Piše: Elis Bektaš
Znate li vi da sam ja nekad više volio popit šljivu neg lozu? A sad ću vam ispripovijedat i kako se ta moja ljubav prometnula i izokrenula. Jednom sam ja, a bilo je to taman ono zadnje ljeto prije ovog našeg zadnjeg rata, švrljao po okolini Stoca. Fin je to vakat bio, nema barikada, a kamoli minskih polja, što bi se reklo, mogao je insan na klupi u parku spavati, te sam ja volio poranit i zorom ustat, popit kahvu u mliječnom restoranu Una, pa put pod noge, baš kao Rahan.
Onaj što je okretao nož na kamenu kad ne bi znao u kom pravcu treba poći, samo što ja nisam okretao nož, jer ne volim hladno oružje, već bih okretao upaljač dok kahvenišem. Pa gdje upaljač pokaže, tamo se i ja zaputim.
Sa tih sam izleta donosio suvenire u vidu sjećanja na lijepe krajolike i na žestoke mirise cvijeća, a volio sam bogami gledat i poskoke. Naravno, sa propisne udaljenosti, jer poskok nije starješina kojem se može prići na samo tri hiljade milimetara. Jednom sam tako švrljajući nabasao na kamenu kućicu na osami. Neću vam kazati gdje je ta kućica tačno bila, a vidjećete kasnije i zašto.
Taman sam mislio proći dalje, kadli me neko zovnu iz avlije.
– Ehej, mladiću!
Pogledam, a tamo ispod odrine sjedi koščat starčić, a ispred njega raščiman šipak i čokanjčić rakije.
– Hajde bujrum, pozva me starčić, pa ja uđoh u avliju, jer sam bio ožednio i pomislih da će mi maštrafa vode baš dobro doći. Vidim, ima i tranzistor na stolu, ali nije tranzistor isto što i živ insan, posve mi jasno što me domaćin ustavio. Ta ko se ne bi uželio razgovora na ovoj samoći. Da se razumijemo, da sam ja bio na njegovom mjestu, u avliji bih imao mačke, pa ne bih imao potrebu svraćat namjernike na razgovor, al dobro, takav sam ja, malo mahnit, pa se nemojte na mene ugledati.
– Uljudno se upitašmo za zdravlje, pa se napijem vode, ali starčić mi ne da otići, već viče.
– Neka te, saću ja kahvu pristavit. A bil mogo jednu rakiju?
– Ma ne pijem ja lozu, odgovorih, ja sam dijete iz Bosne, više volim šljivu.
– Pa šljiva je u mene, kaza starčić blago se osmjehujući i poskoči hitro ko lasica, pa se očas vrati iz kuće noseći još jedan čokanjčić i flašu u kojoj se zlatila blagorodna tekućina.
Kad sam otpio prvi gutljaj, nisam mogao vjerovati da tako dobra šljiva može postojati na dunjaluku. Onda pozobah par zrna šipka, pa upitah svog domaćina.
– Dina ti i imana, odakle ti ovako dobra šljiva?
– Čuj odakle, skoro se ljutnu starčić, to je moja šljiva, ja je pečem.
Meni je to bilo malo začudno, ta otkud šljive u ovom kraju Huma, u koji tad još nisu stigli njegovi budući stanovnici iz srednje Bosne, donoseći sa sobom mutnu nostalgiju, nazalni govor, strah od zmija i sklonost ka mavi plodovima.
– Pa gdje ti je voćnjak? opet upitah, jer u okolini nigdje nisam vidio niti jedno jedino stablo šljive.
– E to ti ne mogu kazat, stade se vajkat starčić. Al ću ti zato ispričat kako sam uzgojio taj voćnjak.
Onda nam nasu još po jedan čokanjčić i raščima još jedan šipak da ga zobamo uz piće, pa započe pripovijest koju ću vam ja prepričat po sjećanju.
