Piše: Vuk Bačanović
Odjeljci Dubrovačkog arhiva (Diversa cancelarie, Diversa notarie, Debita notarie itd.) u kojima su sačuvani sudski dokumenti o trgovini robljem iz dubrovačkog zaleđa, ne predstavljaju relativno nepoznat, tragičan dio istorije Srpske zemlje i Primorske i Bosne, već i mračno svjedočanstvo o kooperaciji vladajućih elita i kriminalnog ološa u porobljavanju vlastitih podanika. Izvori ne ostavljaju traga sumnji da je biznis prodaje „ljudskog mesa“ u rukama sitne i krupne vlastele, pa čak i bosanske kraljevske porodice Kotromanića i da bande takozvanih „vlaha robaca“ pod pokroviteljstvom iste vlastele Srpske zemlje i Bosne napadaju sela, vrebaju po selima, ljude vezuju u lance i na dubrovačkoj teritoriji ih prodaju u ropstvo trgovcima iz Firnce, Ankone, Barselone, a potom i Turcima Osmanlijama.
Nemajući kud, siromašni ljudi su, bježeći od gladi i čestih epidemija kuge, u ropstvo često prodavali vlastitu djecu, a ponekad nudili i sami sebe, budući da je položaj kućnog roba, naložnice ili prostituke u nekom od italijanskih ili osmanskih gradova izgledao kao svijetla budućnost naspram života pod vlašću domaćih velikaša. Jedna od najtužnijih sudbina koju sam iščitao iz ovih dokumenata jeste ona Dražene i Žedne iz doline Neretve, majke i kćeri, prodatih ljeta gospodnjeg 1382. u Lepenici dubrovačkom trgovcu, koji ih je poslije zauvijek razdvojio Draženu prodavši u Italiju, a Žednu zadržavši za sebe kao ličnu robinju.
Zašto pišem ovoliki uvod?
Zbog toga što je očigledno da vlastela našeg vremena i njoj lojalni kriminalni elementi u osnovi nisu mnogo drugačiji od onih iz 14. vijeka. Uzmimo primjer Nasera Orića o kojem izvjesna turska filmska kuća ovih dana završava produkciju igrane serije. Mladi glumac koji izobražava Orića je čak rekao da se na snimanju suzdržavao da zaplače samo zbog toga jer se Orić cijelog rata sustezao da zaplače, osim jednom kada je vidio tijelo djevojke raznete granatom.
Vrlo dirljiva scena.
S tim da iskrenu suzu može pustiti samo ona osoba koja ustanovni da ratni dokumenti obavještajne službe RBiH, AID-a, koji govore o Oriću i njemu sličnima ponajviše nalikuju opisu djelovanja razbojnika iz 14. vijeka iz dubrovačkih spisa. U saglasnosti sa ovim izvještajima i svjedočanstvima koji govore o organizovanoj krađi humanitarne pomoći od strane Orića i njemu lojalnih ljudi kako bi se srebreničkoj sirotinji prodavala po desetostruko većim cijenama, švercu cigareta i nafte, trgovini ljudima, organizovanoj prostituciji za pripadnike UNPROFOR-a, zastrašivanju i ubijanju onih koji bi se usudili pobuniti, jesu i ratna sjećanja Ibrana Mustafića, predsjednika izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenice:
Dok po Srebrenici glad i smrt haraju, Naser uživa na sve načine. Tako smo jednom došli kod njega u stan u Lemelama na Panđurištu, gde su bile Šeida, udovica ubijenog Jakuba, i njena kći Zijada… Gazda je u susjednu sobu pozvao Zijadu da ga, kako reče, malo izmasira. Odgegao se Naser i Zijada je krenula sa masažom. Imala je već petnaestak godina, tako da je već bila upotrebljiva za masažu… Saznanja da su neki „jahali” devojčice za kilogram brašna, kojima po godinama mogu biti dedovi, učinila su me jačim u stavu da nikada nisam kročio na bilo kakvo okupljalište.
Svi potresni dokumenti, uglavnom transakcije i priznanice robovlasnika iz dubrovačkog arhiva o sirotinji koju su kupili ili prodali, posebno ženama i djevojčicama koje se same prodaju u ropstvo da ne bi umrle od gladi, također nastaju u kontekstu velikaških lokalnih ratova u kojima operišu sitni kriminalci, staleški „vlasi ropci“, koji često imaju ambiciju da i sami postanu sitno plemstvo.
I zaista „vlah robac“ je srednjovjekovni termin koji najbolje opisuje ono čime se u stvarnosti, kao i drugi lokalni gospodari rata, bavio junak turske sapunice da bi postao lokalni feudalac. Koji je svoj novostečeni feud napustio kada je shvatio da je isti otpisan od strane prevrtljivog sarajevskog seniora, ostavivši svoje robove i potčinjene na milost i nemilost plaćenim ubicama Završavajući ovaj tekst čitam prepucavanja Milorada Dodika i Dine Konakovića na društvenim mrežama o slučaju zadržavanja hrvatske pjevačice Severine Vučković na granici Srbije kako bi joj graničari postavljali glupa pitanja o ratu, a ona, prirodno, davala još gluplje odgovore.
I dok čitam kako sluđena sirotinja bljuje otrov, ko je u pravu, Vučićevi graničari ili pjevačica koja se u Beograd zaputila da pjeva na privatnoj rođendanskoj proslavi nekog budžovana, razmišljam o dramskom tekstu u kojem se nesretnici i nesretnice prodani u ropstvo u 14. vijeku susreću sa svojim potomcima iz 21. vijeka. Šta bi im rekli? Da li išta?
Ili bi se samo zaplakali, jer se za više od pola milenijuma gotovo ništa nije promijenilo.
