Piše: Elis Bektaš
Crnogorski suverenisti i sljedbenici pragmatične ali i travestijske metamorfoznosti Mila Đukanovića iz nekog razloga običavaju sami sebe doživljavati kao napredniji, modernistički i emancipatorski dio crnogorskog društva. Takvo ubjeđenje oni brane papagajskim ponavljanjem davno izanđalih i značenjskog sadržaja lišenih floskula poput antifašizma i tekovina NOB, te pozivanjem na evropske vrijednosti.
U antifašizmu i tekovinama, kao ni u evropskim vrijednostima, nema ništa sporno niti problematično. Problem je, međutim, to što njihova supstanca ne stanuje u zgradi crnogorskog suverenizma koji je u svojoj najdubljoj srži predmoderan pa i antimoderan, isključiv, monopolistički, mitopoetički, elitistički i sklon antagonizmu i konfliktu kao nužnom i trajnom stanju društva i njegove istorije. I antifašizam i tekovine NOB i evropske vrijednosti samo su papirnati ukrasi na pročelju te zgrade koju nastanjuje jedan u suštini nacionalistički, a počesto i, više ili manje uspješno prikriven, šovinistički svjetonazor.
Svjetonazor uzgojen na isključivosti i mitopoetici, kao oblicima ideologijske samoobmane, nužno postaje nesposoban da se precizno služi jezikom i biva osuđen na jezik ideologije i jezik propagande o kojima minuciozno piše Džon Ralston Sol u svom djelu Civilizacija nesvjesnog. Jezik ideologije, elitistički po svojoj prirodi, služi se apstraktnim žargonom i ekstenzivnom upotrebom stilskih figura, prevashodno metaforom, prozopopejom, eufemizmom, hiperbolom i alegorijom, kako bi zamaglio stvarnost, isključio građane iz javne rasprave i kreirao privid vlastite nužnosti i kompetencije.
Jezik propagande, koji skupa sa jezikom ideologije čini ono što nazivam idiotskim jezikom, svojevrsna je prodajna alatka ideologije, usmjerena izravno ka najširoj javnosti kojoj se ne obraća semantičkim sadržajem kao argumentom, već pojednostavljenim floskulama koje uspavljuju slušaoca, normalizuju laž, podstiču konformizma i onemogućavaju kritičko mišljenje.
Udžbenički egzemplar takvog idiotskog jezika, koji uspijeva da samo jednom rječju objedini i ideološki i propagandni aspekt, nudi članak objavljen na portalu AntenaM, Perović prijeti da će kapela na Lovćenu biti obnovljena. Dramatičan i mobilizatorski naslov u tekstu nema apsolutno nikakvo uporište.
Glagol prijetiti znači zastrašivati nekoga nasiljem ili u sebi sadržavati imanentno nasilje. U riječima o. Gojka Perovića, koje navodi čak i AntenaM: „Uzalud se trude da to pitanje predstave kao pitanje prošlosti. Bez dileme, to je pitanje veoma moderno, to je pitanje budućnosti Crne Gore“, dodavši i „da će kapela, bez sumnje, biti obnovljena“, ne postoji nikakav nagovještaj prijetnje.
Prijeti se rušenjem, a ne građenjem i obnovom. Dobro, može se prijetiti i gradnjom, ako je riječ o konc-logorima, vojnim bazama i utvrdama ili zidovima poput onog u Berlinu, ali kapela, kao intimno, euharistijsko zdanje jednostavno ne može biti prijetnja sama po sebi. Ta prijetnja i ta uplašenost stanuju isključivo u umu onih koji ne shvaćaju da je Lovćen dovoljno velik i silan da na svojim plećima nosi i kapelu i mauzolej. I tako da svjedoči isprepleteno tkanje istorijskog nasljeđa Crne Gore čiju slojevitost i kompleksnost izgleda još samo crnogorski suverenisti nisu uspjeli da razumiju.
