Piše: Radmila Stanković
Ime je dobio po ujaku svoje majke, pukovniku Dragutinu Dimitrijeviću, poznatijem kao Apis. Uz sve što se znalo o učesniku ubistva kralja Milana Obrenovića i kraljice Drage, jedini potomak po ženskoj liniji pričao je o svom pretku i to da je Apis dao pištolj Gavrilu Principu kojim je ovaj ubio prestolonaslednika Ferdinanda i da je preko nekih prijatelja našao revers koji je Gavrilo potpisao.
Pred kraj života neko mu je vratio Apisov prsten i Gostuški ga je uporno nosio. Iako je, veliki i kitnjast, bio potpuno neprimeren njegovoj decentnoj evropskoj orijentaciji u odevanju. Ali, razgovor o svojoj porodici prekidao je rečenicom: „Ne volim da svoj život podupirem precima.“
Školski dani
Nije trebalo sumnjati u iskrenost ove tvrdnje, kao ni u to da su Dragutina Gostuškog njegovi preci poduprli najboljom ulaznicom za život – rođen je (3. januara 1923) u izobilju duha, vrednosti i materijalne sigurnosti iz kojih je iskoračio u najbolju vrstu pravih srpskih intelektualaca. A samo takav mogao je u 55. godini života javno da prizna:
„Sećam se prvog odlaska u školu… Osećao sam takav strah da sam se razboleo. Moram da kažem da je školovanje veoma negativno uticalo na moja raspoloženja i osećanja tokom cele mladosti. Iako sam bio odličan đak, škola mi je teško padala. Ja ne volim svoju mladost.“
Išao je u francusko-srpsku Osnovnu školu „Saint Joseph“. Prema dokumentaciji Arhiva Jugoslavije, ova škola, koju mi je opisivao kao pravu „jezuitsku“, radila je od 1926. do 1941. godine. Bio je radoznalo dete koje je jednom prilikom, u očevoj kući, zaskočilo slavnog naučnika Branu Petronijevića: „Čika Brano, jel ima kosmos kraj?“ I onda je usledilo propitivanje…
Među svršenim maturantima čuvene Treće muške iz 1941. nalazi se i njegovo ime. Slikar Mića Popović (1923-1996) mi je pričao da je iz tih gimnazijskih dana navukao „kompleks Gostuški“ koga se do kraja života nije oslobodio. Naime, posle svakog pismenog zadatka iz srpskog jezika, profesor bi iz razreda u razred vodio Dragutina da čita svoj rad, jer je uvek i apsolutno bio najbolji.
Za vreme okupacije, koju je proveo uglavnom u Beogradu, Gostuški je bio godinu dana na obaveznom radu. U nemogućnosti da studira, vreme je provodio izučavajući teoriju muzike i istoriju likovnih umetnosti. Njegov drug iz gimnazijskih dana, glumac Predrag Tasovac (1922-2010), otkrivao mi je nikada javno ispričane detalje iz mladosti kojih se Gostuški nerado sećao:
„Zvali smo ga Dudu. Bio je lep i osoben muškarac kome smo svi po malo zavideli. Kada su nas novembra 1944. mobilisali u kulturnu ekipu pri štabu Prve proleterske divizije, Dragutin i ja smo kao glumci i recitatori išli do Trsta i nazad. Umeo je zaista lepo da recituje. Sećam se da smo na tom putu pokupili i moju koleginicu Miru Banjac koja je živela kod babe i dede u Erdeviku. Kada je mnogo godina kasnije opisivala to vreme, kazala je: ‘Došli su po mene lepi Gostuški i Tasovac.’
