Piše: Vuk Bačanović
Najzanimljiviji proces koji se poslije bosanskohercegovačkih izbora 2026. odvija u Sarajevu nije povratak SDA na vlast sam po sebi, premda će koalicija SDA, Stranke za BiH i DF-a, poslije nekoliko godina Trojkine uprave, upravo to praktično značiti. Zanimljivija je unutrašnja promjena karaktera te restauracije. SDA se vraća kao najveća pojedinačna stranka, DF kao već odavno poznati čuvar ratno-građanske legitimacije, ali između njih ulazi znatno ojačana Stranka za BiH Semira Efendića, političara koji više nema potrebu da bošnjački nacionalni interes prevodi na ceremonijalni jezik opštebosanskog patriotizma.
Razmjere tog uspona najbolje pokazuju sami izborni rezultati: U Kantonu Sarajevo SBiH je, prema preliminarnom obračunu, osvojila oko 19 posto glasova i osam od 35 mandata, dok je sam Efendić u utrci za Predsjedništvo bio najuspješniji kandidat u Novom Gradu, Vogošći, Hadžićima i Ilidži. Na nivou Federacije SBiH je sa četiri skočila na devet zastupnika u Predstavničkom domu, a na državnom nivou, gdje 2022. nije imala nijedan mandat, sada osvaja tri; samo za Predstavnički dom PSBiH njen broj glasova u Federaciji porastao je sa 26.480 na više od 65.000, odnosno gotovo dva i po puta, dok je Efendić lično u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva osvojio oko 141.000 glasova. U tome je novost. Ako je SDA propaganda BiH površno predstavljala kao zajedničku državu u kojoj su Bošnjaci, sticajem istorijske nesreće i ratne žrtve, njen najodaniji čuvar, Efendićeva formula je jednostavnija i stoga politički dalekosežnija:
Kako on često voli isticati u svojim nastupima, Bošnjaci nisu samo čuvari Bosne nego njen temelj, narod koji ju je kroz istoriju jedini spašavao i od čije političke snage zavisi njeno postojanje. Upravo se na toj tački pojavljuje ono što bi se, kao opis političke funkcije a ne moralna ili biografska identifikacija, moglo nazvati pravljenjem bošnjačkog Dodika: lidera koji etničku pripadnost više ne izvodi iz zajedničke države, nego državu izvodi iz jedne etničke pripadnosti. Dodik je do takvog zaključka stigao iz tvrdeći da država iznad Republike Srpske ima sve manje legitimnosti; Efendićeva retorika se kreće suprotnim smjerom, ali prema sličnom aksiomu, da Bosna ima onoliko političke supstance koliko u njoj ima Bošnjaka. Ostali tada više nisu ravnopravni istorijski sastojci Bosne, nego rijetki patriotski izuzeci kojima se, nakon provjere ispravnosti, može priznati pravo da je vole, šta god to da značilo.
Da pritom nije riječ samo o još jednoj, nešto tvrđoj varijanti bošnjačke nacionalne retorike kakvu smo već imali pričati, nego i o političkom temperamentu koji vlastitu isključivost sve češće izražava prostaklukom, Efendić je pokazao 4. avgusta 2026, polemišući s Dodikovom jednako besmislenom tvrdnjom da bosanskohercegovačka kultura ne postoji: umjesto da mu odgovori elementarnom činjenicom da je kultura Bosne i Hercegovine istorijski zbir, preplitanje i preobražavanje različitih tradicija, Efendić je prihvatio njegov metod i samo promijenio vlasnika, objavivši da „u Bosni i Hercegovini ne postoji srpsko kulturno-historijsko naslijeđe“, da se ono što naziva „srbijanskom nacionalnom ideologijom“ svodi na „kulturu masovnih zločina“ i „veličanje ratnih zločinaca uz gusle“, da bi raspravu o viševjekovnom kulturnom nasljeđu zaključio razlikovanjem bosanskog mrkog medvjeda od „običnog međeda“, odnosno Dodika.
Jer je problem ovdje daleko složeniji: srpsko prisustvo u današnjim granicama Bosne i Hercegovine ne počinje ni sa Republikom Srpskom ni sa nacionalizmom XIX vijeka, nego se prati od Porfirogenitovog X vijeka, preko srpskog imena u Ninoslavljevim poveljama XIII vijeka, srpske kraljevske legitimacije Kotromanića, osmanskih oznaka taife Sirf i Sirf mileti za pravoslavno stanovništvo pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije, ustaničkog XIX vijeka, Mlade Bosne i otpora austrougarskoj vlasti, pa do masovnog srpskog učešća u NOB-u, ZAVNOBiH-u i stvaranju socijalističke Bosne i Hercegovine. Đuro Pucar je već 1944. govorio da je srpski narod u BiH „prednjačio u borbi protiv okupatora“ i u izgradnji bosanskohercegovačke državnosti, dok je istaknuti orijentalista Branislav Đurđev podsjećao da istorijsko osmansko bošnjaštvo nije negiralo postojanje sirf milleti, odnosno srpske pripadnosti pravoslavnog stanovništva Bosne. Negirati poslije svega toga postojanje srpskog kulturno-istorijskog nasljeđa u BiH nije, dakle, puka radikalna politička retorika nego zahtjev da se gotovo čitav jedan dokumentovani istorijski sloj zemlje izbriše, odnosno proglasi malignom i zločinačkom izraslinom koju valja odstraniti.
