Piše: Bredli Tomson
Naslov jednog od skorijih uvodnika, Wall Street Journal je glasio: „Svi smo mi sada neokonzervativci.“ Ova tvrdnja je pretjerana, ali ne u mnogome. Neokonzervativizam je, bilo to dobro ili loše, bio najuticajnija politička filozofija prošle generacije. Ali šta je to zapravo? Moja nova knjiga Neokonzervativizam: Čitulja za jednu ideju pokušava da odgovori na to pitanje.
Definisanje neokonzervativizma nije lak zadatak, pogotovo kada njegovi zagovornici tvrde da to nije sistematizovana politička filozofija. Neokonzervativci poput Irvinga Kristola radije opisuju neokonzervativizam kao „uvjerenje“, „način razmišljanja“ ili „raspoloženje“. U najboljem slučaju, kažu, to je sinkretički intelektualni pokret pod uticajem različitih mislilaca kao što su Platon, Trocki i Hajek. Danijel Bel je shvatio tu sinkretičku prirodu neokonzervativizma kada je sebe opisao kao „socijalistu u ekonomiji, liberala u politici i konzervativca u kulturi“. Na jednom nivou, neokonzervativizam je svakako sinkretički „način razmišljanja“, ali ću ovdje pokazati da je neokonzervativizam zapravo sveobuhvatna politička filozofija, najviše oblikovana idejama Lea Štrausa preko Irvinga Kristola.
Prvo, pogledajmo kako se neokonzervativci predstavljaju, naročito u odnosu na širi konzervativni intelektualni pokret i Republikansku stranku. Irving Kristol je jednom pohvalio neokonzervativizam kao prvu varijantu konzervativizma dvadesetog vijeka koja je „u skladu s američkim duhom“. Implikacija ove izjave je da je Goldvaterov konzervativizam – s naglaskom na individualna prava, ograničenu vlast i laicces fair kapitalizam, kao i odbacivanje moderne države blagostanja – nekako van tog američkog duha. Suprotno tome, neokonzervativci su oduvijek bili branioci države blagostanja nastale nakon New Deal-a. Nije iznenađenje da neokonzervativci podržavaju, riječima Bena Vatenberga, „jaku ulogu države“ – države koja oporezuje, reguliše, preraspodjeljuje i, kako ćemo vidjeti, ratuje. To je, izgleda, ono što znači biti u američkom duhu.
Ono što neokonzervativcima posebno smeta kod republikanaca koji se zalažu za manju vladu jeste nedostatak „filozofije upravljanja“. Oni već dugo savjetuju republikance da se odreknu džefersonovskih principa i razviju novu „filozofiju upravljanja“. Ipak, ironično, neokonzervativna „filozofija upravljanja“ nije zasnovana na fiksnim moralnim principima. Umjesto toga, to je intelektualni pristup definisan pragmatizmom.
Neokonzervativna „filozofija upravljanja“ je filozofija o tome kako vladati ili upravljati. Ona se svodi na „političko razmišljanje“, što znači razvijanje strategija za osvajanje, zadržavanje i korišćenje moći na određene načine. Zbog toga neokonzervativci savjetuju Republikansku stranku da postane poput kameleona i da se prilagodi promjenjivim okolnostima.
Noam Čomski: Rusija u Ukrajini humanija nego što su SAD bile u Iraku
Pragmatično državništvo neokonzervativaca zasnovano je na dvije osnovne pretpostavke: prvo, identifikacija „javnog interesa“ s nekom vrstom zlatne sredine, i drugo, pretpostavka da samo oni – i niko drugi – imaju praktičnu mudrost da prepoznaju tu zlatnu sredinu. Zato neokonzervativci vjeruju da je i neophodno i moguće da mudri državnici pronađu zlatnu sredinu između altruizma i samointeresa, dužnosti i prava, regulacije i konkurencije, religije i nauke, socijalizma i kapitalizma. Na primjer, Norman Podhorec je tvrdio da neokonzervativni državnici treba da budu u stanju da odrede „tačnu tačku u kojoj bi podsticaj za rad“ bio „ugrožen dostupnošću socijalnih beneficija, ili tačku u kojoj bi preraspodjela prihoda“ počela „da urušava ekonomski rast, ili tačku u kojoj bi jednakost“ ušla „u ozbiljan sukob sa slobodom.“ Na kraju krajeva, strategija neokonzervativaca je prihvatanje moralnih ciljeva liberalnog socijalizma, ali uz dodatak da oni mogu bolje pružiti „socijalne usluge“ ili usmjeriti te usluge ka konzervativnim ciljevima.