Posle oslobođenja, jedan oficir mi je rekao kako je na nekom sastanku pao predlog da bi Gostuškog i mene trebalo primiti u Partiju. Objašnjenje tog druga je glasilo: ‘Treba nam neko da nam tumači strane reči.’ Nisam smeo ni da pomislim da mu prenesem tu ponudu. Unapred sam znao kako bi reagovao. A s druge strane, ‘ne’ za takvu stvar moglo je u to vreme da ima nimalo prijatne posledice. Na sreću, oficir koji mi je to preneo bio je na početku rata u četnicima, a posle je prešao kod partizana, i čini mi se da ga je to učinilo mekšim za ovakvu stvar, pa je razumeo kad sam mu objasnio da Dudu i ja nismo najbolje rešenje za tu stvar.“
Najvažnije je biti zdrav
Gostuški će do kraja života prevoditi strane reči na maternji jezik, koji je tako dobro koristio. O najkomplikovanijim stvarima govorio je lepo, jednostavno, tečno i tačno. I svima da bude jasan. Probala sam jednom kao mlad novinar da nešto mudrujem, da ga pitam da li je za čovečanstvo važnije ovo ili ono, sve nategnuto, a on me je mirno slušao i lako cinično odgovorio:
„Ima Branko Ćopić jednu priču u kojoj za vreme rata pitaju starog Bosanca da li je bolje biti četnik ili partizan, a on odgovara: ‘Najbolje je kad je čovek zdrav!’“
Drugom prilikom mi je ovaj najbolji izdanak beogradskog duha rekao da je Bogdan Tirnanić Tirke njegovo „duhovno čedo“ i objasnio zbog čega je Beograđane delio na Svetozare i Tugomire – prvi vedro dočekuju svaki novi urbani oblik, a drugi oplakuju svaki srušen kućerak i olajisane podove memljivih kafana.
Istoričar umetnosti koji je diplomirao sa srednjom ocenom 9.70, kompozitor koji je paralelno završio i Muzičku akademiju ocenom odličan, doktor filozofije… bio je briljantan kritičar i polemičar. U Muzikološki institutu SANU ga je za asistenta doveo akademik i jedan od najznačajnijih kompozitora u istoriji srpske muzike Petar Konjović (1883-1970), koji je osnovao Institut 1948. godine. Od 1974. do 1979. godine bio je direktor te značajne nacionalne ustanove.
Gostuški je za sobom ostavio i dve knjige, od kojih kapitalno „Vreme umetnosti“ (komparativna istorija umetnosti) iz 1968. predstavlja ikonu estetičke misli na ovim prostorima. I stoga je kompozitor Vlastimir Trajković (1947-2017) s razlogom do kraja života tražio:
„Neophodno je prevesti ‘Vreme umetnosti’ na neki svetski jezik, na engleski, pre svega. Potrebno je to ne zbog prestiža srpske nauke – potrebno je to zato što bi time dobila na prestižu svetska nauka.“
A novinar i pisac Milan Vlajčić (1939-2022) je decembra 1977. godine u „Politici“ objavio tekst povodom knjige Dragutina Gostuškog „Umetnost u nedostatku dokaza“, koji završava sledećim rečima:
„Za Gostuškog ne postoje svetinje ni tabui: Karajana će porediti sa kosmonautima, pijanistu Mikelanđelija s nedovršenim robotom, zadržavajući mnogo poštovanja i razumevanja za njihovu umetnost. Ukazujući na zabrinjavajući konzervativizam savremene srpske muzike, Gostuški daje dijagnoze i procene, kakvih su se posleratni muzički kritičari u Srbiji predostrožno čuvali. Retke su kritičke knjige poput ove, u kojoj su moral i znanje na podjednako visokoj ceni!“
Kako su Pešići postali Gostuški
U društvima razorene tradicije, retki imaju tu sreću da se rode u porodičnoj kući, provedu ceo život i iz nje odu na večni počinak, kako se govorilo. Na ulazu u zgradu broj 11b u Ulici Kneginje Zorke na Slaviji, i danas stoji tabla kojom se obaveštavaju pacijenti u koje vreme prima dr Rista Gostuški, otac Dragutinov.