Tu se pojavljuje zanimljiva istorijska analogija sa starčevićanstvom. Ne zato što je Efendić pročitao Antu Starčevića pa odlučio prepisati njegov program, nego zato što je logika nacionalne aproprijacije Bosne zapanjujuće slična. U izvornom pravaštvu Bosna je tretirana kao dio hrvatskog istorijskog i državnog prostora, a bosanski muslimani kao naročito vrijedan dio hrvatskog nacionalnog korpusa; upravo je njihovo uključivanje trebalo omogućiti da se demografska stvarnost Bosne uklopi u unaprijed postavljenu nacionalnu shemu. Istoriografija i politologija to jasno prepoznaje kao jedan od centralnih elemenata starčevićijanske koncepcije Bosne. Kod Efendića je smjer obrnut, ali je metodološka operacija poznata: iz složene istorije zemlje izdvoji se jedan narod kao njen autentični politički subjekt, dok se ostali vrednuju prema stepenu približavanja tom subjektu.
Otuda je indikativno i Efendićevo sve vidljivije okretanje Zagrebu, upravo zato što se javlja paralelno sa sve tvrđim insistiranjem na Bošnjacima kao temeljnom političkom narodu Bosne i Hercegovine. Poslije izbora 2026. on očekuje promjenu hrvatske politike prema BiH, Hrvatsku vidi kao zemlju koja „svakako može pomoći“, a zaobilaženje institucija BiH opisuje kao nešto što se od Srbije očekuje, ali je od Hrvatske ipak „neočekivano“. Vrijedi, međutim, primijetiti hronologiju: ovakve riječi dolaze nakon Efendićeve posjete Zagrebu 30. januara 2025, kada je u Islamskom centru razgovarao upravo o odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine i potrebi njihove bolje saradnje. Sama vremenska podudarnost, naravno, nije konačni dokaz da je Zagreb uzrok njegove kasnije radikalizacije, ali je politički indikativno da nakon tog perioda Efendićev nacionalni diskurs prema Srbima postaje sve tvrđi.
Vuk Bačanović: Dobro došli u Republiku Srpsku, osim ako ste student
A takva retorika ide za ciljem potpuno suprotnim od „unitarne BiH“. Jer ako su Bošnjaci narod od kojeg „zavisi zemlja“, ako su srpska i hrvatska komponenta sve manje ravnopravni istorijski sadržaji Bosne a sve više odvojeni nacionalni blokovi, onda takva politika teško završava homogenizacijom cijele države; njena logična tačka jeste omeđivanje prostora na kojem Bošnjaci čine političku većinu i njegovo pretvaranje u njihov faktički nacionalni teritorij. A taj prostor prema Hrvatskoj ne bi stajao u odnosu jednakih. Hrvatska je članica EU od 2013. i NATO-a od 2009, raspolaže institucionalnim pristupom evropskim i zapadnim centrima odlučivanja koji BiH nema, a Zagreb je posljednjih godina upravo taj položaj sistematski koristio za zastupanje hrvatskih zahtjeva u BiH. Zato bi „bošnjačka teritorijalna konsolidacija“ uz istovremeno političko oslanjanje na Zagreb mogla proizvesti ne bošnjačko jačanje nego potpuno obrnut proces: sve dublju političku zavisnost tog prostora od snažnijeg susjeda koji već sjedi za stolovima kojima bošnjački političari ne mogu ni zamisliti pristup.
U tom smislu posebno je zanimljivo što bi takav razvoj dolazio nakon dvije decenije hrvatske političke homogenizacije oko pitanja „legitimnog predstavljanja“, kojoj je snažno doprinijelo četverostruko biranje Željka Komšića ne hrvatskim, već bošnjačkim glasovima koji su se sada „prelili“ Efendiću. Ako se na jednoj strani poslije toga konsolidovao gotovo jedinstven zahtjev za hrvatskim političkim prostorom, zanimljiva bi istorijska ironija bila da naredni korak hrvatske politike više ne bude navodna borba protiv sarajevskog unitarizma, nego njegovo tiho prevođenje u bošnjački partikularizam: neka Sarajevo napokon bude sasvim bošnjačko. U tom slučaju teritorije s bošnjačkom većinom ne bi bile jezgro neke buduće unitarne, građanske BiH, nego njen politički ostatak: dovoljno nacionalno homogenizovan da se proglasi bošnjačkim, a geopolitički slab do mjere da mu se budućnost određuje isključivo u Zagrebu.
Otuda na kraju ostaje pitanje: da li će se u Sarajevu pred našim očima u naredne četiri godine oblikovati bošnjački politički pandan Dodiku kao potencijalno funkcionalniji sagovornik hrvatske politike u Bosni i Hercegovini? „Realni Mile“ Zagrebu je godinama bio koristan saveznik upravo zato što je etničku podjelu zemlje činio trajnim političkim horizontom i zalagao se za hrvatske interese nekada više nego Dragan Čović; bošnjački Dodik mogao bi biti još korisniji ako istu logiku prihvati iz Sarajeva, samo s druge strane entitetske linije, posebno sada kada Dodik senior ima tako dobre veze u Vašingtonu i Tel Avivu. U tom slučaju hrvatska politika više ne bi morala dokazivati da je BiH nemoguće urediti kao zajedničku političku zajednicu osim onako kako to Hrvatska priželjkuje, jer bi joj to, s mnogo više patriotske ornamentike i zastava sa ljiljanima, počeli dokazivati upravo oni koji tvrde da je brane.
