Piše: Elis Bektaš
Dino Mustafić, bosanskohercegovački politički propagandist, filmski i teatarski radnik i aktuelni direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, dao je intervju slovenačkoj Mladini, koji je potom prenijet na mostarski portal Tačno. U razgovoru sa novinarkom Heni Erceg Mustafić je, po ko zna koji put tokom svoje karijere, iznio širok asortiman konfekcijskih fraza i generalizacija lišenih svakog smisla i značenjskog sadržaja, pa se tim propagandističkim kalamburom ne bi imalo svrhe baviti, kada to ne bi bio paradigmatski model društvenog i političkog aktivizma kom pribjegavaju mnogi kulturtregeri i izvan Sarajeva, bez obzira na političku, ideološku, nacionalnu ili ma koju drugu lojalnost.
Mustafić, Hadžihafizbegović, Kusturica, Pašović, Srbljanović, Bjelogrlić, Trifunović, Pejaković… ali i Jergović, Bećković, te nedavno preminuli Sidran samo su neki iz brojne ergele kulturtregera koji već decenijama sluđuju javnost svojim populizmom i svojom demagogijom, pri čemu se njihovi narativi razlikuju i u stanju međusobnog konflikta su samo površinski, no suštinski je tu riječ o metodološki jedinstvenom pristupu, o hipnotisanju javnosti opštim mjestima i parolama koje se izgovaraju sa pozicije intelektualne, ali i etičke, uzvišenosti i neupitnosti. A svaka pozicija koja teži da bude neupitna, lažna je pa i opasna.
Iskusna i izverzirana Heni Erceg Mustafiću vješto asistira i svojim mu pitanjima otvara manevarski prostor za opšta mjesta i ublehe, pa tako već u prvom pitanju koje glasi „Da razgovaramo prije deset, petnaest godina, bi li u odnosu na danas bilo ikakve razlike u društvima u kojima živimo ili je sve ostalo isto, s ozbiljnim manjkom demokracije, ali zato viškom emotivnog, nacionalnog zanosa, bolje kazano svakom vrstom isključivosti? I kako to tumačiš?“, ona temeljni društveni problem svodi na odnos između količine demokratije i ekskluzivističkih zanosa, odnosno emocija.
Erceg, kao i njen sagovornik, obogotvoruje i tabuizira demokratiju, ne shvatajući da je ona samo tehne koja se u određenom društvenom okviru može eksploatisati sa više ili manje uspjeha, ali da ona nipošto nije svrha sama po sebi, već isključivo alatka kojom se mogu isklesati legalizam, ideja javnog dobra i drugi stubovi društvene svijesti, ali se oni tom istom alatkom, koristi li se ona nevješto, mogu i porušiti.
Erceg pritom veoma perfidno redukuje ukupnu društvenu svijest na njene ekstremne vrijednosti i u tom je poslu ne ometa ni činjenica da vodi razgovor sa čovjekom koji se neometano kreće čitavim tim prostorom emotivne i nacionalne zanesenosti i svake vrste isključivosti, dok istovremeno sam postupa kao komesar i drugima zatvara prostor javnog djelovanja koristeći svoj uticaj iza kulisa tog prostora.
Mustafić na gornje pitanje ne nudi odgovor, već ispaljuje tiradu proizvoljnih ocjena o kontaminaciji najšireg javnog prostora vulgarnim etnonacionalizmom i primitivizmom. Neke od tih ocjena nisu posve netačne, ali ta njihova skoro slučajna tačnost nema nikakvog značaja jer Mustafiću ne pada na pamet da postavi pitanje zbog čega je to tako, još manje da preispita validnost vlastite sudačke pozicije, već jednostavno nastupa kao prvosveštenik demokratije i humanizma u vlastitoj vizuri, a kakva je to vizura, vidjećemo malo kasnije.