Taj zanimljiv čovek koga se Predrag Tasovac sećao i kao prikrivenog pesnika i prevodioca sa engleskog na srpski jedne „Istorije SAD“, uspeo je u životu zahvaljujući onome što se u Srba onda znalo, a za samo jedan vek je sasvim iščezlo – prirodnoj selekciji. Da nije bilo toga, ne bi Rista Pešić, tako su se prezivali starinom, završio kao jedan od prvih kardiologa u Srbiji. Jer, otac je imao tri sina, ali je samo jednog poslao u svet:
„Moj nepismeni deda sa Stare planine ocenio je koje je dete najdarovitije i najpametnije i prodao pola imanja da bi ga školovao. Garašanin, Ristić, Petronijević, Cvijić, Mika Alas… svi su oni na sličan način, prirodnim putem, došli na mesto koje im je odgovaralo.“
Rista je medicinu završio u Petrogradu. Vratio se otuda kao Gostuški. Oženio je Milicu, jednu od tri kćeri Živana Živanovića, ministra savetnika u tadašnjoj vladi. Dotični je ministar imao i dvojicu sinova – Milana i Sanju. Kao student, dobrovoljac, Sanja je poginuo prvog dana Balkanskog rata. Mnogo je onih koji će reći „Ulica Sanje Živanović“, ne znajući da je u pitanju muškarac i to ujak Dragutina Gostuškog, po kome se zove jedan od najlepših delova na beogradskom Senjaku.
Odavno su višespratnice sakrile veliku porodičnu zgradu koju je na imanju dede po majci podigao Rista Gostuški. Srušene su one okolne kuće u kojima su živeli Živanovići. Deo svoje stamene građevine Gostuški su godinama izdavali strancima, da bi Dragutin mogao mesec dana godišnje da provede u Parizu.
S Dalijem u Parizu
Postoji jedna istinita anegdota tim povodom. U kući je postojao jedan veliki pirotski ćilim, porodično nasleđe, kojeg je Dragutin dao da se proda jer mu se nikada nije dopadao. I kada su se prvi stanari, stranci, doselili u njegovu kuću, doneli su sa sobom veliki pirotski ćilim koji su kupili za novi stan i na koji su bili strašno ponosni. Onaj isti kojeg se Dragutin malo pre toga rešio. Smatrao je to božjom kaznom. Za ovo je znao kompozitor Zoran Hristić (1938-2019), koji je Gostuškog upamtio kao dete:
„Upoznao sam ga na slavi Sveti Stevan kod porodice Miroslava Nešića u Kičevskoj ulici. Bio je to upadljivo lep par – Vida i Dragutin Gostuški. Sa tim briljantnim cinikom koji ne vređa, bilo je teško uspostaviti takozvanu usrdnu komunikaciju. Za njega je bio veoma važan porodični pedigre i imao sam sreće da me je prihvatio kao mlađeg brata. Ostao sam sa njim i kada su ga svi napustili, ili kada je on sve napustio, sve jedno je. Poslednji put smo razgovarali 2-3 meseca pre nego je umro. Hteo sam da dođem da ga vidim, ali on je već odavno prestao da viđa prijatelje. I zato mi je, dosledan sebi, odgovorio: ‘Ti znaš da uvek volim da mi dođeš, ali ovog puta me mrzi da nameštam krevet.’ Bilo je to dovoljno da ga ostavim na miru.“
Na knjizi „Umetnost u nedostatku dokaza“, u posveti Hristiću, ćirilicom je napisao: „Kako na brzinu ne mogu da smislim ni jednu ružnu reč, onda mom predragom Zoranu od Dragutina.“ Zoran mi je skrenuo pažnju na poslednji odeljak ovih dragocenih zapisa – Anđeo na biciklu. Za neupućene, to je opis jednog antologijskog susreta u Parizu između Dragutina Gostuškog i velikog majstora Salvadora Dalija:
„Hteo bih da vam pokažem i posvetim svoju knjigu o umetnosti u kojoj sam doneo reprodukciju vašeg Raspeća u četiri dimenzije. Evo, ovde…
Ustao sam i prišao Daliju. On je smesta skočio sa fotelje i zauzeo stav ‘mirno’ držeći svoj štap ‘k nozi’.
Vidite – nastavih – u legendi uz sliku napisao sam da je Dali…(itd)…predstavio četiri dimenzije pomoću tzv. hiperkubusa koji se sastoji od osam kocaka…
Od devet!
Od osam.
Od devet!
