradonačelnicu dok egzaltirano govori o Tvrtku I Kotromaniću kao maltene o svom izravnom prethodniku u vlasti, ne shvatajući da ona s njim dijeli samo geografsko porijeklo, a njeno bosanstvo da je čedo protivprirodnog bluda između još uvijek vitalne Islamske deklaracije Alije Izetbegovića i davno odbačenog ZAVNOBiH-a, od kog je sačuvano samo ime, lišeno svakog značenjskog sadržaja.
Pa ako Tvrtko nije bio ni Srbin ni Hrvat ni Bošnjak, a očito ni Bosanac, šta je onda, dođavola, bio? Već sam vam rekao da ja odgovor na to pitanje nemam, a nisam ni medijum pa da putem spiritualističke seanse odgovor dobijem od kralja lično. Ono što o njemu znam jeste ono što je zapisano u istoriografskim izvorima, dakle znam kako je sebe titulirao kao vladara.
Meni je to dovoljno da ga, u nedostatku boljeg izraza i zbog jezičkog zahtjeva za uspostavljanjem distinkcije u odnosu na današnje etnonime izvedene iz horonima i hidronima Bosna, nazovem protobosancem a ujedno i protojugoslovenom, jer je on bio prvi južnoslovenski vladar sa ambicijom da pod vlast svoje krune okupi što više štokavskih i čakavskih sirotinja i da ih zaštiti od nezajažljivih ugarskih ambicija.
Tvrtkova ambicija, međutim, nije mogla dati dugoročne plodove jer je on bio prilično nesvjestan siline prijetnje sa istoka već je vjerovao da će osvajanje hrvatskih i dalamatinskih pokrajina i prisvajanje dijelova onemoćale postnemanjićke Srbije biti dovoljno da parira ambicijama ugarske krune i papske tijare. A u tom je času narastajuća Osmanova imperija već potkopavala temelje i lomila kičmu velikim carstvima na istoku i bilo je samo pitanje časa kada će se preliti u Evropu, da njenom strahu od pravoslavlja pridoda i dugovječni strah od islama, kao dva najmoćnija formativna elementa onoga što se danas za autentičnu Evropu izdaje.
Tvrtko I Kotromanić nesumnjivo zaslužuje spomenik, ali da bi taj momument imao vrijednost, njega mora pratiti razumijevanje istorijskog konteksta, ambicija i postignuća tog vještog vladara. Postojeća dva spomenika, onaj u Sarajevu i onaj u Banjaluci, nisu podignuti njemu u čast, već su dignuti u slavu umne zapuštenosti omamljenih i otupljenih sirotinja koje nastanjuju ovaj provizorij i protektorat. Čeka se još samo da i u Jajcu bude podignut spomenik Tvrtku Hrvatu, pa da vodviljska predstava bude okončana u velikom stilu i da se njena publika razdragano raziđe u korporativno ropstvo koje joj je, sa takvom nepameću, neumitni usud.
Možda se u tom pragmatičnom korporativnom svijetu neko dosjeti pa načini najveličanstveniji spomenik prvom i najmoćnijem monarhu srednjovjekovne Bosne, tako što će na tržište plasirati visokokvalitetan vibrator pod nazivom – Kralj Tvrtko.