Istovremeno mu ne pada na pamet da se zapita kako je moguće da u jednom društvenom odsječku, koji je u vlasti etnonacionalizma i njegovih zanosa i isključivosti jedan humanist poput njega bude postavljen na čelo kapitalne kulturne institucije. Politike isključivosti sebi obično ne dopuštaju takve gafove. Ili će ipak biti da Mustafić baš i nije toliko opasan protivnik etnonacionalizma kakvim sebe predstavlja. Uostalom, sva njegova trtljanja sprotivu nacionalizma uvijek su bila selektivna u izboru svojih meta i Mustafić se nikada nije kritički osvrnuo na korijene i temelje etnonacionalizma u političkom Sarajevu i na teritorijama koje mu gravitiraju, već je to vješto izbjegavao zauzimanjem pozicije žrtve i pravednika, a kao argumente za to nudeći ustaljene propagandne fraze čije preispitivanje Mustafić ne dopušta i svaki takav pokušaj će spremno proglasiti ne samo revizionizmom, već i samim fašizmom.
Na naredno novinarsko pitanje, ono o identiteskoj pripadnosti i slobodi čovjeka, Mustafić opet ispaljuje niz sladunjavih i ispraznih fraza koje ne mogu izdržati ni najpovršniju misaonu provjeru. Pa tako on lamentira da je „moj “grijeh” što ne odstupam od uvjerenja da naš pravi identitet ne određuju nacionalnost, vjera, jezik i porijeklo, već duhovne i civilizacijske vrijednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo.“ Bilo bi zanimljivo čuti Mustafića kako odgovara na pitanje koje su to tačno duhovne i civilizacijske vrijednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo i koliko su takve vrijednosti univerzalno prihvaćene.
Njegov odgovor na to pitanje pokazao bi da Mustafić elitistički, pa na neki način i kulturfašistički, odriče autentičnost identiteta ogromnim društvenim masama, proglašavajući ih za maltene niže oblike života od osviještenih i uzvišenih humanista u kakve on sebe ubraja. A takav pristup pitanju identiteta nije ništa bezopasniji od kolektivističkih identitarnih manipulacija. Identitet je prije svega matematičko pitanje, pitanje podudarnosti svijesti bića sa vlastitim ontološkim, ali i fenomenološkim, pa i metafizičkim sadržajem, no on je ujedno i prostor slobode, barem u potenciji, prostor u kom čovjek ima pravo da samoga sebe definiše. Naravno, jedan od segmenata identitarnog ustroja jeste i način na koji svijet percipira posjednika ideniteta, a koliko će ta percepcija odrediti identitet, teško je pitanje na koje se ne smiju nuditi mustafićevski pojednostavljeni agitpropovski odgovori.
U narednom bloku pitanja Heni Erceg sa Mustafićem pretresa pitanje države Bosne i Hercegovine, odnosno nemogućnosti njene transformacije u građansku državu. I tu Mustafić nastupa farisejski i agitpropovski, nudeći čitavu lepezu ustaljenih idealizacijskih fraza i floskula koje životinjskom upornošću odbijaju da prihvate stvarnost. No nije tu riječ samo o idealističkoj naivnosti kakva bi više priličila nekom egzaltiranom srednjoškolcu. Pogledaju li se malo pažljivije njegovi odgovori, postaće razvidno da Mustafić nastupa kao paladin i gardist izetbegovićevske vizure Bosne i Hercegovine, kao dominantno bošnjačke države u kojoj ostali narodi mogu da žive, ali sa sviješću da tu nisu primageniturni.
Da prethodna ocjena nije pretjerana, pokazuje i sljedeća Mustafićeva rečenica: „Istorijska je odgovornost na građanskim partijama da pokažu stvarnu multietničku platformu lišenu mogućnosti majorizacije bosanskih Srba i Hrvata.“ Ovaj je iskaz sporan iz najmanje dva razloga. Prvo, zato što Mustafić ne govori o opasnosti majorizacije Bošnjaka, jer njih očito smatra temeljnim i većinskim narodom koji ima mogućnost majorizacije manjinskih naroda, ali tu mogućnost, po Mustafiću, ne treba da koristi. Drugo, zato što on građansku svijest svodi na elitističku multietničnost, ne shvatajući da je ona nemoguća bez nacije, odnosno da se začeci građanske svijesti u modernoj Evropi javljaju tek kada su nacionalni projekti dovoljno ojačali i kada su uspostavili svoje državne aparate.