Preseče me iznenadni strah da sam možda ipak nešto pobrkao. Posle sam, pun stida, ponovo prebrojao kocke i, razume se, našao osam. Apriorni autoritet je užasna snaga. Dakle, devet.“
Briljantnim, lapidarnim stilom, opisao je ovoj knjizi Gostuški mnoge velikane 20. veka sa kojima se susretao, neka zapažanja sa putovanja i zabeležio neke misli poput ove:
„Postoji samo jedan položaj u kome izvesna stvar stoji uspravno. I postoje bezbrojni položaji u kojima ta ista stvar može da stoji nakrivo.
Prenoseći ovu naučnu istinu na manje egzaktne terene, od etike do estetike, pretpostavljamo da postoji samo jedan način da neka stvar bude dobra, a bezbroj načina da stvari budu rđave.“
Kritika SANU
Gostuški ni u čemu nije bio nalik većini srpskih intelektualaca, pa tako nije ćutao o rđavim stvarima. Zamerio se onima koji su mu se osvetili tako što ga nikada nisu primili tamo gde mu je bilo mesto – među besmrtnicima, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Deset godina pred smrt, 1988. godine, javno je rekao:
„Od kompletnog članstva SANU 20 odsto bi moralo biti tu po svim uslovima, po svim kriterijumima, pa ako hoćete i po svim političkim okolnostima. Pedeset odsto mogu biti tu a mogu biti zamenjeni sa bilo kim iz njihove struke, sa istim kvalifikacijama, a da se ništa, apsolutno ništa ne promeni u funkciji Akademije ni u našoj nauci. I, koliko je ostalo? Trideset odsto. E, tih 30 odsto uopšte ne bi smeli biti tu. Oni bi na Kalemegdan trebalo da idu Vasinom ulicom…“
Ostao je usamljen u zahtevu da se muzikologija izučava na Filozofskom fakultetu kao što je to svuda u svetu sa tradicijom te discipline. U SANU nikada nisu za ozbiljno uzeli njegov predlog da se osnuje Odeljenje za istoriju i teoriju umetnosti. Prošlo je tačno 22 godine od njegove smrti, kada je 2020. godine Odeljenje likovne i muzičke umetnosti preimenovano u Odeljenje umetnosti SANU. Kako bi se radovao da je to neko mogao da mu javi. Da još jednom dokaže ispravnost svog avangardnog promišljanja.
Stariji pamte kakva je pomama u Beogradu vladala kada je sredinom sedamdesetih u Muzeju savremene umetnosti održana velika izložba „200 godina američkog slikarstva“ priređena u saradnji sa Baltimorskim muzejom umetnosti i vladom SAD. Jedan od retkih koji je taj čin kritikovao bio je Gostuški:
„Video sam ono što su svi ostali videli. Razlika je u tome što sam i napisao ono što sam video. Ostali ili nisu poverovali sopstvenim očima, ili su smatrali da je ‘ipak nemoguće’ na takav način oceniti reprezentaciju jedne velike zemlje. Mislim da bi svaki pametan Amerikanac trebalo da mi se zahvali na usluzi koju sam mu učinio svojom opomenom.“
Kritika DEPOS-a
Ozbiljno je mislio i kada je početkom devedesetih postao član Saveta DEPOS-a, tada se činilo moćne koalicije vanstranački opredeljenih intelektualaca. Ali, nije mogao da sakrije svoje razočaranje:
„U toku godinu dana koliko je sve to trajalo, od tih ljudi koji su se u novinama nazivali umnim, držali lepe govore kao što to oni i umeju na lepom srpskom jeziku, nisam čuo ni jednu jedinu ideju koja bi imala neku praktičnu vrednost. Za sve vreme trajanja DEPOS-a mi nismo imali nikakav statut. Napominjem, da je u Srbiji kada bi se sastavljalo pevačko društvo, prva stvar uvek bila da se napravi statut. DEPOS nije bio dostojan ni pevačkog društva i tu je vladala konfuzija slična onoj koju smo, nažalost, gledali kasnije i u koaliciji Zajedno.“
Dok je trajao taj njegov „nesrećni politički angažman“, Gostuški se proslavio i govorom koji je održao besan na sastanku Saveta, kada je čuo za predlog da se pozove Dobrica Ćosić da vodi DEPOS:
„Rekao sam da uz sve demokratske nazore koji su bili vidljivi u akcijama Dobrice Ćosića, ne mogu da zamislim da jednu opozicionu partiju koja se bori protiv komunističke vlasti predvodi bivši partizanski komesar. A tu ideju su zastupali ljudi koji ne samo da su mislili da je taj stav ispravan, nego su bili i Ćosićevi lični prijatelji. Opomenuo sam ih da Ćosić neće to ni prihvatiti, i molio ih da ne objavljuju svoj pokušaj, da ne bi ispala neka bruka od toga… I sve se završilo kako sam i rekao. Ćosić ih se odrekao i ne samo da ih nije primio u kuću, nego im se čak ni na telefonski poziv nije javio. Poslao je svoju ženu da im to kaže.“
Nije lako imati tu nesreću da doživiš ostvarenje svih svojih crnih slutnji i proročanstava. Biti večita ptica zloslutnica koja će u vreme pompeznog veličanja žabljačkog ustava od strane Sloba, Mila i Momira, kada se tek obelodanila SRJ, izreći ovakvu bojazan: „Moje misli se sve lakše okreću pretpostavci da će Crna Gora sve više pokazivati težnju da se otcepi od ovakve baksuzne Srbije…“
Teško je bilo ovom najžešćem kritičaru naroda koji najviše voli, da kaže kako „srpski narod ne plaća danas ni svoje grehe, ni nekakve zločine, već svoju glupost… Jedno od velikih zala koje se može učiniti tom narodu je – hvaliti ga, isticati njegove dobre osobine i podržavati njegovu ubeđenost da je nepogrešiv i sam sebi dovoljan. A tako mu se najefikasnije suzbija želja za usavršavanjem. Kako se može govoriti o osvešćivanju kada mi još uvek imamo ljude koji pred očiglednom tuđom, a vrlo često i sopstvenom propašću, još uvek istrajno glasaju za one koji su ih uvalili u tu propast…“
Pristojnost optužbi
Mnogi su govorili kako se Gostuški za života borio protiv gluposti. Međutim, on sam je to demantovao:
„Kada čovek kaže nekom drugom da je glup, to je isto kao da je sam sebi rekao da je pametan. A pristojni ljudi to ne rade. To je radio, doduše, Krleža, ali je on verovatno smatrao da je toliko veliki da mu nije bilo potrebno da bude pristojan.“
Pristojnost optužbi Dragutina Gostuškog je često bila strašnija i ubitačnija od najpoganijih reči. U vreme najveće popularnosti filmskog spektakla „Park iz doba Jure“, upitao je jednog našeg reditelja zbog čega se takvi filmovi ne prave i kod nas. Kada ga je ovaj zapanjeno upitao odakle nam tehnika, studiji, veliki ljubitelj filma Gostuški je ležerno odgovorio:
„Ništa nam to ne treba. Sve može da se uradi na Slaviji, u Mitićevoj rupi! Pola Beograda zna da je u toj močvari život počeo da mutira i da su se već pojavili akrepi i ostala stvorenja koja Holivud pravi od plastike… Ili da se iskoristi trg Slavija za snimanje hongkonških akcionih filmova. Samo treba postaviti kamere oko onih trafika i roštilja, i uhvatiti atmosferu Bangladeša i palanki u Indiji.“
Ne bez tuge, govorio je da čeka pola veka na izgradnju Slavije. Prolaze vlade: predratna, ratna, posleratna, Titova, socijalistička… i nikako da se sredi ta rupa koju je Mitić iskopao pre rata. Svaku priliku, Gostuški je koristio da se obruši na urbaniste koji su od Novog Beograda napravili „veliku sramotu naše arhitekture.“
Time se silno zamerio gradskim ocima koji su sredinom osamdesetih odlučili da se jednom za svagda obračunaju sa njim. Pozvali su ga na tribinu gde su se okupili sve sami ugledni univerzitetski profesori, sociolozi, modernisti, filozofi… sa samo jednim ciljem: da se pokopa konzervativizam onih koji nisu razumeli lepotu tog urbanističkog raja zvanog Novi Beograd.