Neokonzervativizam je, međutim, mnogo više od pragmatičnog političkog razmišljanja. To je sistematska filozofija s dubokim filozofskim korijenima. U središtu moje knjige je tvrdnja da je politički filozof Leo Štraus imao najvažniji uticaj na intelektualni razvoj Irvinga Kristola. „Neokonzervativizam“ prvi put otkriva važnost Kristolove recenzije iz 1952. godine knjige Štrausa „Progoni i umjetnost pisanja“. Prema Kristolu, Štraus je „postigao ništa manje od revolucije u intelektualnoj istoriji, i većina nas će – bar figurativno – morati da se vrati u školu da bi naučila mudrost prošlosti za koju smo mislili da je znamo.“
Šta je Kristol naučio od Lea Štrausa?
Postoji nepremostivi jaz između teorije i prakse, filozofije i grada, mudrih pojedinaca i običnog naroda. To znači da postoji radikalni raskid između „sfere teorijske istine“ (tj. sfere u kojoj žive filozofi) i „sfere praktičnog moralnog vođenja“ (tj. sfere u kojoj žive nefilozofi). Za Štrausa, to je značilo da je Platonov idealizam kompatibilan s Makijavelijevim realizmom.
Zapad se nalazi u stanju intelektualnog i moralnog propadanja, što se vidi kroz porast filozofskog nihilizma. Štraus je izvor modernog nihilizma prepoznao u liberalizmu Prosvjetiteljstva – liberalizmu Džona Loka i Tomasa Džefersona. Štraus je bio oštar kritičar modernog racionalizma i nauke, individualizma prirodnih prava i laissez-faire kapitalizma, tvrdeći da su svi oni okrenuli čovjeka od natprirodne stvarnosti ka prirodi, od vjere ka razumu, od zajednice ka individui, od dužnosti ka pravima, od nejednakosti ka jednakosti, od reda ka slobodi, i od samopožrtvovanja ka samointeresu. Rezultat toga je da su čovjek i društvo izgubili vezu sa prirodnim poretkom i s religijskom vjerom potrebnom za održavanje moralnog i političkog jedinstva.
Platonova politička filozofija je neophodan lijek za bolesti modernog društva. Klasično prirodno pravo definisano je četiri načela. Prvo, politička zajednica je primarna jedinica moralne vrijednosti, što znači da je „opšte dobro“ cilj režima, a prisilno „jedinstvo“ sredstvo za postizanje tog cilja. Drugo, istinski pravedan politički poredak treba da odražava „hijerarhijski poredak ljudske prirode“, što znači da su neki ljudi prirodno sposobniji za vladavinu od drugih. Treće, ono što je prirodno ispravno za bilo koje društvo uvijek se mijenja u zavisnosti od potreba i okolnosti, što znači da državnici filozofi ne treba da budu ograničeni konvencionalnim moralom ili vladavinom zakona. Četvrto, vrlina i javni interes predstavljaju društvenu svrhu, što znači da mudri državnici moraju koristiti „dobronamjernu prisilu“ kako bi učinili svoje građane vrlinskim.
Platonski državnici treba da temelje režim na određenim predačkim pobožnostima i političkim mitovima. Kardinalna vrlina za običan narod je samopožrtvovanje. Štrausov neokonzervativizam definisan je onim što je Irving Kristol nazvao „novom sintezom“ ideja – sintezom koju je karakterisao kao „klasično-realističku“ po prirodi i temperamentu. U osnovi neokonzervativizma je osnovni dualizam koji kombinuje ono što je Štraus nazvao „putem Sokrata i putem Trasimaha“. Platonovo prirodno pravo („sfera teorijske istine“) pruža konačni standard pravde za neokonzervativne državnike. Ipak, neuredna svakodnevna realnost politike znači da su konvencionalni moral i ponekad čak Makijavelijevska mudrost („sfera praktičnog moralnog vođenja“) i te kako neophodni i korisni. Filozofski, Štraus je smatrao da je moguće zagovarati „promišljenu ‘politiku moći’“ Makijavelija u okviru šireg Platonovog okvira koji razdvaja teoriju od prakse. Tako je Kristol naučio kako da pomiri Platonov idealizam („klasičnu“ tezu) sa Makijavelijevom mudrošću („realističkom“ antitezom) da bi stvorio neokonzervativnu sintezu.
Šta su, onda, osnovna načela neokonzervativizma?
