Piše: Vojislav Durmanović
Jedan od unosa iz ratnog dnevnika Biljane Plavšić koji redovno govore o kriminogenosti, hazarderstvu, mesijanstvu i antiintelektualizmu paljanske vrhuške kojoj je pripadala mogao bi se nazvati slikom i prilikom stvarne prirode rata u BiH: Počele su da kolaju priče o tome da predsednik, obilazeći zapadni deo Republike Srpske, nalazi zakopane krstove. Jedan od Radovanovih telohranitelja pričao je o tome mom vozaču i šeretski se nasmejao. Ništa tada nisam razumela. Čini mi se da se ta vest pojavila i u novinama. Nisam obratila pažnju na ova predsednikova „čudesa“. Priča je počela a predsednik je podržava, kao: Svevišnji je odredio naše granice prema neprijatelju. Dakle, bez naredbe o povlačenju, predskazanje je tu. Krstovi su van Glamoča, Grahova, Drvara, prema unutrašnjosti naše teritorije. Tako je Bog odredio i ne ide se protiv njegove volje. Kakva farsa! Za ovakve trikove, i zloupotrebe svetinja, ima smisla i hrabrosti, a nema hrabrosti da stane pred skupštinu i da kaže na vreme, da se ljudi pripreme: „Našu teritoriju sa 72% moramo svesti na 49%. U lošoj smo pregovaračkoj poziciji, davno smo prihvatili taj procenat, a redukcija se može učiniti tamo gde imamo dubinu, a to je Krajina“.
Vest o tome da će najosnovniji podaci o Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću u Srpskoj biti uvršteni u osnovnoškolski kurikulum uzburkala je federalnu javnost. Ipak bi problematika nastavnih jedinica o periodu 1992-1995. morala biti više unutrašnja stvar srpskih kapaciteta za samosagledavanje i preispitivanje zarad lekcije za budućnost nego borbe za narativ. Neko reče da neslobodne nacije preuveličavaju svoje vrline, a slobodne mane jer je to barem sigurnije. Istorijska odgovornost ratnih vođa RS za neosporne zločine i teror nad civilima tiče se najpre zakona koji su sami doneli i, umesto odgovora na ustavno nasilje drugom vrstom ustavnog nasilja, bili dužni da brane, a ne haških presuda. O ulozi Haškog suda dovoljno govori činjenica da od sila koje ga ne priznaju SAD zadržavaju pravo vojne intervencije na holandskom tlu ukoliko bi se neko od njenih ili državljana bliskih saveznica našao pred sudijama tribunala zbog zločina na Bliskom istoku.
Protektoratski položaj savremene BiH ne odudara previše od onog pod austrougarskim mandatom. U takvim uslovima nijedan od njenih naroda ne uživa slobodu odlučivanja i pravo na samoopredeljenje, a operetni nacionalizam svodi se na pritužbe stranom prokuratoru protiv vlastitih sugrađana i udvorištvo radi sitnih privilegija koje sutra lako mogu biti oduzete. Nije pacifistička floskula da je rat 1992-1995. (sa čisto nacionalnog gledišta) za sve završen potpunim porazom: ne samo surovom ekonomskom dominacijom stranog kapitala za kojom (sem šačice kompradora) ostaje demografska pustoš razornija od svih progona, već i totalnom političkom desuverenizacijom. Kako drugačije nazvati situaciju u kojoj pobednici Hladnog rata koji su nivelisali ratni sukob vazdušnim udarima, embargom i sankcijama pišu ustav i belosvetske činovnike nominuju za sudije u istoj toj zemlji? Ako znamo da je srpski entitet unutar BiH otpočetka bio sastavni deo imperijalnog paketa preuređivanja jugoslovenskog zgarišta, čemu reke krvi protekle dok se Radovan Karadžić sa svojim bivšim koalicionim partnerima, kao u citiranom odlomku, uklopio u podelu kolača?
Svakako smatram da se protiv pokušaja satanizacije srpske politike i istorije ne treba boriti samo naglašavanjem istorijskog stradanja našeg naroda bilo u Velikom ratu, NDH ili devedesetih, nego i revalorizacijom slobodarskih i državotvornih tradicija čije su društvene tekovine u vidu nezapamćenih političkih sloboda, materijalnog progresa i manjinske emancipacije po prvi put u istoriji uživali svi susedni narodi. Boreći se protiv monotonije studiranja čitanjem Palavestrine Književnosti Mlade Bosne mislim kako bih kao budući prosvetni radnik u tom pokretu prepoznao univerzalni simbol za kojim danas snažno tragamo i koji odražava sve vrednosti temeljne za budućnost srpske nacije. Učeći podrobnije o Mladoj Bosni, naši bi učenici saznali kako oko ideala biti svoj na svome okupiti izuzetne pojedince raznorodnih verskih i filozofskih pozadina, a da je nacionalna forma bez antikolonijalne sadržine farsa, pa bi kao i onovremeni omladinci prozreli salonske mahinacije vlastitih elita. Ukratko, bila bi to nastava o filozofiji aktuelnoj jer su okolnosti koje su je iznedrile daleko od prevaziđenih.