Mustafić ne razumijeva da su nacionalna i građanska svijest nužne jedna drugoj i kao korektivi i kao zaštitnici, jer se jedna bavi društvom kao dijelom svijeta i štiti to društvo pred spoljnim iskušenjima i opasnostima, a druga djeluje iznutra u nastojanju da to društvo pretvori u podnošljiv prostor življenja za sve njegove članove. Društva u kojima prevlada samo jedna od te dvije svijesti, osuđena su ili na tavorenje u zaostalosti i na podređenu ulogu u svjetskim tokovima ili na brzi nestanak.
Koliko Mustafić ne razumijeva pojmove kojima se razbacuje, najzornije pokazuju sljedeće riječi: „Moja generacija nije odrasla u etničkoj Bosni, već u sekularnom i građanskom društvu.“ Tačno je da socijalistička Bosna i Hercegovina nije bila ekskluzivno etnička, ali samo stoga što je bila u vlasti komunističke partije koja je propustila istorijsku priliku da se suoči sa dubokim povijesnim traumama te zemlje, koje su u dobroj mjeri etničke prirode, i da potraži način za njihovo izlječenje i prevazilaženje.
No samo posvemašnji politički idiot može sekularnim i građanskim nazvati jedno jednopartijsko društvo čiji je režim čuvan policijskom represijom i čija je vladajuća ideologija strukturalno oponašala abrahamski religijski model, sa Brozom kao zamjenom za Boga, odnosno društvo u kom se pravosuđe, svaki put kad je bilo dovedeno pred izbor pravo ili podobnost, opredjeljivalo za ovo drugo.
Mustafić, dakle, ne zna šta znače pojmovi sekularizma i građanske svijesti, već se njima razbacuje proizvoljno, znajući da to nije jasno ni većini njegovog publikuma, a u svemu tome ostaju nejasne dvije stvari. Prvo, gdje je tu etička odgovornost humanističkog pregaoca prema javnosti kojoj se obraća i kako Mustafić uspijeva da pomiri vlastito propagandističko pehlivanstvo sa doživljajem sebe kao borca za bolje i pravednije društvo, odnosno kako je moguće uspostaviti takvo društvo na nakaradno upotrebljavanim pojmovima? I drugo, na čemu Mustafić zasniva svoje ubjeđenje da bi najšire društvene mase, a poglavito Srbi i Hrvati, trebali pokloniti povjerenje njegovom pozivu u građansko društvo, kada ni on sam ne shvata o čemu govori?
Kada govori o srpskim i hrvatskim politikama i njihovom odnosu prema Bosni i Hercegovini, on ih ekskluzivistički svodi na simplifikacije formirane u ratnoj propagandi, čime pokazuje da je i danas ono što je bio devedesetih – propagandist izbetbegovićevske vojne mašinerije. Umjesto da se zapita zbog čega njegova halucinogena vizura Bosne i Hercegovine kao unitarne građanske države sa šećernom glazurom od davno ugašenog ZAVNOBiH-a ne ulijeva povjerenje kao okvir koji će biti rezistentan na iskušenja i koji se neće pretvoriti u pakao za dio svojih žitelja kao što je bio pretvoren tokom austro-ugarske okupacije ili tokom NDH, Mustafić insistira na ustaljenim frazama o hegemonističkim i osvajačkim aspiracijama sa istoka i o kriminogenim strukturama sa neposrednog zapada koje imaju slične aspiracije.
