Piše: Vule Žurić
Pripovetka Laze K. Lazarevića „Prvi put s ocem na jutrenju“, prvi put objavljena, pod drugim naslovom, u bečkoj „Srpskoj zori“, jedna je od najboljih pripovedaka koje će iko ikada napisati na srpskom jeziku. A i mnogo šire.
Krajem avgusta 1871. godine praktikant u Ministarstvu prosvete Lazar K. Lazarević piše pismo svome ministru Dimitriju Matiću u kom ga obaveštava da je preveo delo „čuvenoga Ingleza Mihaila Faradeja: Prirodna istorija jedne sveće“.
Lazarević ističe da je „dobro preveo“ Faradejevu knjigu, koja je, kako obaveštava ministra, već prevedena na ruski i francuski, a onda se pita: „Nu da li pristaje za nas?“
„Radeći“, kaže on, „mislio sam naročito na naše gimnaziste i đake nedeljnih škola. Na gimnaziste stoga što bi im dobro došla ova knjiga da ponove štošta od onoga što su učili, i da nauče štogod što bi bez ove knjige može biti teže išlo. Na nedeljne đake pomišljao sam stoga što program njihova učenja prirodnih nauka nije tačno obeležen i što đaci, iz više uzoraka ne mogu početi nijednu granu prirodnih nauka s početka pa iste isterati dokraja – stoga mislim da će i njima od velike usluge biti ova knjiga u kojoj ima iz mnogoga ponešto ali i iz celoga nešto.“
Praktikant Lazar K. Lazarević navodi dalje i kako će u delu koje preporučuje za štampanje korisne pouke naći kako stariji đaci, tako i „veliki deo naše čitalačke publike“. Potom napominje da se u Faradejevoj knjizi nalazi i „35 drvoreznih slika“.
Te slike će „oživeti u rukama vrednih đaka, koji lako dolaze do himijskih i fizičkih kabineta (ako se ne varam mnoge naše varoši imaju ih). Revnosni učitelji nedeljnih đaka mogli bi takođe doći do aparata koristeći se ili poznanstvom s apotekarima, ili služeći se i sami gimnazijskim prirodnjačkim kabinetom“.
Sve navedeno ga je, saopštava ministru, ohrabrilo da knjigu koju je preveo ponudi za objavljivanje „školskoj komisiji ili fondu g. Kolarca“:
„Znajući da ste vi, gospodine ministre, na vrhu obeju ovih ustanova, obraćam vam se s molbom da imate dobrotu uputiti ovaj moj rad onamo gde će najbolje pristati. Molim vas da mi i ovom prilikom pomognete svojom dobrotom. Meni je svejedno: uzela ga školska komisija, uzeo fond g. Kolarca. Do toga mi je samo stalo da on ugleda sveta i da dođe u ruke onima za koje je spreman, a to će biti samo njihovom pomoću. Predajući rad u vaše ruke – želim mu srećan put.“
Lazarevićev prevod na srpski šest Faradejevih predavanja koje je slavni britanski naučnik pred školskom omladinom držao u Londonu o Božiću 1848. godine nije objavljen ni tada, ni za njegovog života, ali ni posle njegove smrti.
Nisu poznati razlozi zbog čega su tadašnje prosvetne vlasti odbile da finansiraju objavljivanje knjige koja se i danas smatra za vrhunsko ostvarenje naučno-popularnog žanra. I sâm Dimitrije Matić je na srpski preveo nekoliko knjiga i, svim onim što je u životu za našu kulturu uradio, bio sve samo ne od one fele državnih činovnika o kakvima je u svojim humoreskama i komendijama pisao Branislav Nušić.
Biće da su na nesrećnu sudbinu Lazarevićevog prevoda najverovatnije uticale tadašnje društveno-političke okolnosti. Tu 1871. godinu, na čijem je samom početku Lazarević bio izabran za državnog pitomca na studijama medicine u inostranstvu, obeležila je pobuna studenata Velike škole, koji su demonstrirali protiv smene jednog profesora. Tako je, umesto da ode u Berlin na dalje školovanje, Lazarević kao svršeni pravnik dobio mesto praktikanta u Ministarstvu prosvete, da bi na studije medicine otišao tek u januaru naredne godine.