Neokonzervativna metafizika: Neokonzervativci prihvataju „političku zajednicu“, ili ono što je Irving Kristol nazvao „kolektivnim ja“, kao primarnu jedinicu moralne, socijalne i političke vrijednosti. Oni prihvataju Platonovo načelo da je polis ili nacija jedina zajednica adekvatna za ispunjenje prirodnog cilja čovjeka, što povezuju sa onim što raznoliko nazivaju „javnim interesom“ ili „opštim dobrom“. Stvarni sadržaj „javnog interesa“ je ono što mudri i dobronamjerni ljudi kažu da jeste, zbog čega se on nikada ne treba definisati. Najviši zadatak neokonzervativnog državništva je nametanje ideološkog jedinstva „kolektivnom ja“ u ime stalno promjenjivog „javnog interesa.“
Neokonzervativna epistemologija: Neokonzervativci počinju sa Platonovom pretpostavkom da su obični ljudi iracionalni i da ih moraju voditi oni koji su racionalni. Prema Irvingu Kristolu, postoje „različite vrste istina za različite vrste ljudi. Postoje istine koje su prikladne za djecu; istine koje su prikladne za studente; istine koje su prikladne za obrazovane odrasle, a ideja da treba da postoji jedna istina dostupna svima je moderna demokratska zabluda.“ Najviša istina u Štrausu i Kristolu rezervisana je za filozofa, dok je običan čovjek ograničen na „znanje“ druge vrste: mitove, otkrovenja, običaje i predrasude. Neokonzervativci vjeruju da naciju moraju oblikovati oni koji vladaju. Kontrolisanje ideja znači kontrolisanje javnog mnjenja, što zauzvrat znači kontrolisanje režima u cjelini. U konačnici, običan narod mora biti vođen vjerom i njenim neophodnim saveznikom – silom.
Neokonzervativna etika: Ako vjerujete, kao što to čine Štrausovi neokonzervativci, da postoje „različite vrste istina za različite vrste ljudi“, onda morate vjerovati da postoje i moraju postojati različiti moralni kodeksi. Običnim ljudima je potreban neki oblik konvencionalnog morala koji se lako uči, prati i prenosi s generacije na generaciju. Običnom narodu potrebna je pobožnost i patriotizam kao mitovi koji organizuju život. Za neokonzervativce, moral je konvencionalan i pragmatičan. Pošto naciju smatraju primarnom jedinicom političke vrijednosti i pošto „javni interes“ poistovećuju sa svrhom vlade, oni moralno dobro i vrlinu definišu kao ono što je korisno – ne za pojedinca, već za naciju. Moral se, dakle, definiše kao prevazilaženje sopstvenih sitnih interesa radi žrtvovanja za opšte dobro.
Neokonzervativna politika: U srži neokonzervativne filozofije upravljanja leži uvjerenje da je moguće, riječima Kristola, da mala elita „unaprijed zna šta čini sreću za druge ljude“. Pošto obični ljudi ne mogu znati šta zaista žele ili šta čini njihovu istinsku sreću, potpuno je prikladno da ih politički obrazovana elita usmjeri ka istinskoj sreći i spriječi ih da prave loše odluke. Najviša svrha neokonzervativnog državništva je, dakle, oblikovanje preferencija, formiranje navika, kultivisanje vrlina i stvaranje „dobrog“ društva, društva za koje je unaprijed poznato da je ispravno onima sa višom filozofskom mudrošću. Zato neokonzervativci zagovaraju korišćenje državne sile da bi se „donijele dobre“ odluke za američke nefilozofe kako bi ih usmjerili ka životu vrline i dužnosti. Kao što je Štraus jasno stavio do znanja u svom najutjecajnijem djelu Prirodno pravo i istorija, mudri državnici moraju naučiti da koriste „prisilu“ i „dobronamjernu kontrolu“ da bi obuzdali sebične i niske želje običnih ljudi. Kulminacija neokonzervativne političke filozofije je njihov poziv na „konzervativizam nacionalne veličine“. Slijedeći Irvinga Kristola i Lea Štrausa, Dejvid Bruks, Vilijam Kristol i nova generacija neokonzervativaca proglasili su „naciju“ za fundamentalnu jedinicu političke realnosti, „nacionalizam“ za poziv na novi javni moral, i „nacionalni interes“ za moralni standard političkog odlučivanja. Ovaj novi nacionalizam, prema Bruksu, „spaja dobrobit zajednice sa nacionalnom veličinom.“ Moralna svrha konzervativizma nacionalne veličine, prema Dejvidu Bruksu, je da pokrene američki duh; da rasplamsa maštu nečega veličanstvenog; da unaprijedi „jedinstvenu američku vjeru“; i da inspiriše Amerikance da gledaju dalje od svojih uskih ličnih interesa prema većoj nacionalnoj misiji – ka nekoj mističnoj, hegelijanskoj „nacionalnoj sudbini.“ Novi američki građanin treba da bude vođen „nacionalističkim vrlinama“ kao što su „dužnost, lojalnost, poštenje, diskrecija i samopožrtvovanje.“ Osnovni moralno-politički princip neokonzervativaca je jasan i jednostavan: potčinjavanje i žrtvovanje pojedinca u korist nacionalne države.
