Piše: Anđelko Zablaćanski
Moja poezija
Tvoj ritam je rosa u sva praskozorja
Što obasja brdo nezaspalih snova
Vetrovi što šume u granama borja
I reka što nosi sve tajne iznova
Ti svetlosti čuvaš u svakome slovu
Kô otkriće koje tumači sve brige
Lakoću ti nosiš u teškom olovu
I cvetove bereš na stranama knjige
Stihom ne možemo sve da osetimo
Kako je to biti u jednom trenutku
Ni zašto u srcu gudiš moja rimo
Ni da l’ zvuka ima u jednom belutku
U mom srcu rasteš kô polje bez kraja
Tamo gde se reči u slike pretvore
Ti si mirna voda — bivstvo uzdisaja
Ni slatko jezero — niti slano more
Molitva grešnoga
O, Bože, noć je ova duga kao vek,
Telo mi jeca od umora u tišini,
Molim Te, daj sna — taj večiti lek,
Ti, koji nam duše znaš, Ti jedini.
Zatvaram oči — sve je u meni gladno,
Duhovi davnih dana obaviju me,
Tišina svuda, u grudima hladno —
Donesi trun sna da zaboravim na sve.
Ugasi ovu tamu jer mi umara vid,
I daj mi, daj mir, nagoveštaj sna,
Ubij u meni sav iz prošlosti stid
Bože, nek jedan tren duša bude mirna.
Ubogi dom
Ubog je san kad vetar razbije prozore
Na trošnoj kući bez broja i stanara
Koju već dugo, dugo ne umivaju zore
I od teške tmine suvo je dno bunara
Neko je dom gradio misleći na sutra
Na sinove, unuke i sve tako redom
Da ogledala vode donose im jutra
Radosna, mlada i ista s kosom sedom
Sve se sticalo znojem, krvlju i verom
U sebe, u ljude, poštenje i Gospoda
I dok su sve reči merene istom merom
I čast bila jemac ko je kakvog roda
Ali — sve to prođe sasvim neosetno
Kao kad požuteli list padne s grane
I već u kući je sve prazno, sve setno
A noć je na krov pala bez nade da svane
Reka
Ko zna čije glasove huk reke nosi
Čije li ime ribe prećute u jatu
Dok sred zime svi smo goli i bosi
I na suvom putu do grla u blatu
Do vode siđi bešumnim koracima
Pomiluj talase, zagledaj u virove
Taj tok je isti, sve pamti vekovima
I zna čiji je glas što nečujno zove
Ti stišan slušaj poruke istorije
Samo tako znaćeš iz blata izaći
I ko se sve u ćutanju riba krije
A kako toplinu za promrzle naći
Ali i ovo znaj — reka ne trpi slabiće
Niti će s takvih sprati trulež i kal
Od nas zavisi šta s nama rode biće
I u svemu našem koliki naš je tal
Ime jače od glasa
Bojim se ove tišine i bruja u hudoj glavi,
Kad se u tmini skupe svi nespokoji moji
I uzmu me slutnje, kad se ćuk sred noći javi,
Da iza linije snova ništa ne postoji.
Bojim se istine nedorečene očima,
Kad krugovi pakla na zemlji se zaokruže
I uzmu me sumnje — sve se, kȏ šupalj zub, klima,
Jer ruke ne umeju rukama da se pruže.
Bojim se praznine réči poezije snažne,
Kad ime pesnika vrednuju od pesme više
I uzmu me ćutnje — ne veličine nevažne,
Dok iz pogleda im liju šestnedeljne kiše.
Bojim se, kad ime potrane jače od glasa
I uzmu me strepnje — suština bez talasa.
Anđelko Zablaćanski rođen je 4. decembra 1959. godine u Glušcima kod Bogatića u Mačvi. Školovao se u rodnom mestu, Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu. Poeziju, aforizme i kratke priče piše od rane mladost.
Objavio je zbirke pesama: Ram za slike iz snova (1992), Igra senki (2004), Ptica na prozoru (2007), San napukle jave (2009), Raskršća nesanice (2012), Pijano praskozorje (2014), Mali noćni stihovi (2019), Noći vučjeg zova (2020), Pero, metafore, tinta – izabrane pesme (2021), Koraci od sna/Steps from a dream (prevod na engleski Dajana Lazarević) (2022), Mesečeve oči (2022), Bisernica ljubavi (2025); zbirku aforizama Palacanje (2006); zbirku prevoda ruske poezije Od Puškina do Kapustina (2019); knjigu proze, aforizama i satirične poezije Iza linije (2020).
Na 21. Šumadijskim metaforama u Mladenovcu (2008), u kategoriji kratke priče, dobio je prvu nagradu za pripovetku Vezirove suze.
Na sanktpeterburškom poetskom festivalu Poezija ulice (2014) osvojio je ravnopravno prvo mesto sa još četiri pesnika pesmom Dobročinstvo (Baronu Štiglicu).
Na 7. konkursu Slapovi Vučjanke u organizaciji Doma kulture Vučje (2022) njegova pesma Nostalgija osvojila je prvo mesto.
Na 6. konkursu Drinskih književnih susreta u Zvorniku (2022) osvojio je prvo mesto za rukopis zbirke poezije Mesečeve oči u konkurenciji pesnika iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Dobitnik je prestižne nagrade Brankovog kola Pečat varoši sremskokarlovačke, za 2023. godinu, koja se dodeljuje za najbolje pesničke knjige na srpskom jeziku, ravnopravno sa još petoro pesnika, za zbirku pesama Mesečeve oči.
Pesme su mu prevedene na ruski jezik i objavljeno u ruskim časopisima, a takođe i na engleski, beloruski, bugarski, mađarski… Aforizmi su mu prevedeni na makedonski i objavljeni u Biseri balkanskog aforizma (2010).
Priređivač je dobro prihvaćenih i posećenih internet sajtova svetske i naše poezije.
Član je Udruženja književnika Srbije.
Živi u Glušcima.