Vratiće se u otadžbinu 1879. kao doktor medicine i hirurgije. Iste godine biva postavljen za lekara Okruga beogradskog i objavljuje pripovetku „Zvona sa crkve u N“ i članak „Obmanjivanje publike lažnim lekovima“. Pripovetka je u dva nastavka objavljena u bečkoj „Srpskoj zori“, a potom se, pod naslovom „Prvi put s ocem na jutrenje“, našla u Lazarevićevoj knjizi „Šest pripovedaka“ štampanoj 1886. godine.
Naši đaci, eto, nisu bili u prilici da se u učenju prirodnih nauka služe Lazarevićevim prevodom Faradejeve „Istorije jedne sveće“, ali se zato njegove pripovetke nalaze u čitankama za osnovne i srednje škole. Ne znam u kom sam se tačno razredu prvi put susreo sa Lazarevićevim pripovetkama, ali i danas pamtim to sarajevsko poslepodne kada mi je moj đedo Mihailo poklonio knjigu „Sve će to narod pozlatiti“.
Otpravnik telegrama podrške
Đedo je bio jedan od onih karaktera kakvi krase pripovetke naših realista. Imao je te guste obrve i visoko čelo, što je njegovoj ionako strogoj pojavi dodavalo nijansu držanja kakvog kraljevog oficira. A on je u dobrom delu radnoga veka uniformu i nosio, jer je bio otpravnik vozova. Sastavni deo te, za njega, svete odežde, pre rata su činile i bele rukavice, koje se u mojoj mašti nikako nisu slagale sa dimom što ga pred sam polazak voza po peronu ispušta parna lokomotiva.
Neodvojiv deo Đedine, što bi Đalski ili Kovačić rekli, hinjene strogosti bio je njegov vokabular. Ono što je govorio ponekad je i formom i sadržajem umelo da liči na odredbe kakvog železničkog pravilnika. Ali sem sklonosti ka birokratskom opisivanju svakodnevice, voleo je da u svoje iskaze često udene kakvu arhaičnu reč.
Tako si imao utisak da se red vožnje očas posla pretvara u kakvu bajku, ili junačku narodnu pesmu. Što je bio stariji, to mu je bilo sve teže da pri izvođenju ovih kalambura spreči krajeve usana da se izviju u jedvaprimetan osmeh.
Voleo sam ga iskreno i bez rezerve. I čini mi se kako sam vrlo rano postao svestan da se iza te stroge fasade na kojoj nema niti jednog jedinog ukrasa kriju i duša i telo kakvog ruskog spahije koji se prema kmetovima odnosi strogo ali pravično, ali s vremena na vreme beži u stepu da se tamo šašavi.
Naravno da u ranom detinjstvu i dečaštvu nisam mogao da tu sliku poredim sa onim što su u romanima i pričama pisali Turgenjev, Gogolj, Čehov, ili najpre Ljeskov, ali sam mu se, baš kao na stranicama njihovih dela, obraćao sa „Vi“, onako kako mu je govorila i moja majka. A on mi nikada nije sugerisao da bi možda ipak trebalo da ga oslovim sa „Ti“, već mi je sa te obostrano prihvaćene distance nadevao nadimke koji su se menjali u skladu sa mojim, kako bi on to najverovatnije rekao, društvenim statusom. Tako sam u vreme pohađanja osnovne škole bio Maturant, kao srednjoškolac Student, a kada sam se upisao na studije književnosti, moj Đedo je počeo da me zove Književnik.
Ali ma koliko da je u tim oslovljavanjima bilo njemu tako svojstvene i tanane ironije, osećao sam kako u ovom poslednjem nadimku nema ni trunke zafrkancije. Jer je reč o životnom izboru vrednom njegovog poštovanja.
Da to pokaže onako kako samo on to ume, nakon što smo mu javili da sam dobio prvu književnu nagradu na jednom konkursu za kratku priču, moj Đedo mi je, baš kao da smo junaci romana nekog devetnaestovekovnog ruskog pisca, poslao telegram. U jednoj jedinoj rečenici formulisao je sve ono što kao podršku treba da čuje jedan književnički pitomac.
