Piše: Elis Bektaš
Tokom preddejtonske epizode Rata za jugoslovensko nasljeđe glavni putni pravci uglavnom su bili van upotrebe pa se saobraćaj odvijao nekim sporednim i skoro zaboravljenim putevima. Jedan od takvih puteva vodio je preko Opare, sela poviš Novog Travnika, a njime su se koristili i konvoji UNPROFOR-a i UNHCR-a za Srednju Bosnu, koji su snabdijevali i stanovništvo i pučanstvo tog kraja ratnim ludilom zahvaćene zemlje.
Na tom putu bila je i jedna oštra krivina na kojoj vozila moraju usporiti da se ne strmeknu u provaliju, a domišljati i vispreni žitelji Opare smislili su način da dodatno uspore vozila tako što bi pred njih pustili sitnu djecu koja bi onda pružala ruke prema vozačima i vikala – bonbon! bonbon! Možemo mi sad do sutra raspredati da li je to bila jedina engleska riječ koju su ta sitna djeca znala, ali vozači su uglavnom usporavali da ih ne pogaze, a oni među njima koji su imali mekše srce znali su i baciti pokoju bonbonu pa čak i čokoladu iz kabine.
Znali su te bonbone i čokolade bacati i oni koji nisu imali meko srce već poganu dušu koja je uživala u prizoru sitne djece što se poput čopora majmunčića otimaju oko sitnih darova i koja je na taj način hranila svoje ubjeđenje da je bolja i naprednija od tih divljaka i urođenika kojima se nosila humanitarna pomoć. No dok su sitna djeca pružala svoje ručice i piskutavim glasićima vikala bonbon! bonbon! i tako usporavala kamione, nešto stariji mještani su poput Robin Hudovih razbojnika iz Šervudske šume skakali na kamione sa krošnji drveća pa im oštrim noževima parali cerade i iz utrobe transportnog prostora izbacivali pakete napunjene namirnicama i higijenskim sredstvima ili nekim drugim korisnim sadržajem.
Jednog dana ulov je bio prilično skroman i sastojao se od samo dva paketa od kojih je u jednom bila riža a u drugom krunice predviđene za bolnicu u Novoj Biloj. Razočarenje tako skromnim i samo polovično upotrebljivim ulovom trajalo je sve do naveče odnosno dok se neko nije dosjetio spasonosne ideje. A koja je to ideja bila vidjelo se sutradan kad su sva sitna djeca u selu imala po tri a neka i po četiri pa i po pet tespiha, odnosno krunica koje su jednostavnom amputacijskom operacijom pretvorene u tespihe.
A što ja sve ovo vama pišem? Pa da vam kažem da je takvo postupanje prilično razumljivo, pa čak i opravdano u komplikovanim situacijama poput rata, ali da ja nikako ne mogu razumjeti zašto se današnje političke elite ponašaju poput stanovnika Opare. I zašto isturaju poodraslu sitnu djecu, uglavnom netalentovane kulturtregere i ocvale jalove intelektualce da viču fašizam! antifašizam! rat! genocid! dok uvježbani članovi tih političkih elita poskaču na budžete i strane investitore ne bi li mrknuli koji paket odnosno evro il čak običnu domaću marku.
Dobro, malo sam slagao. Nisam ja baš toliko glup da ne mogu shvatiti zašto oni to rade, nego mi se sve to malo gadi, a dodijalo mi da sam trpim to gađenje pa rekoh, hajde da ga malo podijelim s vama. Ne znam vala što bih vas štedio i tetošio, niste mi iz oka ispali.