Mahalo se tu Frojdom i Hegelom, Marksom i La Korbizijeom, i kada je Gostuški konačno dobio reč, mirno i dostojanstveno je izgovorio prvu rečenicu: „Draga gospodo, vi ste Novi Beograd zasrali…“
Iz sale se začuo iskren gromoglasan smeh, a potom dug aplauz, i Gostuški više i nije morao da govori.
O džezu i Sinatri
Bilo je zadovoljstvo slušati ga na brojnim predavanjima, a privilegija da čujete njegove komentare posle nekog koncerta. Bemus je u njemu imao svoj zaštitni znak, Beogradski džez festival je bio svetska žurka u godinama kada je predsednik Saveta bio Gostuški. Saksofonista i kompozitor Mića Marković (1939-2017) sa nadimkom Koltrejn, autor dugovečne muzike za seriju Otpisani, godinama je imao svoje noćne telefonske razgovore sa Gostuškim. Džez im je bio najčešća tema. Početkom osamdesetih, posle jednog koncerta na Beogradskom džez festivalu, poverio se Markoviću:
„Znam da mnogi ne misle kao ja, ali tvrdim da će džez biti muzika koja će obeležiti 20. vek. Takozvana savremena ozbiljna muzika nema nikakve šanse za to, jer autori ne pišu za publiku, već isključivo za kolege stručnjake.“
Marković je upamtio kako mu je Gostuški jednom prilikom ubedljivo objasnio zašto mu se toliko dopada muzička tema iz filma „Lovac na jelene“. Ovaj saksofonista nije štedeo reči hvale za kompoziciju Dragutina Gostuškog Scerzo in „SCH“.
Ali sve što je komponovao, Gostuški je uradio do početka šezdesetih i – prestao. U muzičkom piscu i estetičaru prevladalo je ljudsko i umetničko poštenje koje mu nije dozvoljavalo da zadržava za sebe dvostruku poziciju kompozitora i kritičara.
Oni koji su ga poznavali, znali su da je obožavao My Way Frenka Sinatre, a njegov rođak po majčinoj liniji Alek Grgić tvrdio je da je Gostuški slušao svaku vrstu muzike:
„Sećate se kada je pevala Brenda Li? Dolazio je kod mene i uzimao njene ploče da bi slušao. Znate li da je izvanredno vajao, slikao… Voleo sam da razgovaram sa njim. Bio je nesvakidašnja ličnost, ali i težak čovek. To je najbolje osećala Vida, koja je živela sa njim. Takav, na svoju ruku, što bi rekao narod, umeo je da priredi neviđena iznenađenja. Sećam se da do poslednjeg trenutka nismo znali hoće li doći na svadbu svoje kćeri Milice. Ne zbog manjka ljubavi i osećanja, već zbog konvencionalnosti koju je prezirao. Naravno da je došao.“
Porodica
Četiri godine posle venčanja Vide i Gostuškog u Svetosavskoj crkvi 1957, rodila im se kćer Milica, a 1966. godine i sin Igor, kompozitor. Imao je Dragutin Gostuški i starijeg brata Aleksandra koji je krajem rata odveden u Nemačku, a potom je otišao u Argentinu gde se oženio, dobio dva sina i nekoliko unučadi. Nikada se više nisu videli. Dopisivali su se, i mlađi sin Aleksandrov je jednom, kada je došao u Evropu, posetio rodnu kuću svog oca. Aleksandar je umro pet godina pre Dragutina. Gospođa Vida Gostuški mi je svedočila da je Dragutin imao sreću što je doživeo da vidi i dvoje unučadi – Miličinu kćer Dušicu i sina Dušana.
Druga polovina „najlepšeg para“, kako ih je upamtio Zoran Hristić, bila je uz Gostuškog i onda kada je to bilo zaista teško.
Njihov formalni razvod značio je da se Dragutin iz velikog stana u prizemlju, u kome je ostala Vida, preselio na sprat, u apartman preuređen od očeve ordinacije i čekaonice.