Ali pre nego što mi je uputio taj telegram, moj Đedo je, kao u kakvom sada već sovjetskom romanu, sa distance vodio računa o mome, kako se to i danas kaže, širem obrazovanju. Tako me je, a da mi ne javi ni telegramom ni dopisnicom, na početku školske godine kada sam polazio u treći ili četvrti razred osnovne škole, pretplatio na školski list „Dečje novine“. Znao je da redovno kupujem „Zabavnik“, pa je, valjda želeći i da pomogne ovaj, danas davno zaboravljeni ogranak periodične štampe, sve dok nisam završio osmi razred plaćao godišnju pretplatu na novine koje su bile štampane na lošem papiru i u kojima i nije bilo bog zna šta da se pročita. No, ko zna, možda me ja baš to što me je u našem poštanskom sandučetu redovno čekala tiskovina iz Gornjeg Milanovca podstaklo da već kao srednjoškolac postanem pretplatnik „Poleta“ i „Studenta“, a nešto kasnije i časopisa za svetsku književnost „Pismo“.
Uporedo sa obnavljanjem pretplate na „Dečje novine“, Đedo bi mi s vremena na vreme poklonio i knjigu. Neke mi je slao poštom, a neke davao prilikom njegovih dolazaka u Sarajevo, ili naših odlazaka u Novi Sad. Sve su to bili naslovi čiji su se odlomci nalazili u čitankama, ili dela koja su bila uvrštena u obavezni, ili širi spisak školske lektire. U svakoj knjizi bi mi napisao posvetu koja je sadržavala lepe želje za postizanje što boljeg uspeha u školi. Kao kroz maglu se sećam kada mi je poklonio Tolstojevo „Detinjstvo“, objavljeno u čuvenoj biblioteci „Lastavica“ sarajevskog izdavača „Veselin Masleša“. A poslepodne kada mi je poklonio Lazarevićeve pripovetke neću nikada zaboraviti!
Prvi put s ocem na jutrenje
Sve se to dešavalo u vreme kada ne da nisam čitao mnogo, nego nisam čitao uopšte. Rastao sam među knjigama koje su me strpljivo čekale uredno složene na policama velikog regala. Nije da me baš nije interesovalo šta se to u njima nalazi, ali tada mi je od sveta bilo sasvim dovoljno ono što mogu da obuhvatim pogledom. A taj pogled je obuhvatao pre svega hrbate svih tih knjiga, od kojih bih neku i uzeo u ruke, pa pažljivo razgledao korice.
Bilo je to vreme slika neosetljivih na dodir. Televizija nas je uzimala pod svoje još od malih nogu, a vannastavne školske aktivnosti su podrazumevale redovne odlaske u bioskop, gde smo gledali ili partizanske, ili crtane, ili dokumentarne storije o svetu divljih životinja. Roditelji su nas od malena puštali da sami idemo u bioskop. Bile su to najčešće kakve komedije, potom avanturistički i, najzad, famozni kung-fu filmovi. I dok bismo čekali da nas puste u salu, stajali bismo pred bioskopom i gledali ne samo plakate već i one, da kažemo, zvanične fotografije na kojima su se nalazile neke od najupečatljivijih scena iz filma koji tek treba da gledamo. Stajali bismo pred tim fotografijama i već uveliko omađijani onim što nas tamo, u mraku, čeka, nagađali šta će se u filmu sve desiti. A ako bismo neki film išli da gledamo po nekoliko puta, fotografije bi došle kao odličan podsetnik.
Na isti način sam gledao ilustracije na koricama knjiga, a kad sam polako već počeo i da ih i čitam, i ilustracije koje su krasile mnoga tadašnja izdanja knjiga za decu i omladinu.
Jer slika na naslovnoj strani knjige imala je da ti kaže sve što treba da znaš o tome šta je unutra.
A slika na knjizi Laze K. Lazarevića koju mi je tog poslepodneva poklonio moj đed već je na prvi pogled u meni izazvala strah na kome bi mi pozavideo i Stiven King!
Od toga dana ne da su prošle godine, već će tome biti skoro pola jednog celog veka, pa su preko te prve, autentične užasnutosti polegli mnogi velovi naknadnog što životnog, što čitalačkog iskustva (ako pak nije reč o jednom te istom?!). Ipak, i danas osećam uzdrhtalost i jezu koju je u meni izazvala ta scena u kojoj se u gotovo opipljivoj zagušljivosti i rakijskim isparenjima, pred samu zoru, naizgled mimoilaze, a u stvari sudaraju svetovi dvojice neizbrijanih, znojavih i nekako mekanih, ali ne i gnjilih muškaraca.
