Piše: Ranko Rajković
Prije tridesetak godina tokom hodočašća po crkvama i manastirima na Kosovu omakoše mi se neke riječi što pjesmi mogu sličiti.
Nijesam osjetio potrebu da ih sa nekim podijelim jer bi u moru stihova istim prostorom i datumom inspirisanih u tili čas nestale kao što se u treptaju oka pojavi i nestane slika.
Ipak …
Danas je Vidovdan.
*KOSOVO*
KO SO U OVO oko sasuta
KOSOVO mrači naše obdanice
Tište ga gnijezda poljem rasuta
Dok k nama lete prestrašene ptice.
Ikone čuva kandilo ne gasi
Zažiže svijeće po raspetom polju
Molitve čita gnijezda da spasi
Očinjim vidom bori se sa solju….
Zujem pčelinjim kućišta oživi
Tamjanom izvida dušu bonu
Na mjestu gdje se sastaju mrtvi i živi
Da probude zvuke zalivenom zvonu
Ljetopis iznosi, razastire dane
U cijelom Prizrenu dućana nije
Da mu prodaju sve Vidovdane
Nit ima magaza da se trag ukrije
Kosovska rana solju zasuta
U vjeri čeka nove obzore
Svaka suza nad njom prosuta
Sprečava tmuše da korijen razore.