Politički, Bruksov novi nacionalizam bi koristio saveznu vladu da sprovodi velike „nacionalističke javne projekte“ i gradi velike spomenike kako bi duhovno ujedinio naciju i spriječio „klizanje“ Amerike u ono što naziva „nihilističkom osrednjošću“. Važno je da američki narod pristane, položi zakletvu i poštuje neku veliku centralnu svrhu koju je za njih definisala savezna vlada. Idealan Amerikanac, prema Bruksu, treba da odbaci svoje lične vrijednosti i interese i ujedini svoj „ja“ sa nekom mističnom zajednicom kolektivne duše. Zbog toga je Bruks hvalio vrline kineskog kolektivizma u odnosu na američki individualizam. Na kraju, neokonzervativci žele da „remorališu“ Ameriku stvaranjem nove patriotske civilne religije oko ideje „amerikanizma“ – amerikanizma koji će suštinski redefinisati „američki duh.“ Vizija dobre Amerike za neokonzervativce je ona u kojoj obični ljudi rade naporno, čitaju Bibliju, idu u crkvu, recituju zakletvu na vjernost, praktikuju osnovne vrline, žrtvuju se za „opšte dobro“, slušaju komande vlade, ratuju i umiru za državu.
Filozofija nacionalne veličine je takođe pokretačka snaga neokonzervativne spoljne politike. Zaista, neokonzervativna spoljna politika je ogranak njihove unutrašnje politike. Velika svrha spoljne politike nacionalne veličine je da inspiriše Amerikance da prevaziđu svoje uske, djetinjaste i sebične interese za uzvišene nacionalne projekte. Neokonzervativacki program „dobronamjerne hegemonije“ će, prema Vilijamu Kristolu i Robertu Kejganu, „uživati u prilici za nacionalno angažovanje, prigrliti mogućnost nacionalne veličine i obnoviti osjećaj herojskog“. Drugim riječima, Sjedinjene Države treba da vode ratove kako bi se borile protiv nihilizma. Kako su Kristol i Kejgan rekli, „remoralizacija Amerike kod kuće na kraju zahtijeva remoralizaciju američke spoljne politike.“ Voditi rat, žrtvovati blago i krv kako bi se „demokratija“ donijela strancima – to je misija dostojna velike nacije.
Neokonzervativci, dakle, vjeruju da će snažna spoljna politika – koja uključuje vojnu intervenciju u inostranstvu, rat, promjenu režima i imperijalno upravljanje – održati američki narod politizovanim i, samim tim, vrlinskim. Spašavajući svijet od tiranije, Amerika će spasiti sebe od unutrašnje korupcije. I ima još. Održavanjem Amerike stalno uključene u izgradnju nacija širom svijeta, neokonzervativni vladari će imati priliku da ispolje svoje državničke vrline. Ne može biti državništva bez politike, a ne može biti istinski velikog državništva bez rata, pa neokonzervativci preziru moralne principe koji bi im uskratili ovu mogućnost. Stanje permanentnog rata, politika dobronamjerne hegemonije i stvaranje republikanske imperije znače da će uvijek postojati potreba za politikom i državništvom.
Neokonzervativizam je sistematska politička filozofija. Njihova priča o umjerenosti i mudrosti je zapravo način da intelektualno razoružaju svoje protivnike u konzervativno-libertarijanskom pokretu koji žele da brane principe Osnivača o individualnim pravima i ograničenoj vladi. Neokonzervativci propovijedaju umjerenost kao vrlinu kako bi obični ljudi prihvatili kompromis kao neminovnost. Ali politička filozofija koja zalaže „umjerenost“ i „mudrost“ kao svoje ključne principe ili lažno prikriva svoje prave namjere, ili predstavlja tranzicioni stadijum ka nekom autoritarnijem režimu – ili obje stvari.
