Zaboravismo, dakle, to, pa mu prije nekoliko godina nabavismo još jedan nadgrobni spomenik. Nabavismo mu nov grandiozni mauzolej, vajarsko djelo našeg vrlo istaknutog umjetnika, pokojnog Ivana Meštrovića, koje, kao što je poznato, još uvijek nigdje nije postavljeno, a rečeno je, da je „izrađeno za Lovćen“.
(Foto: waytomonte.com)
U zanosu i težnji da se što više odužimo sjeni neumrlog Njegoša, mi u novije doba nešto pohitasmo i zaboravismo da on nad svojim grobom, već od 1855. godine, kada je iz Cetinja prenesen na Lovćen, ima svoj mauzolej, svoju kapelu, odnosno crkvicu, kojoj je on 1845. godine, lično postavio kamen-temeljac i koja je, ubrzo iza toga, bila izgrađena s tim, što je njegovom voljom i amanetom već unaprijed bila određena za njegovo vječno prebivalište i njegov nadgrobni spomenik. Zaboravismo, dakle, to, pa mu prije nekoliko godina nabavismo još jedan nadgrobni spomenik. Nabavismo mu nov grandiozni mauzolej, vajarsko djelo našeg vrlo istaknutog umjetnika, pokojnog Ivana Meštrovića, koje, kao što je poznato, još uvijek nigdje nije postavljeno, a rečeno je, da je „izrađeno za Lovćen“.
I tako, umjesto da već odavno izvršimo instaliranje pomenutog Meštrovićevog rada, mi već duže vremena diskutujemo oko toga, gdje da smjestimo novonabavljeni mauzolej. Jer, da je to spomenik a ne mauzolej, kako je po svoj prilici trebalo da bude, riješenje se i ne bi moralo tražiti i on bi bio smješten na neko unaprijed određeno mjesto, ali svakako, ne na Lovćen. Pitanje je, dakle, postalo polemično. Jedni nalaze, da Njegošev mauzolej (ona postojeća crkvica na Lovćenu), — ne samo da zadozoljava tu potrebu, nego i da potpuno odgovara Njegoševom dobu i da u svojoj skromnosti jasno ocrtava i ekonomsku moć Njegoševe Crne Gore; da on, kao i svaki drugi spomenik, onakav kakav je, govori i treba da govori o svome dobu, i da u taj mauzolej-spomenik ni na kakav način ne treba dirati.
Međutim, drugi ističu, da postojeći mauzolej-crkvicu „kao neuglednu građevinu“, treba porušiti i na njegovo mjesto, uz prethodno osjetno zakidanje lovćenskog vrha, postaviti novonabavljeni mauzolej, a Njegoševe kosti izvući iz groba u kom počiva i smjestiti ih ispod Njegoševe granitne figure, u zato predviđenu komoru, koja fungira kao sastavni dio novog mauzoleja. Pomenuta gledišta jednih i drugih poznata su javnosti s tim, što je Skupština opštine Cetinje, koja ovo pitanje odskoro tretira kao pitanje svoje nadležnosti, donijela odluku, da se postojeći mauzolej-crkvica sa Lovćena ukloni i da se, umjesto toga objekta, na prethodno zaravnjenom vrhu Lovćena postavi novonabavljeni Meštrovićev mauzolej Njegošu, a radovi oko ovoga da se izvedu u toku 1970. godine.
Pored pomenutih, ima ih, koji se, očigledno u traženju kompromisa, nijesu protivili i ne protive se, da se na vrhu Lovćena postavi pomenuti Meštrovićev rad ali tako, da se u isti uklopi i sadanji Njegošev mauzolej-crkvica, ali je Skupština opštine Cetinje, kako je već poznato, odbacila i ovakvo riješenje i ostala pri svome gledištu, obećavajući da će sadanji nadgrobni spomenik (Njegošev mauzolej-crkvicu) prenijeti na neko drugo mjesto, da bi, kao kulturno-istorijski spomenik bio očuvan.
Kako se, dakle, vidi, a kako je i poznato Skupština opštine Cetinje u svojoj pomenutoj odluci nije naišla i ne nailazi na jednodušno odobravanje, pa mislim, da bi uz dobru volju svih po ovome pitanju trebalo i da treba tražiti i naći neko riješenje, koje bi smirilo postojeća suprotna gledišta. Sljedstveno ovome i u težnji za ovim, neka mi bude dozvoljeno da se pred javnošću pojavim sa ovih nekoliko redaka.
Ponajprije budimo objektivni i razboriti, pa priznajmo:
1) Da u svijetu još nije bilo slučaja da je neko porušio jedan spomenik, da bi na njegovo mjesto istoj ličnosti, u znaku priznanja bilo kakvih zasluga i u znaku pijeteta podigao drugi, bez obzira na to, kako izgleda prvi i kako bi izgledao drugi, novi spomenik.
2) Da je Njegoševa kapela (mauzolej-crkvica) na Lovćenu, rekonstruisanjem 1925. godine, kao akcijom koja je, kao što se zna, uslijedila po nuždi, — dobila isti oblik i veličinu kapele, koju je za svoj nadgrobni spomenik 1845. godine izgradio Njegoš i da je rekonstruisana kapela postavljena na temelje stare, prvobitne kapele, tačno iznad već odavno po- stojećeg groba vladike Rada.
3) Da je Lovćen, sa Njegoševom crkvicom na njemu (pa i bez nje), u svojoj prirodnoj ljepoti, simbolici i grandioznosti ustaljen i da stoji iznad ljudskih umjetničkih ostvarenja.
4) Da će Lovćen samo onakav kakav je sada moći da zadrži svoju veličinu, ljepotu i simboliku slobode i slobodarstva, kojom vijekovima odiše i zrači, čuvajući na svome vrhu Njegoša, kao vrhunski domet našeg svestranog narodnog izraza.
5) Da bi bio akt skrnavljenja na bilo koji način dirati u postojeće stanje na Jezerskom vrhu Lovćena.
6) Da nikome na ovome svijetu i nije ni do kakve nužde da na vrhu Lovćena čini ma kakve prepravke.
7) Da imamo pred sobom jedan zaista grandiozni nov mauzolej-spomenik Njegošu, kao djelo našeg vrlo poznatog majstora-vajara pokojnog Ivana Meštrovića, kojemu što prije treba naći mjesto.
8) Da pomenutom Meštrovićevom vajarskom djelu, bez obzira na to, što je „izrađen za Lovćen“, nema mjesta na Lovćenu.
9) Da bi nam cjelokupan kulturni svijet zamjerio, ako bismo u bilo čemu, osim u boljim pristupnim putevima Lovćenu i boljem usputnom komforu, učinili na Lovćenu bilo kakve spomeničke ili kakve druge prepravke.
10) Da je vrh Lovćena ionako (bez obzira na navedeno), s obzirom na meteorološke prilike na toj planini uopšte i s obzirom na česta i jaka praž- njenja atmosferskog elektriciteta, vremenski ogra- ničeno pristupačan.
11) Da je pomenuto Meštrovićevo vajarsko djelo u svakom slučaju potrebno postaviti negdje, gaje će na što je moguće lakši način i što duže preko godine biti pristupačno.
12) Da bi utrošak milijardskih suma na instaliranju Meštrovićevog rada na Lovćenu nesumnjivo predstavljao jalov posao, jer bi to monumentalno vajarsko djelo, sve i da ne bi štrčalo onamo gdje mu mjesta nema, ostalo negledano i neviđeno kroz najmanje 250 od 365 dana u godini.
Niko Jovićević
Izvor: Nin
Nastaviće se…