Dvije stvari demaskiraju Mustafića u takvim ocjenama. Prvo je to izbor retorike, pa tako on srpsku politiku označava kao nužno hegemonističku i osvajačku, a hrvatsku politiku smatra za žrtvu koruptivnih i kriminalizacijskih procesa koji su je zahvatili, a eto, Zagreb inače ne bi bio takav. Drugo, Mustafić nikada ne progovara o kriminogenoj prirodi ratnih i poratnih vlasti u političkom Sarajevu, izuzev što tu i tamo na društvenim mrežama napiše nekakav razvodnjen i mlitav otklon koji se čak ne može nazvati osudom, a kamoli kritičkim zasjekom u prirodu stvari, već se zadovoljava da skaredne pojave u toj vlasti proglasi maltene slučajnim zastranjenjem.
To je, na neki način, i razumljivo, pa i pošteno iz Mustafićeve pozicije, jer zaista ne bi bilo pravedno da se on, kao miljenik i sinekurac političke izetbegovićevštine još iz zlatnog doba Timura Numića, čovjeka za aktovkom iz koje su se nemilice dijelili novci kulturtregerima poput današnjeg direktora Narodnog pozorišta u Sarajevu, obrušava na ono što ga je stvorilo i što mu je omogućilo da uživa u establišmentarnim blagodetima, uprkos relativno skromnim rezultatima u matičnoj oblasti činodejstvovanja koji se medijski napuhuju do granice burleske i farse. Uostalom, sam Mustafić dobro zna koliko je njegovih predstava doživjelo samo jedno ili dva izvođenja, jednostavno zato što ne pobuđuju interesovanje.
On, međutim, nije spreman na žrtvu u svojoj borbi za bolje i pravednije društvo, već ostaje dosljedan salonski ljevičar u kom se vrpolji bosanski (čitaj: bošnjački) unitarist, pa taj salonski ljevičar glumi borca protiv nacionalizma i drugih zastranjenja, ali mu ne pada napamet da se odrekne komoditeta koji mu je taj isti nacionalizam omogućio, a unitarist u njemu koristi svaku priliku da protežira ratne propagandne mitove u čijem je kreiranju učestvovao ili barem da ih zaštiti od kritike.
I sve to začinjava trtljanjem o antifašizmu, kog on doživljava kao nekakav strogo artikulisan svjetonazor i skoro jasno omeđenu ideologiju, ne shvatajući da antifašizam ne predstavlja ništa drugo doli labav i maglovit savez mnogih svjetonazora, politika i ideologija koji su se, svako iz svojih razloga, suprotstavljali fašizmu i njegovim varijetetima poput nacizma, pri čemu taj antifašizam nikada nije uspostavio svoje jedinstvene vrijednosti po kojima bi bilo moguće prepoznati ga uvijek i svuda. Drugim riječima, biti antifašist na mustafićevski način, to znači ne biti ništa drugo doli papagaj.
A možda bi ostavka na direktorsku poziciju kapitalne nacionalne kulturne institucije i samoizgon na društvenu marginu, nekakvo simboličko, nipošto stvarno, samospaljivanje po uzoru na Jana Palaha, Mustafića učinili autentičnijim borcem za bolje i pravednije društvo. Ako ništa drugo, njegov odlazak u samoizgon sa javnih i budžetskih funkcija ne bi bio samo hvalevrijedan čin protesta, već bi on na taj način poštedio javnost svojih neznalačkih invektiva i ubleha i pustio je da se sama nosi sa iskušenjima kojima je izložena. U svakom slučaju, javnost ne bi ništa izgubila, a izgledi da nađe svoj put iz lavirinta u koji je dovedena znatno bi se povećali bez mustafićevskih ispraznih propagandističkih fraza i perfidnih floskula koje su lišene smisla, da bi se u njih mogle smjestiti hipnotičke i po um parališuće poruke.
Na kraju, čitalac kojem nije dosadno, može iskoristiti ovaj tekst kao prizmu za pogled na bilo kojeg na početku imenovanog kulturtregera, pa će i sam shvatiti da su sve to štetočine i slugani političkih establišmenta koji svojim trtljanjem i ubleharenjem samo skreću pažnju sa stvarnih problema i iskušenja na grbači ovdašnjih društava.