Moj najdublji strah je da neokonzervativci filozofski pripremaju naciju za neku vrstu mekog, američkog stila fašizma – fašizma očišćenog od svojih najružnijih obilježja i ukrašenog za američku publiku. Ovo je ozbiljna optužba i ne shvatam je olako. Neokonzervativci nisu fašisti, ali tvrdim da dijele određene zajedničke crte s fašizmom. Razmotrite dokaze:
Kao i fašisti, Štraus i neokonzervativci odbacuju vrijednosti i principe povezane sa liberalizmom Prosvjetiteljstva – naime, razum, egoizam, individualna prava, materijalno sticanje, ograničenu vlast, slobodu, kapitalizam, nauku i tehnologiju. Odbojni su im moralni etos i vrijednosti liberalnog kapitalizma, i hvale plemenitost „varvarskih“ vrlina kao što su disciplina, hrabrost, smjelost, izdržljivost, lojalnost, odricanje, poslušnost i samopožrtvovanje.
Kao i fašisti, Štrausovi neokonzervativci su metafizički kolektivisti: oni naciju smatraju primarnom jedinicom političke vrijednosti; društveno tijelo doživljavaju kao organsku cjelinu; promovišu društvene dužnosti nad individualnim pravima; zalažu se za korišćenje prinudne moći države kako bi promovisali red i jedinstvo; zahtijevaju da se pojedinci podrede „javnom interesu“ i služe nekom nejasnom konceptu „nacionalne veličine.“ Kao i fašisti, Štraus i neokonzervativci su statisti koji snažno odbacuju depolitizovani – to jest, noćni čuvar – pogled na vladu u korist paternalističke, korporativne, svemoćne države. Zalažu se za korišćenje prinudne moći države da bi regulisali ekonomski i duhovni život čovjeka.
Kao i fašisti, Štrausovi neokonzervativci umanjuju značaj ustavnih pravila i granica i glorifikuju vrline velikih državnika. Kao i fašisti, Štraus i neokonzervativci vjeruju da život treba da bude definisan sukobom i da stanje stalnog mira i prosperiteta moralno degradira; zagovaraju održavanje američkog naroda u stanju stalnog straha i mržnje prema unutrašnjim i spoljnim prijetnjama; žele da militarizuju američku kulturu; romantizuju vrline rata i imperije kao regenerativne; i podržavaju spoljnu politiku stalnog rata kako bi obnovili nacionalnu sudbinu i osjećaj veličine Amerike.
Ukratko, strahujem da neokonzervativci pripremaju put za neku vrstu mekog despotizma koji bi jednog dana mogao da vodi ka obliku fašizma. Oni nas čine komfornim s određenim fašističkim principima, amerikanizujući ih – ukrašavajući ih tradicionalnim američkim manirima i moralima i u retorici Abrahama Linkolna. Neokonzervativci su zagovornici nove upravljačke države – države koju kontroliše i reguliše mandarinska klasa konzervativnih vrlinskih ljudi koji smatraju da je američki narod nesposoban da vlada sobom bez pomoći posebne, unaprijed poznate mudrosti neokonzervativaca. Oni su konzervativna verzija FDR – ovog mozgovnog trsta: žele da regulišu skoro sve oblasti ljudske misli i djelovanja. Podržavaju kontrolu države nad ekonomijom, kao i kontrolu nad moralnim i duhovnim životom ljudi. Neokonzervativci žele da regulišu spavaću sobu isto koliko i odbore za upravljanje preduzećima.
Neokonzervativci su lažni proroci amerikanizma. Oni koji žele da brane vrijednosti Prosvjetiteljstva i republiku individualnih prava koju su stvorili američki revolucionarni osnivači moraju ponovo preuzeti intelektualnu i moralnu prednost od neokonzervativaca koja je nekada definisala obećanje američkog života.
Bredli Tompson je istraživački profesor na BB&T univerzitetu Klemson i izvršni direktor Instituta za proučavanje kapitalizma na univerzitetu Klemson. Takođe je bio gostujući naučni saradnik na univerzitetima Prinston i Harvard, kao i na Univerzitetu u Londonu. Profesor Tompson je autor knjiga Džon Adams i duh slobode, Neokonzervativizam: čitulja za jednu ideju i Revolucionarni um Amerike: moralna istorija američke revolucije i deklaracije koja ju je definisala. Takođe je urednik knjiga Revolucionarni spisi Džona Adamsa i Antiropski politički spisi, 1833-1860: čitanka.
Izvor: Cato-unbound.org
