Piše: Nebojša Popović
Albanske političke partije u Crnoj Gori pripremaju formalno ujedinjenje u jedinstveni politički subjekt „Forumi Shqiptar“. Time će prvi put biti stvorena jedinstvena politička organizacija Albanaca na državnom nivou. Albanski faktor u Crnoj Gori biće jedinstven što će olakšati artikulaciju njegovih interesa.
U medijima provejavaju spekulacije da će na čelu albanskog bloka biti aktuelni potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj. Ali to je od manje važnosti. Albanci rade mudro, sistematski i nastupaju jedinstveno. Svaka im čast na tome.
Sa druge strane srpski blok radi posve suprotno. Dok je u jednom trenutku izgledalo da Andrija Mandić kao predvodnik tog bloka, i aktuelni prvi čovjek Skupštine, ima realnu šansu da možda na sledećim izborima pretenduje na premijersku poziciju, sada se čini da od toga neće biti ništa.
Čim se na obzorju, makar i teoretski, projavila jedna takva mogućnost, pritisnut je taster iz Beograda. Milan Knežević je krenuo u rasturanje srpskog bloka. Kao izgovor za tu operaciju iskorišten je slučaj “Botun” s početka godine – iako je ta priča brzo pala u zaborav a radovi se u Botunu odvijaju nesmetano – te je u predizbornoj godini izvjesno da će srpske stranke 2027. dočekati nikad razjedinjenije.
Paralelno sa tim odvija se proces u kom je, vjerovatno sa zapadnih adresa, Predsjedniku Skupštine prijateljski sugerisano da bi bilo mudro da bude prisutan na glavnoj proslavi obilježavanja 20. godišnjice obnove crnogorske nezavisnosti.
Zapadu je očigledno stalo da crnogorske Srbe politički priveže za Crnu Goru, ali ne i da oni budu glavni faktor vlasti. Da iz njihovih redova bude izabran prvi čovjek izvršne vlasti, šef diplomatije, tajne službe, policije ili kakva druga slična i zgodna mogućnost.
Upravo u tom poslu glavni partner Zapada je zvanični Beograd koji je preko Kneževića filigranstki precizno odigrao da se ta mogućnost potpunio eliminiše. Baš onaj faktor koji na poziv Fon der Lajen a ne Crne Gore ovih dana mora doći u Tivat. U tom detalju sakriva se sva kvadratura kruga politike u Crnoj Gori i trenutnih procesa koji su u toku, a koji su proizvod narečene koprodukcije.
Dakle, albanski faktor može da se dogovara, ujedinjuje i nastupa zajedno – ali se srpskom ne smije dozvoliti da (prekomjerno) ojača.
Naravno, tu je i PES. Stranka koja se čini da je čitavu svoju političku sudbinu stavila na EU kartu, i koja je sa Briselskog aspekta lako upravljiva, te DPS koji samo čeka priliku da ozvaniči aranžman sa Spajićevom partijom.
Koliko je u takvim okolnostima odluka DNP-a da se stavi na uslugu Beogradu dugoročno štetna i pogubna po interese srpskog naroda u Crnoj Gori izlišno je govoriti. Jer je jasno da osim destrukcije Knežević nema nikakvu drugu politiku u najavi.