Poslednjih meseci, svedočio mi je Alek Grgić, nije hteo nikoga da viđa osim dece i Vide. „Dolazile su medicinske sestre koje su ga negovale, a brinuo je o njemu i sin Igor. Dugo pre toga prestao je njegov interes za sve. Više ga ništa nije zanimalo, presahle su sve njegove ideje.“
Utornički razgovori
Ne sme se zaboraviti jedna od najmoćnijih ideja koju je Gostuški realizovao punih šest godina. Najpre pod krovom SANU, a potom u Narodnom muzeju, od 1974. do 1980. trajali su svakog utorka Razgovori o nauci i umetnosti za koje je on smišljao teme i pisao pozivnice, koje danas predstavljaju najdragocenije uspomene onih koji su ih dobijali. Jedno predavanje arhitekte Peđe Ristića (1931-2019), zvanog Peđa Isus, iz aprila 1978. ovako je, na sebi svojstven ironičan način, sažeo:
„Uvaženi profesor arhitekture sa Technische Universitat Graz (Osterreich), Peđa Ristić, odmah je prepoznat u našoj sredini uprkos tome što je pustio bradu i što je pretežno govorio o balvanima, a možda baš zbog toga. Ako tu stvar postavimo dijalektički, onda ćemo balvane složiti tako da sa jedne strane budu svi širi krajevi a sa druge svi uži. Tako po nekim teoretičarima (Ristich – Ripley, 1977.) nastaje trapez, osnovna forma u istoriji ljudske delatnosti gde je i bez toga sve nakrivo. Pomenuta forma prenosi se zatim na planove crkava, na perspektivno viđenje, na pristajanje uz mesec (prvo levom nogom), na penjanje uzbrdo (desnom nogom), na rano ustajanje (levom) i uopšte sveobuhvatno. Ostaje, dakle, da se reši problem koji je još Kant naslutio, a nešto docnije potvrdio i Aristotel, naime šta biva ako balvane složimo tako da se s jedne iste strane postavljaju naizmenično i uži i širi krajevi. Istraživanja su u toku…“
Drugom prilikom, Gostuški saopštava da je na prethodnom sastanku inspirisano govorio dr Vladeta Jerotić o temi Strah od smrti – strah od ništa, i kaže:
„Sa posebnom zadovoljstvom obaveštavam vas da je većina diskutanata – podstaknuta osećanjem junaštva koje je oduvek krasilo naše narode i narodnosti – odlučno izjavljivala da smrt shvata kao izuzetno prijatan doživljaj. Jedino je vaš dole potpisani prijatelj nedostojno priznao da bi on bez naročitog uživanja obavio tu dužnost, a i to samo pod uslovom da se ne može izbeći…“
I tako, 145 briljantnih, beskrajno duhovitih i inteligentnih kroki-eseja.
Govorilo se u to vreme da se oko Gostuškog okupljaju neki novi modernisti, neki andergraund intelektualci, i da vlast žmuri pred jeretičkim mislima koje su vrcale pod krovom kuće čiji je predsednik tada bio nekadašnji „Titov šifrant“, kako su oni zvali Pavla Savića. A onda im je on otkazao gostoprimstvo.
„Sećaš li se zbog čega su nas tada izbacili?“, pitao je Zoran Hristić davnih dana Matiju Bećkovića dok smo se nas dvoje prisećali Gostuškog, a Matija čekao neku novinarku.
„Nije problem što su vas izbacili, već je pitanje kako su vas uopšte pustili unutra“, odgovorio je pesnik.
