Piše: Elis Bektaš
Postaje već pomalo neugodno iz komšiluka posmatrati način na koji onaj dio crnogorske javnosti, koji sebe smatra građanskim i (crnogorsko)suverenističkim, nastoji iskoristiti Martinovićev cetinjski zločin za ostvarivanje političkih ciljeva, koje je u balkanskim posttranzicijskim društvima sve teže razlikovati od ličnih i privatnih ciljeva političara i njihovih uslužnika.
Skoro da se može steći utisak da su razumljivi i opravdani zahtjevi za većom funkcionalnošću državnih tijela i institucija i za povećanom bezbjednošću građana od drugorazrednog značaja i da se isturaju samo da bi otvorili prostor zahtjevima za vaninstitucionalni politički prevrat, te za povratak države kao aparata ideološke represije i za ostrakizaciju političkih protivnika, ali i drugih subjekata koji nisu po volji kao što je, recimo, Srpska pravoslavna crkva, a ne treba sumnjati da bi se na spisku nepodobnih uskoro mogli naći i drugi, poput Islamske zajednice u Crnoj Gori, raznih kulturnih institucija pa čak i nepoćudnih obrazovnih ustanova.
Jedan od spomenutih uslužnika političkih i ideoloških kružoka koji bi da Crnu Goru uspostave kao prividno građanski a ustvari ekskluzivno monoetnički crnogorski prostor jeste i Draško Đuranović, osnivač portala Analitika, koji je po svoj prilici i siva eminencija podgoričkih Vijesti, jer oba ta medija očito servisiraju istog ideološkog podstrekača i objavljuju gotovo identično obrađene sadržaje, po pravilu preoblikovane tako da ne služe informisanju javnosti već upravo suprotno, njenom zatupljivanju.
Posljednji takav otklon od činjeničnosti objavljen je na portalu Analitika:
Tajni sastanak u kripti hrama u Podgorici
A evo tog istog sadržaja datog u činjeničnom obliku, bez ikakve kontekstualne i metatekstualne manipulacije:
Mitropolit Joanikije na božićnom prijemu: Želimo Crnoj Gori i svemu svijetu što više mira, bratske sloge i međusobnog razumijevanja
Đuranoviću i njegovim medijskim manipulacijama, dakle, mogu povjerovati samo oni čiji je um sklon teorijama zavjere i koji su voljni povjerovati da Mitropolija potajno okuplja političare iz vlasti i sa njima se domunđava u prisustvu Barskog nadbiskupa, muftije iz Mešihata i predsjednice Jevrejske zajednice u Crnoj Gori, te uz nazočnost brojnog diplomatskog kora.
Serviranje fabrikovanih vijesti, kao što to čini Analitika i njoj srodni mediji, predstavlja udžbenički primjer uvođenja društva u stanje političkog haosa i nestabilnosti i u stanje ideološkog ludila. Takva notorna neodgovornost prema društvu u najmanju je ruku sramotna, a o njenoj potencijalnoj pogubnosti da se i ne govori. Uostalom, bezbrojne su stranice ispisane o odgovornosti novinara za rasplamsavanje ludila koje je Jugoslaviju gurnulo u krvavi ratni požar devedesetih, ali Đuranović i njegova ideološka, ali i metodološka sabraća, iz toga očito nisu izvukli nikakvu pouku.
U kreiranju klime društvenog ludila Đuranoviću se pridružio i Miško Đukić, novinar Radija Crne Gore, koji tvrdi da raspolaže pouzdanim i provjerenim informacijama da su obojica masovnih ubica sa Cetinja bili vjernici SPC, da su uoči svojih krvavih pohoda bili na ispovijesti u Cetinjskom manastiru i da im je tamo propisan obavezni post koji se, prema Đukiću, pokazao kao okidač za zločin. Čak i kada bi takve informacije bile tačne i kada bi bilo moguće uspostaviti korelaciju između posta i ubistva, Đukić bi opet bio isto što je i sad – štetočina u javnom prostoru koja svoja saznanja ne dijeli sa nadležnim istražnim organima već ih koristi za dodatno uznemiravanje ionako uznemirene i uplašene javnosti.
Đukić je, što nije nimalo bez značaja, poznata javna ličnost koja na talasima javnog, odnosno državnog radija, uglavnom oko ponoći, komunicira sa svijetom onostranog, sa vilama, duhovima, vanzemaljcima, divovima… Takve teme imaju svoju publiku i znaju biti čak i zabavne, ali otvarati im prostor na javnom medijskom servisu svjedoči o stanju duboke uredničke pogubljenosti. S druge strane, možda i nije loša ideja da se Đukić zadrži u prostoru onostranog, jer očito nije dorastao teretu odgovornosti kog zahtijevaju koraci u prostoru ovostranog i činjeničnog.
Njegove invektive i insinuacije o bliskim i hronološki neposrednim vezama zločinaca Borilovića i Martinovića sa Crkvom uoči njihovih zločina ne služe ničemu osim produbljivanju ionako dubokih podjela u crnogorskom društvu. Javni glasovi poput Đukićevog morali bi se koliko juče dozvati pameti i shvatiti da njihove budalaštine veoma lako mogu postati iskra koja će zapaliti atmosferu u nekoj kafani i potaknuti novo krvavo kolo.
Premda ne živim u Crnoj Gori, odbljesci tamošnjih medijskih ludila i sumporni zadah ideološke ostrašćenosti dopiru i preko granice. Pored toga, takva ludila i takav zadah prisutni su ne samo u medijskom prostoru Crne Gore već i u okolnim zemljama i plašim se da bi uskoro mogli biti dramatično umnoženi. Zbog toga je od životnog značaja da se u svakom času i na svakom ćošku poziva na razum i na staloženost, jer bi uskoro moglo biti nepovratno kasno – iskustvo nas podučava koliko razoran može biti uticaj neodgovornih medija i javnih glasova.