Mada je nad ovom ilustracijom, pod imenom pisca, stajao naslov „Sve će to narod pozlatiti“, ja sam taj prizor povezao sa naslovom „Prvi put s ocem na jutrenje“.
Sigurno je da ni jednu ni drugu nisam pročitao tada kada sam knjigu i dobio, ali mogao bih da se zakunem ili opkladim kako je naslov Lazarevićeve zbirke objavljene u biblioteci „Lane“ zagrebačkog „Znanja“ sto posto „Prvi put s ocem na jutrenje“.
Ne znam šta bi rekô čika Frojd, a šta Dejvis Majls ili Koltrejn, ali najpre će biti da je u to vreme moj otac često bivao na službenim putovanjima. Tata je radio u „Traseru“, preduzeću koje se bavilo projektovanjem puteva, pa je kao građevinski tehničar često odlazio, kako smo to zvali, „na teren“. Išao je najčešće u neka mala ili još manja mesta, u kojima je ostajao i po dve nedelje. Mama i ja smo tada živeli kao u nekoj slikovnici. Život jeste bio veseo i pun najrazličitijih događaja, ali došlo bi veče, korice slikovnice bi se zaklopile i svet najednom ućutao. Tada bi na prozore zakucala tupa i uporna tuga izazvana odsustvom onoga koga tako postojano voliš.
Ko zna, možda je baš tih dana kada je u posetu stigao Đedo i poklonio mi Lazarevićevu knjigu moj otac, a njegov sin, bio na jednom takvom terenu. Pa sam u mašti smućkanoj sa sećanjem tu zloslutnu ilustraciju sa naslovne strane povezao sa željom da se tata što pre vrati kući. Jer nijedan od te dvojice umornih muškaraca nije bio otac. U njihovim pogledima nije bilo odsjaja dečjeg osmejka. Bili su tako sami, a tako upućeni jedan na drugog. Nijedan od njih dvojice nije bio dobar. Nijedan od njih pod pazuhom nije krio roditeljsku toplinu i nije umeo da ti podari onaj jedinstveni zaštitnički očinski dah.
A Lazarevićeva pripovetka čiju je prvu verziju, pod drugim naslovom, objavio u bečkoj „Srpskoj zori“ i nije ništa drugo nego priča o toj toplini i tom dahu. Njih u samom tekstu, naravno, nema, pa je i zbog toga to jedna od najboljih pripovedaka koje će iko ikada napisati na srpskom jeziku. A i mnogo šire.
Ono čega u pripoveci „Prvi put s ocem na jtrenje“ i te kako ima jeste njen sam početak.
U prvoj verziji, koju je tek svršeni student medicine potpisao pseudonimom, tj. jednim jedinim slovom „H.“, taj početak ne nagoveštava remek-delo, jer Lazarević daje toliko puta dočaranu scenu nekolicine ljudi koji dugo, zimnje veče u tuđini prekraćuju sećajući se najmilijih u rodnome kraju.
A onda se u svojoj prvoj zbirci pisac potpisuje punim imenom, srednjim slovom i prezimenom, pripovetku naslovljava „Prvi put s ocem na jutrenje“ i daruje nam početak kojim se ne mogu podičiti mnoge književnosti sveta.
„Bilo mi je, veli, onda tek devet godina.“
To „veli“ nam otvara vrata svih modernosti pod kapom nebeskom, pokazujući kako genije naizgled malim, jednostavnim potezom otvara vrata budućnosti koja se useljava u njegov umetnički svet, ali se taj svet useljava u dela koja će tek doći. Na primer, u Andrićevu „Prokletu avliju.“
Ko zna, možda su ona dvojica sa naslovnice Lazarevićevih pripovedaka objavljenih u odavno ugasloj biblioteci „Lane“ baš zbog tog „veli“ tako ljuti i uplašeni
Ali to ne umanjuje moj strah koji osetim kad god vidim tu sliku. Naprotiv.
Izvor: RTS OKO