Peđa Ristić se sećao da je Savić rekao kako „neki ovde govore protiv nauke“, i tako su se „neki“ preselili stotinak metara dalje, pod krov Narodnog muzeja: „A u stvari smo govorili protiv vladajuće ideologije. Govorili smo o Bogu, ima li ga ili nema, o stvaranju sveta, o religiji, o zloupotrebi psihologije u modernom društvu, o crnim rupama u kosmosu, o poreklu i sudbini umetnosti… Umesto da idemo u kafanu i mlatimo ne izrekavši ni jednu suvislu misao, išli smo utorkom u tu slobodnu akademiju koju je Gostuški osmislio. Ljudi koji su se mučili da sakriju zlomisao, ovde su našli ventil sigurnosti da ne puknu od kontrole. Mene u to vreme niko ni za šta nije šljivio, a Gostuški me je pozvao da držim predavanje i time mi je učinio veliki čast. Kada danas razmišljam o ljudima koji su govorili i temama koje smo pokretali, slobodno mogu da kažem kako je to bilo elitno aristokratsko društvo van ikakvog domašaja komunističke partije, tribina duha kakva se više nikada nije pojavila“, govorio mi je ovaj arhitekta čiji su eksperimenti šezdesetih i sedamdesetih potresali beogradsku čaršiju, a čije se druženje sa Gostuškim nastavilo i na drugi način: „Obojica smo voleli čašu i zašto to ne reći. On je bio najveći gospodin u piću koga sam ikada upoznao.“
Te Gostuškove večeri, kako su ih svi zvali, za slikara Mladena Srbinovića (1925-2009) predstavljale su otvoreni univerzitet za slobodno mišljenje:
„U izvesnim trenucima sam pomišljao da je tako moralo da izgleda Atinska škola na Agorama onih koji su sebe smatrali onima koji moraju da misle, jer im je to dužnost… A Gostuški nije zasnovao te večeri da prikaže sebe, već da oslobodi uplašenu i zarobljenu misao u mnogima u našem društvu!“
Sam Gostuški je držao do utorničke akademije kao do svojevrsne obnove ideje renesansne Camerate – žive, dinamične laboratorije duha i ideja. A cilj je bio da se „izgradi nekakav homunculus universalus – jedan čovečuljak koji bi, u principu, posedovao sva znanja dostupna svima.“
Prejake i preslabe reči
Teško je poznavati Srbina koji je umeo da bude toliko iskreno neprijatan a da pritom ne bude prost. Upitan jednom da li se plaši prejake reči, Gostuški je odgovorio:
„Grob Branka Miljkovića je nedaleko od grobnice mojih roditelja, pa često prođem pored njegove ploče i pročitam rečenicu ‘Ubi me prejaka reč’. Sjajna misao, ali ja ne mogu da je sledim. Ako je Branko mislio da je prejaka reč ubistvena, ja mislim obratno. Preslaba reč je ubistvena jer pogađa moju savest. Šta znači preslaba reč? To znači kad bih hteo da kažem, a nisam mogao ili nisam smeo. To će me ubiti!“
Da li ga je to zaista i ubilo? Da li je konačno popustio beznađu za koje je u jednom od poslednjih razgovora za novine rekao:
„Moj pesimizam proističe iz proračuna budućih događaja i niko me zbog toga ne može optužiti. Može me samo ignorisati, a ja neću imati ništa protiv. U našoj situaciji pesimisti su najbolji prognozeri.“
Da li ga je uništila njegova misaona iskrenost koja mu nije dala da prećuti vezu između najgore narodne muzike oličene u šoder listi i domaće politike, niti dijagnozu o 20. veku koji je „pun lažnih vrednosti u svim kategorijama, pa i u nauci.“ Na pitanje od čega je Gostuški umro tog 21. septembra 1998, Zoran Hristić mi je jednostavno odgovorio:
„Hteo je da umre, odlučio je i to ti je. I posle smrti je bio u pravu. Ovaj režim je svog najoštroumnijeg i najoštrijeg kritičara ignorisao tako što je vest o smrti jednog od najznačajnijih srpskih intelektualaca u ovom veku izostala iz udarnih vesti državne televizije. Srbin solunskog porekla, čovek vrhunskog stila, nepotkupljivi esteta kakav je bio dr Dragutin Gostuški, davno je postavio enigmu koju oni nikada nisu razumeli: Ceo život nam je predviđanje prošlosti i sećanje na budućnost.“
U Pirotu je 2002. godine osnovana osnovna muzička škola koja nosi ime „Dr Dragutin Gostuški“.
Izvor: RTS OKO
