Piše: Elis Bektaš
Okupilo se sinoć, kao u nekoj od onih predstava u kojima glavu ulogu ima gospodin slučaj, moje staro društvo, u kojem se zateče nekoliko prijatelja koje toliko dugo nisam vidio da su mi boje njihovih glasova počele blijediti u sjećanju, a među njima i nekoliko onih za koje sam već bio izgubio nadu da ćemo se ikada više susresti, no eto ipak se sretosmo pa otiđosmo u kafanu u kojoj smo nekad davno tolike divne i ispunjene sate i dane proveli i koji se sinoć nastaviše kao da se nikada nisu ni prekidali, a radosti susreta i uživanju u razgovoru nije smetalo ni to što su se usne mojih prijatelja povukle i otkrile im zubala, kao i koža na vrhovima prstiju što im se bješe povukla uslijed čega su im nokti izgledali neprirodno izduženi, te lica i šake što im bjehu prekriveni pjegama u mnogo tamnih valera neobično žute, zelene, modre i purpurne boje, već smo čak i šale zbijali sa tim tragovima što ga vrijeme ostavlja na tijelima, no samo ostajući nemoćno pred mladošću tih tijela u sjećanju, i možda bismo sve do sad tako sjedili i zoru dočekali kao što smo je nebrojeno puta znali dočekati da mene od silnih piva nije natjeralo pišati i da u ogledalu toaleta nisam ugledao vlastito lice prekriveno tamnim pjegama i sa tankim i kao pergament ispucalim usnama koje više nisu mogle sakriti zube, pa se opet digoh i zaputih u toalet, jer mi je strah probudio nagon za pišanjem, a onda se vratih u ovu stvarnost u kojoj moja smrt još uvijek ne pokazuje vidljive znake truljenja i u kojoj već neko vrijeme ne pijem pivo, malo manje zbog toga što mi sve manje prija i što mi sve veće tegobe pričinjava, a malo više zbog toga što ga sve manje imam s kim popiti, jer malo šta ima dosadnije od ispijanja piva sa onima koji vjeruju da su još uvijek živi i da su živi ikada bili, gradeći to svoje dirljivo i plitko vjerovanje na mogućnosti koju nisu stvorili vlastitim djelovanjem, već im je slučajno pružena, da na ovim društvenim mrežama imaju priliku birati fotografije kojima će se predstaviti drugima i na kojima samo oko istinskog znalca može uočiti dokaze neumitnog procesa raspadanja, koji možda i predstavlja neugodan i nakazan prizor, ali prema kojem ipak valja osjećati duboku zahvalnost jer da nema tog raspadanja, ko zna kako bismo podnosili življenje, kad evo ni sa ovim umiranjem ne umijemo na kraj kao ljudi izaći.
