Vaša Lirika Itake imala je, u izvesnom smislu, ironičan stav prema tom našem srednjem veku.
Očajnički stav, ne ironičan stav. Očajnički stav. To je jedna razuzdanost u očajanju. Tu nema ničega. Vi dođete u Beograd 1918. godine, razoren, i postanete očajni. Bilo je tada mnogo praznina, mnogo imitacija francuske poezije, itd. Ja sam zafrkavao Dučića, kažem, zašto da ne čitam Anri de Renijea ovde, a ne Dučića. Mlad svet uvek zafrkava starije. A on se nije ljutio. A da vidiš kad njemu neki mladić napravi neke neprijatne primedbe, on kaže – napiši ti to, mladiću, samo ti to napiši. Njemu je bilo glavno, da se čuje o njemu. Bojao se da ga ne zaborave. A imao je jezik jedan koji je fantastičan. Pa znate da sad ima koji ga imitiraju. Ne imitiraju sadržaj, niti vrstu, nego jezik i slikove. I vraćaju se tome.
Miloš Crnjanski „Ispunio sam svoju sudbinu“, BIGZ, SKZ i Narodna knjiga 1992. str. 142-155.
Sad, razume se, čovekova priroda je takva da više voli one koji ga hvale, opet da spomenem Dučića… Nema ga više, ali ga volim, jer je bio, kako da vam kažem, veliki egoist. Čovek ima pravo na egoizam, naročito kada ostari. Dok je mlad, on može udarac uzvratiti, uživanje je jednom pesnicom udariti, to je jedno od najvećih muških uživanja. Ali kad čovek postane toliko star da više ne može da se kreće, ja dotle još nisam došao, onda je uživanje čuti nešto lepo.
- str.
Jovan Dučić je imao običaj da kaže da je kritika nepotrebna i da su kritičari sasvim nepotrebni. Držao se tetaka i strina oko tadašnjeg Srpskog književnog glasnika.
- str.
Jesu li oni, i ako jesu, na koji način, uticali na vaše pesništvo?
Mora da su uticali, ako se uticaj uzme kao nešto pametno. Ali ako se misli da sam imitovao, ne. Vi ćete naći pesmu koju je Dučić napisao, i koja je imitacija. Možete da nađete Rakićevu pesmu, koja je prevod iz Šekspira.
- str.
Književnost je onda služila ujedinjenju. Skerlić je gledao da oni pisci koji su živeli van Srbije, ako su patriote i ako oni imaju jednu tendenciju nacionalne poezije, da ih pomognu. Neki pisci, koje neću ovde da imenujem da ne izgleda da ih omalovažavam, ali mogu reći Dučića je dočekao kao džina zato što je bio Hercegovac, zato što je bio došao u Srbiju, Veljko Petrović je bio Vojvođanin, on je činio sve da ga pomogne.
- str.
Literatura, pitamo, kakva je bila?
„Ona je išla ludački. Bila je sasvim nova. Nisu nas voleli stariji, koji su imali ime. Možete misliti kako je uobraženi Dučić teško podnosio podsmeh. Bio je uobražen. I ja sam bio uobražen. Bio sam visoko digao nos zato što sam pesnik. A Dučića je kasnije još uobraženijim načinila njegova uspešna diplomatska karijera. Govorio sam mu, pamtim, da nije bio na Krfu, da se nije tukao, nego je sedeo kao gospodin. Slavio pobednika. Peckao sam ga. Možete misliti kakvo je bilo to vreme strasti“.
- str.
Šantić mi je, uz pivo ispod onog drveća, pričao o Mostaru i o Dučiću. Znate, kad govorim o Dučiću, svi misle da mu ja zavidim. Nije tako. Dučić mi je bio toliko blizak i prijatelj, i tada i kasnije i tuđini, ali moram da ispričam ono što je Šantić rekao meni. U mladosti su bili zauvek prošli kroz Mostar. O Mostaru nikad niko nije lepše pričao od Šantića. Drugovali su i stalno bili zajedno. Bili su zajedno i u radnji, bili su kalfe, pa se Šantić onda zaljubio i verio. Njegov najbolji drug, Dučić, koji je isto tako lepa pojava, molio je Šantića da se ukloni od te devojke. To se dešava u životu, među prijateljima. I Duka se bio u nju zaljubio. I, onda, ja u toj knjizi kažem da je Dučić imao oči kao u konja, vodene, a lep čovek. Nisam to ja rekao, to je Isidora Sekulić, ona je to kazala, pa sam ja, jer je zbilja imao, kraj svega toga što je bio lepa pojava.
To se vidi i na fotografiji.
Kaže se, ništa ružno o mrtvima. Treba reći ono što je bilo, što je istina. I, on se uklonio zato što je voleo svog druga.
Ko se uklonio: Dučić ili Šantić?
Jovan Dučić o Bori Stankoviću, starom Vranju i geografiji srpske osećajnosti
Šantić. A Dučić, on je jedno vreme, ili vodio ljubav, ili je bar tako izgledalo, sa tom devojkom, pa, posle je prekinuo, otišao u diplomatiju. A Šantić je ostao u Mostaru sam i nikada se nije ženio. Iznose da se nije ženio zbog bolesti, koješta! Ja imam jednu pesmu Šantićevu, napisanu tetki moje žene, jednoj lepotici iz Trsta. Poznata familija. On je toliko bio jedan pažljiv čovek i to nikada nije štampao. Napali su ga da on nije veliki pesnik. To su takve priče. Veliki pesnik, mali pesnik, srednji pesnik, ocena pet, ocena četiri, kao da smo đaci.
293-294. str.
Ponekad me pitaju zašto se nisam vratio u zemlju. Pa, to je bilo nemoguće! Zemlja je bila okupirana, gde da se vratim? U porušeni Beograd, gde mi je bomba srušila kuću i uništila sve što sam imao u svome stanu? Da odem da se pokorim Nemcima i da trpim okupaciju? Ne zaboravite, tada je bio još april četrdeset prve, nije bilo nikakvog ustanka. Otišao sam, dakle, sa svojom ambasadom i svojom ženom. Dučić nas je dočekao u Madridu, on nam je poslao i pare za voz.
- str.
Izvor: Makroekonomija
