Piše: Elis Bektaš
U svom najnovijem tekstu na portalu Novi standard, Globalne posledice lokalnog eksperimenta, Miša Đurković pokušava da čitaocu objasni šta se desilo na političkoj sceni Srbije i kakve su promjene donijeli oktobarski izbori.
Nažalost, taj je pokušaj mrtvorođenče i osuđen na neuspjeh jer je Đurkovićev apokaliptični tekst ispisan idiotskim jezikom, dakle jezikom nesposobnim da uspostavi funkcionalnu i razložnu sponu između označitelja i označenog.
Tačno je da se u Srbiji desilo nešto supstancijalno različito od njenih prethodnih političkih iskustava i da je Studentska lista u politiku unijela jednu novu kvalitetu. Tačno je i da još uvijek postoji mnogo nepoznanica na koje javnost čeka odgovor, ali Đurković ne uspijeva da prepozna te nepoznanice, već pada u mistični i propovjednički trans, uplašen pred dinamikom društvene stvarnosti. Zato on studentski pokret proglašava anarhističkim, a njegova postignuća ni više ni manje nego – ludilom.
A ludilo stanuje na potpuno drugoj adresi, u Đurkovićevoj glavi iz koje se izmigoljila i sljedeća rečenica: „Prošlo je dve nedelje od izbora na kojima je Vučić predao vlast, i Srbija se još nalazi u početnom bunilu.“ On, dakle, smatra da je vlast neprikosnoveni posjed političara i ne shvaća da je vlast vlasništvo građana koji izbornom voljom odlučuju kome će povjeriti taj posao. Vučić nije predao vlast, već je narod u Srbiji odlučio da više ne želi da posao vladanja obavlja SNS hobotnica. Pritom, vlast još uvijek nije predata izbornim pobjednicima. Đurković, dakle, nije sposoban da sagleda i kognitivno procesuira ni elementarne činjenice.
Kao i svaki drugi korisnik idiotskog jezika, tog prilično pouzdanog indikatora da je i mišljenje idiotsko, Đurković je sposoban da svijet sagledava isključivo kroz kolektivističke kategorije. Zato su za njega svi studenti ekvivalent etalonu studenta koji je, uslijed straha, površnosti i nedovoljnog znanja, uzgojen u Đurkovićevoj glavi i zato su za njega svi stariji ljudi jednaki etalonu mudrog domaćina, kakvim on očito samoga sebe doživljava.
Razumljivo je zašto on sa takvim umom panično proglašava čitav studentski pokret zabludom koja je potaknuta združenim djelovanjem (sic!) Engleza, Nijemaca i USAID-a i koja se potom prelila na čitavu Srbiju. Đurković, dakle, smatra da je glasačko tijelo u Srbiji skup nezahvalnika koji nipošto nije smio da svojom izbornom voljom kažnjava dugogodišnju korupciju, samovolju, netransparentnost, degradaciju institucija… drugim riječima, da je Srbiji pod Vučićevim režimom bilo odlično samo su njeni stanovnici, nezahvalni kakvi jesu, to, eto, odbili da priznaju.
Takva simplifikacija Đurkoviću je potrebna da bi njome osnažio svoju tvrdnju o anarhističkom, liberalnom i ljevičarskom teroru usmjerenom protiv onoga što on naziva „ugroženim državama“. Kao izverzirani korisnik idiotskog jezika, on brka uzrok i posljedicu, pa tako u horizontalnoj, digitalnoj i bezliderskoj demokratiji vidi uzrok očekivanog jačanja autoritarizma u zemljama poput Rusije i Kine, umjesto posljedicu i reakciju društva na autoritarne tendencije koje su zahvatile čak i zemlje sa visokorazvijenom demokratijom.
Đurković misli binarno, što ne bi predstavljalo problem kada bi njegov um bio sposoban da istovremeno operiše sa više nula i jedinica. Avaj, njegov um može da u jednom trenutku procesuira samo jednu nulu i jednu jedinicu.
Zato je njegov pogled na stvarnost vulgarno bipolaran i sveden na manihejski antagonizam, na apokaliptično ili-ili. On ne dopušta, čak ni kao mogućnost, da se stvarnost razvija i da uspostavlja nove društvene i političke modele i obrasce, već čvrsto vjeruje da je društvo osuđeno na samo dva modela.
Na somnabulno klupko anarhizma, liberalizma i komunizma, koje postoji isključivo u njegovim halucinacijama, i na latentni autoritarizam koji će pokazati svoju potentnost čim se osjeti ugroženim. Naravno, Đurković sebe smatra civilizovanim subjektom pa ne želi da dođe do metamorfoze autoritarne latencije u potenciju, ali intimno svoju odanost poklanja autoritarizmu kog niko ne provocira.
Čak se i njegova površna kritika Vučića i njegovog režima ne dotiče korupcije, netransparentnosti, vaninstitucionalnog odlučivanja… već isključivo kompromisa koje je režim pravio sa zapadom kako bi obezbijedio podršku. Đurković, dakle, ne vidi problem u privatizaciji države, on problem vidi u nedovoljno čvrstorukaškom upravljanju državom.
Da bi se razumjela dubina Đurkovićevog sunovrata u idiotski jezik i u idiotsko mišljenje, poslužiće ova rečenica s kraja njegovog pamfletskog kalambura: „I posebno se mora razviti zaštita od manipulativnog delovanja prema mladima i studentima, uključujući izgradnju ozbiljne kontraobaveštajne mreže zaštite na fakultetima.“ Njemu je, dakle, malo UDB-a, on bi da u Srbiju uvede i Štasi i Sekuritateu pa i Gestapo, a pritom se ni jednog jedinog časa nije zapitao – kako zaštititi mlade i studente od manipulativnog djelovanja domaćeg režima.
Srećom, Đurković i ne mora da se brine o tome, u Srbiji je stasala generacija mladih i studenata sposobna da se sama pobrine za vlastitu zaštitu, a nama u okolnim zemljama ostaje nada da će i ovdašnja mladost i studentarija nešto naučiti iz toga.