– Bilo je to vako. Uz onaj rat ja sam bio mlad momčić, sitan rastom, pa me nijedna vojska nije šćela sebi uzet. Tako sam ja čuvo koze sa još dvojicom ispisnika i nekako se prometno kroz sve te nedaće. Najgore nam je bilo kad bi nam neka vojska uzela jariće, al eto i to se nekako dalo predeverat. Međutim, jednu noć dođoše neki s puškama u selo i pokupiše nas mlađe da idemo s njima. Potovariše nas u kamion pa kazaše da legnemo na pod i da slučajno ne virimo ispod cerade, a ništa nam ne govore gdje nas i što nas vode. Tako i bi, polijegali mi po podu, al niko ne smije ni zaspat ni progovorit, mada nam nisu kazali da to ne smijemo. Poslije jedno sahat vremena i truckanja po nekakvim rupetinama, kamion stade i nas izvedoše na nekakvu ledinu, a takav je mrak da prst pred okom jedva vidiš.
Onda nam podijeliše lopate i krampove i kazaše da kopamo. Mi se uplašišmo da sebi kopamo, pa sve radimo ko ni sebi ni svom, al nas jedan brko s puškom naruži – Hajde, šta ste rastegli to ko teraviju, ne kopate rupu za sebe. Onda smo mi brže kopali pa kad smo iskopali rupu dovedoše neku četvoricu do nje, a nama kazaše da se sklonimo iza kamiona. Ja sam čuo kad je jedan od te četvorice viknuo – Nemojte ljudi, ako Boga znate, nismo mi nikakva posla sa dušmanima imali.
A poslije sam čuo kako puške pucaju i još sam čuo jedan rafal iz mašinke. Onda nas je onaj brkati s puškom ponovo naćero do rupe da začeprkamo ovu četvoricu što su ležali presamićeni jedan preko drugoga. Ja nit sam znao koja je to vojska bila, nit sam znao tu četvoricu, al mi nešto bilo žao što im se biljeg neće znat. I onda se sjetim da mi je mater, kad smo polazili, metnula u torbicu komad pogače i šaku šljiva ako ogladnim usput. Te ja one šljive razbacam po rupi, a svakako smo je plitko začeprkali, sve računajući da će iz neke koštice ižđikljat stablo, pa ću tako lakše nać rupu ako rat ikad stane. A rat stade baš malo iza toga, al nije se odmah moglo ić hodat.
A bila je i glad, valjalo je stalno nešto radit u bašči ako si mislio preživit. Nekolike godine iza rata krenem ja obilazit unaokolo i tražit stablo šljive. Tako sam čitavo jedno ljeto i jesen hodo po brdima, računajuć otprilike koliko bi daleko mogo bit sahat noćne vožnje po lošem putu. I nećeš vjerovat, u desetom mjesecu naiđoh ne na jedno, već na četiri stabla šljive, još je plodova bilo na njima. A unaokolo bilo još mladica, nije to niko brao, pa šta je sa grane otpadalo, to je sve u zemlju propadalo. Imo sam nešto novca, a tad se mogla kupit zemlja od države, te ja tu parcelu otkupim i uzgojim voćnjak na njoj. Jest da mi je bilo žao one četvorice što tu leže, al bilo mi je vala žao i šljiva. Odmah bi ih posjeklo da sam ikom kazo otkud one tu. I tako ti se ja krenem bavit tim voćnjakom i lijepo ga uzgojim. A onda sam počeo peć rakiju i evo je pečem ima preko trides godina. Kaži pravo, jesil ikad bolju probo, a? Evo, saćemo mi još po jednu popit, pa ću nam i malo sira iz mijeha i malo jaretine iznijet.
Moj domaćin ode u kuću da donese sir i meso, a ja smotah još jedan španjulet. Posjedili smo tako bogami sve do akšama i ja se tad zaputih natrag u Stolac, noseći onako lelujav bocu rakije što sam je dobio na peškeš, a pun mi mjesec osvjetljavao put. Kad sam se sutradan probudio, glava me je boljela od mahmurluka, pa posegnuh za onom rakijom ne bih li se malo razabrao, al se onda sjetih šta mi je jučer ispripovijedao sijedi koščati starčić. Ustanem, obučem se i onako glavoboljan odem do Doma kulture na kafu i na rakiju, al ne na šljivu, već na lozu.
Otad vam ja pijem samo lozu, jer vinograde valja povremeno prekopavat, pa bi se valjda i ukazalo ako nešto ima pod njima.
Iz zbirke kratkih priča Uzaludan trud
