Prvi dio možete pročitati ovdje
Ko radi taj može i da griješi, ali mi smo još na vrijeme da budemo razboriti i da još o svemu ovome hladnokrvno razmislimo. Žustri smo, inače, posebno mi, Crnogorci, i zanmo tjerati inat, čak i u prilikama kada znamo da time i sebi činimo štetu. Ali kada se priberemo i dođemo „k poznaniju prava“, mi ipak na inate zaboravimo, pa se temeljito izmirimo o snažno zaigramo bratsko kolo sloge i ljubavi.
S obzirom na sve ovo, nalazim da bi bio grijeh ne vratiti se i ne vraćati se ovom pitanju sve dotle, dok se uz bratsko sporazumijevanje svih zainteresovanih iskristalizuje najkorisnije i najpravednije riješenje po istom.
U težnji za ovim zaželjeh evo i ja da dadnem svoj prilog, pa uz svu moju dužnu obazrivost prema svakome i prema svačijem mišljenju , bilo da je već uslijedilo, ili će po danas uslijediti, predlažem da se novonabavljeni Meštrovićev mauzolej za Njegoša, pretvori u meuzolej-kenotaf i da se, onakav kakav je, (dakako bez Njegoševih posmrtnih ostataka, koji bi i dalje ostali onamo gdje se sada i već odavno nalaze) instalira na nekom od onih brdašaca ili brežuljaka na Grudi, koja, kako je poznato, stoji u neposrednom susjedstvu Njegoševe Biljarde i cetinjskog manastira.
Kako je opštepoznato, ima pokojnika, sahranjenih ili nestalih tamo-amo po svijetu, koji u raznim mjestima imau sovje nadgrobne spomenike -kenotafe (prazne spomenik-grobnice), pa bi to svakako mogao imati i Njegoš. On je, kao što je poznato, po djeli svome jedinstvena i izuzetna ličnost. Prema tome, iako Lovćen stoji nedaleko od Cetinja, ništa neće smetati, da pored onog svog skromnog mauzoleja na Lovćenu, u kom po želji svojoj i amanetu svom počiva, dobije na Cetinju i svoj mauzolej-kenotaf. Ubijeđen da je moj stav ispravan, branio sam i ranije opstanak postojećeg stanja na Lovćena. Uz isto ubjeđenje branim ga i sada. Poštovao sam i poštujem, inače, svako i svačije mišljenje po ovome, ali mi izgleda, da bi ovakvo riješenje problema ipak bilo najbolje.
Neka mi u ovome ne zamjere zvanični faktori Skupštine opštine Cetinje, ali mi se čini, da bi i oni ovo pitanje morali još pretresati i da bi o svakoj bratskoj i dobronamjernoj i na logici i faktima datoj sugestiji po dotičnom pitanju trebalo da povedu računa i da po više puta još dobro o svemu razmisle, prije pristupanja realizovanju svoje ovdje pomenute odluke, koja, tako mislim, ipak još ne bi trebalo da se tretira kao neopoziva.
Ko radi taj može i da griješi, ali mi smo još na vrijeme da budemo razboriti i da još o svemu ovome hladnokrvno razmislimo. Žustri smo, inače, posebno mi, Crnogorci, i zanmo tjerati inat, čak i u prilikama kada znamo da time i sebi činimo štetu. Ali kada se priberemo i dođemo „k poznaniju prava“, mi ipak na inate zaboravimo, pa se temeljito izmirimo o snažno zaigramo bratsko kolo sloge i ljubavi.
Znamo mi da Njegoš i djelo njegovo daleko prevazilaze granice njegove i naše Crne Gore i da on i drugima pripada, ali znamo i to, da se pitanje ovih spomenika ipak najviše tiče nas i da smo u velikom broju pozvanih ipak najpozvaniji a i najodgovorniji upravo mi, Crnogorci, kako će sve to biti riješeno.
Na Lovćenu, inače (i to valja da priznamo), Meštrovićev rad, sve da nad Njegoševim grobom i nema nikakve crkvice, nesumnjivo ne bi mogao imati vrijednost i značaj svoje funkcije, kakvu bi imao bilo gdje van Lovćena, jer je Lovćen sam po sebi najljepši i najveličanstveniji spomenik na svijetu. Ove je od strane mnogih do danas više puta naglašeno. I Ljuba Nenadović u svojoj knjizi „O Crnogorcima“, govoreći o Lovćenu i Njegošu, između ostalog navodi: „Većega i postojanijeg spomenika nema; piramide, grobovi egipatskih kraljeva, šta su drugo neg’ male gomile kamenja prema Lovćenskom vrhu, prema tome vladičinom spomeniku!? I kad ne ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva crnogorska koloca: Lovćen i Njegoš.“
Postavljati po danas, dakle, bilo čiju spomeničku tvorevinu na Lovćenu značilo bi postavljati spomenike jedan vrh drugoga. Međutim, Lovćen bez Meštrovićevog mauzoleja Njegošu, (ili koje druge nove spomeničke tvorevine), i Meštrovićev mauzolej, postavljen na bilo kom drugom mjestu osim Lovćena, zaista će biti pravi i monumentalni spomenici, ali jedan vrh drugoga to zaista ne mogu biti i na Lovćenu se međusobno isključuju.
A onda, mi ne smijemo zaboravljati, da je silueta onog postojećeg stanja na Lovćenu, uz dominantan izraz onog Njegoševog nadgrobnog spomenika, ušla u grb naše Socijalističke Republike Crne Gore i da to nije slučajno uslijedilo. Uostalom, svima nam je poznato, da je Lovćen naša planina-ljepotan i meta u koju smo vijekovima gledali kao u simbol naše slobode i kao u zvijezdu spasenja pri uzmicanju pred osvajačima.
Glasita je to planina i veliki pojam roda našeg kroz vijekove.
A prirodne ljepote Lovćena, i to je znano, nadaleko su čuvene i bio bi težak grijeh minirati pocršine lovćenskog vrha i mijenjati njegovu iskonsku siluetu, koje je toliko urezana u srca naša i pogled naš, otada nam traga postoji.
Uostalom svuda se u svijetu čuvaju i njeguju prirodne ljepote, simboli i starine. Mi, pored mnogih drugih starina širom Jugoslavije, brižljivo čuvamo i tulbe Muratovo na Kosovu. I pravo je ispravno da ga čuvamo i što ga čuvamo, jer je i to dokumenat i svjedok jednoga doba. I, naravno, koliko i kako budemo čuvali sve to, toliko ćemo moći računati i sa ocjenom u stepenu naše kulture, a toliko ćemo od toga i koristi druge vrste imati.
Dakle, gdej smo da smo, i ko smo da smo, i grupe i pojedinci, u ovome, kao i u svkaom drugom pitanju našeg opštenarodnog značaja, postavimo srca svoja onamo gdje im je mjesto. Manimo se inata i posla koji bi nam mogao donijeti dane kajanja. Odbacimo planove, čije bi nas ostvarenje moglo učiniti nezadovoljnim samima sobom. Ne učinimo grešku, koja se ni na kakav način i nikada više ne bi mogla ispraviti. Ostavimo na miru Lovćen i Njegoša, a monumentalnom vajarskom djelu našeg brata Hrvata, nadaleko poznatog umjetnika Meštrovića, dajmo mjesta u slavnom starom Cetinju i tu će mu dobro biti.
A i Cetinju će nesumnjivo dobro biti, ako dobije i taj krupni spomenik.
Niko Jovićević
Izvor: Nin
