Piše: Elis Bektaš
Vatrene stihije, kao očekivana posljedica ekstremnog toplotnog talasa, nakon juga Evrope stigle su i na Balkan. Za sad je najteže pogođena Hrvatska ali požari bjesne i po Bosni i Hercegovini, a stigli su i do Crne Gore u kojoj je Herceg-Novi u zadnji čas odbranjen.
Dramatična situacija, koja je ponegdje, kao u Omišu, prerasla u katastrofu, otvara pitanje koje se uporno zanemaruje – pitanje uspostavljanja efikasnog sistema za borbu protiv kriza i katastrofa i njegovog uvezivanja na regionalnom nivou. Evropsko iskustvo pokazuje da se čak ni neuporedivo razvijenije države ne mogu same suprotstaviti ekstremnim prirodnim nepogodama i da se moraju oslanjati na međunarodnu pomoć i kooperaciju.
U zemljama Zapadnog Balkana to je pitanje još značajnije, jer je samo kvalitetnom organizacijom, efikasnim procedurama i racionalnom obukom moguće amortizovati materijalne i resursne nedostatke. Hrvatska, koja zahvaljujući članstvu u EU i NATO, ima ne samo najrazvijeniji aparat za borbu protiv prirodnih nepogoda, već raspolaže i respektabilnom flotom letjelica za gašenje požara i drugom tehnikom, i dalje se suočava sa ogromnim izazovima i s teškom mukom dobija bitke protiv požara, pogotovo u Dalmaciji. A šta onda da očekuju susjedne zemlje koje još uvijek nemaju dovoljno razvijene agencije i koje raspolažu minimalnom i, po pravilu, zastarjelom tehnikom?
Istini za volju, određena kooperacija i međusobna pomoć postoji, pa su tako neki dan trebinjski vatrogasci pritekli u pomoć kolegama iz Herceg-Novog i to nipošto nije jedini takav primjer, ali tu je uglavnom riječ o solidarnosti na mikro-planu i ad hoc operacijama. Ta hvale vrijedna saradnja i međusobna pomoć nisu dokaz da u vrhu ovdašnjih država postoji razvijena svijest o nužnosti zaštite života i imovine pred prirodnim katastrofama i svijest o nemoći svake pojedinačne države da se sama suprotstavi podivljaloj prirodi, svejedno da li je riječ o vatrenim stihijama, zemljotresima ili poplavama. Kraće rečeno, pogubno je to odsustvo svijesti o ideji javnog dobra i javnog interesa.
Zabavljeni beskonačnim raspredanjem istorijskih pravdi i nepravdi i uplašeni nadolazećom ekonomskom krizom, politički vrhovi država Zapadnog Balkana sjete se stvarnog života stvarnog života tek kada ga priroda ugrozi, pa i to bavljenje životom traje samo dok je medijski iskoristivo. Da stvar bude još gora, i društva su otupljena i obeznađena, poput onog u Bosni i Hercegovini koje je ostalo skoro nijemo pred činjenicom da je prošle godine u Donjoj Jablanici udruženi zločinački poduhvat prirode, kriminalnog biznisa i politike ubio čitavo jedno selo.
Priroda je posljednjih godina, međutim, sve surovija sa svojim požarima, zemljotresima i poplavama i veoma se lako može desiti da njen bijes uskoro počne uzimati danak koji se neće moći medijski i propagandno ublažavati i sakrivati od javnosti.
Zbog toga je od vitalnog značaja da zemlje Zapadnog Balkana što hitnije pokrenu zajedničku inicijativu za kooperaciju i obuku u oblasti upravljanja krizama i katastrofama i da kroz taj proces približe i ujednače respektivnu legislativu, procedure i protokole, kako bi se postigla optimalna kompatibilnost u zajedničkim operacijama. Naravno, takva regionalna inicijativa nije omnipotentno rješenje problema, pojedinačne države i dalje imaju obavezu da neuporedivo ozbiljnije pristupaju planiranju i prevenciji, umjesto da se zadovoljavaju reakcijom na neposredni izazov
No, da bi prevencija bila efikasna, ona zahtijeva modernizaciju zakona koji tretiraju to pitanje i njihovu drakonsku primjenu. Slučaj Donje Jablanice zorno je pokazao kakve su posljedice kada se zakon ne primjenjuje blagovremeno i kada država zatvara oči pred njegovim kršenjem
Crna Gora se, između ostalog i zbog svoje geografske lokacije, nameće kao možda i optimalan domaćin spomenute regionalne inicijative i formiranja regionalnog centra za kooperaciju i obuku, i to ne obuku neposrednih izvršilaca već srednjeg i višeg menadžmenta u sistemu upravljanja krizama i katastrofama, pa bi istorija sigurno pohvalno ocijenila ukoliko bi premijer Spajić preduzeo korake u tom pogledu. Alternativa tome je da svi zajedno mutavo čekamo svoje Omiše i svoje Donje Jablanice.
