Piše: Vuk Bačanović
Andrej Nikolaidis je generalno mračan autor, pisac kod kojeg se ispod svakodnevice uvijek osjeća hladnoća stare grobnice iz koje samo što izvirila ruka neumrlog skeleta koji dolazi po našu djecu. Ali u tekstu Kao sahrana Ratka Mladića, tako izgleda istina obaljenom na sarajevskom portalu Odgovor, bliskom Stranci demokratske akcije, uspio je prevazići i samoga sebe. Jer ovoga puta svoju pseudoantropološku dijagnozu ne nudi kao strah, slutnju ili upozorenje, nego kao samu „istinu“. Sahrana Ratka Mladića za njega nije manifestacija jednog političkog i ideološkog miljea, pa čak ni dokaz dubine srpskog društvenog poraza krajem 20. i početkom 21. vijeka, nego raskrivanje trajne prirode stvari: iza svih priča o pomirenju, saradnji, normalnom životu i zajedničkoj budućnosti kriju se isti oni ljudi koji samo čekaju novi trenutak da ponove zlo iz razdoblja 1992-1995.
I Nikolaidis tu više ne ostavlja naročito mnogo prostora za nesporazum. „Klali su četrdesetih, klali su devedesetih“, pa će, veli, čim budu mogli, klati ponovo. Ljudi će dotad, naivčine jedne, slušati jedni drugima muziku, glumci će igrati u tuđim filmovima, Sarajlije će odlaziti u Beograd, Beograđani u Sarajevo, jesti, piti, zaljubljivati se, družiti i umišljati da su ljudi. A onda će se pokazati da su pjesme, prijateljstva, ljubavi i decenije zajedničkog života bile tek eukaliptusova šuma iza koje je strpljivo čekala naoštrena kama. To Nikolaidis naziva „istinom“.
Problem je što Balkan već ima previše grobova nastalih upravo iz takvih „istina“.
Nedavno je novosadski pravnik Stefan Samardžić u jednoj beogradskoj dijaloškoj emisiji govorio o svome ocu Slobodanu, poznatom sarajevskom muzičaru i kantautoru. Slobodan Samardžić nije bio vojno lice niti je bio politički angažovan. Njegova supruga Nada svjedočila je pred Sudom BiH da je „volio ovaj grad“ i da je bio „lojalan samo gitari i muzici“. U maju 1992. odveden je zajedno sa Stanom Šehovac i Radomirom Gojkovićem. Prema svjedočenju koje je kasnije izneseno pred sudom, troje ljudi je ubijeno, a policija je njihova tijela fotografisala. Slobodanovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Sud BiH je u zasebnom predmetu pravosnažno utvrdio postojanje nezakonitih zatočenja, mučenja i ubistava srpskih civila na Alipašinom Polju koje su činili pripadnici TO „Stela“ i specijalnih jedinica Armije RBiH.
Stefan godinama traži upravo ono najosnovnije, tijelo svoga oca. Njegova rečenica iz jednog ranijeg razgovora možda govori više od čitavih tomova naše industrije nacionalnog sjećanja: „Sarajevo ne smije sebi dozvoliti da se gazi po kostima mrtvih civila.“
U najnovijem intervjuu je govorio i o iskustvu svoje porodice iz vremena NDH. O tome se, kaže, u kući nije živjelo kao u permanentnom istorijskom bunkeru. Njegov otac nije vjerovao da se četrdeset prve mogu jednostavno vratiti. Ostao je u Sarajevu. Vjerovao je ljudima i gradu u kojem je živio. I upravo je tu ubijen, a tijelo mu je, po svemu sudeći bačeno na gradsku deponiju.
Autor ovih redova imao je priliku razgovarati sa desetinama Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji danas žive u Beogradu, Novom Sadu i drugim dijelovima Srbije. Neki su došli 1991. ili 1992, a neki još 1971. i 1972, poslije Hrvatskog proljeća. Razlikovali su se po svemu mogućem, obrazovanju, politici, karakteru, odnosu prema Jugoslaviji, vjeri i komunizmu, ali se jedna rečenica vraćala gotovo ritualno: otišli smo jer nismo htjeli čekati da nam se ponovi 1941.
I šta sada da radimo s tim?
Da li činjenica da je Slobodan Samardžić pogriješio kada je vjerovao da mu se 1992. ništa neće dogoditi dokazuje da su morbidni proroci poput Nikolaidisa zapravo uvijek u pravu? Da li Stefanova porodična istorija dokazuje da je svaki njegov sunarodnik koji je 1991. govorio „opet će nas klati“ zapravo posjedovao nepogrešivi radar za razumijevanje istorije? Ili tragedija Slobodana Samardžića i njegovih komšija ukazuje na nešto mnogo neugodnije i mnogo složenije: da se užas može ponoviti, ali da iz toga nipošto ne slijedi da se mora ponoviti, odnosno da su postojali i mnogi kojima se nije ponovio, niti da je budući zločin zapisan u genomu susjednog naroda?
Jer ako prihvatimo Nikolaidisovu logiku, onda moramo biti dosljedni i prema mnogo starijim strahovima. Srbin iz Hrvatske, ili iz dijelova Bosne i Hercegovine u kojima su se početkom sedamdesetih osjećali odjeci Hrvatskog proljeća i ponovnog otvaranja nacionalnog pitanja, koji je tada govorio da se „sprema nova 1941“, ne bi više bio čovjek čije su porodično pamćenje, ratna trauma i političke prilike proizveli možda razumljiv, ali ipak opasan strah. Morao bi biti proglašen prorokom. A onaj koji je dvadeset godina kasnije, vidjevši referendumska vezivanja šahovnice i polumjeseca, taj strah prenio na čitav jedan narod, pa u muslimanskom ili hrvatskom susjedu – a radi višegodišnjeg huškanja morbidnih proroka – unaprijed i bez ikakve konkretne krivice prepoznavao budućeg ubicu, ne bi bio zarobljenik istorijske traume i nacionalističke paranoje, nego čovjek kojem se, Nikolaidisovim rječnikom, jednostavno „otkrila istina“.
Tu dolazimo do najbizarnijeg dijela Nikolaidisovog mudrovanja.
Takav način rezonovanja nije suprotan ni ustaškoj ideji. On joj je zapanjujuće blizak po strukturi. Ustaški pogled na Srbe nije počivao samo na tvrdnji da su određeni Srbi nešto učinili, nego da Srbin kao istorijski tip ljudskog bića nosi prijetnju koju treba preventivno ukloniti. Kolektivna pripadnost proglašava se dijagnozom, istorija postaje pseudobiologija, a zločin je unaprijed sadržan u pogrešnom imenu i prezimenu počinioca. Nikolaidis, naravno, ne zagovara logore niti fizičko uništenje. Ali njegova pseudoantropologija „klaće opet čim budu mogli“ pripada istoj porodici mišljenja: pojedinac prestaje biti moralni subjekt i postaje privremeno razoružani primjerak istorijski opasne rase.
Zato je crnohumorno zamišljati krajnju praktičnu konsekvencu te filozofije. Potrebno je, valjda, paranoično nadzirati svakog Srbina, naročito ako je pristojan, sluša Halida Bešlića i ima mnogo prijatelja Bošnjaka. Takvi su, čini se, najopasniji. Pod kaputom možda drži naoštrenu kamu i samo čeka posljednje taktove „Prvi poljubac davno zaboravljen“ da se konačno, kada to naivni najmanje očekuju, razotkrije kao poklonik kulta iz Kingove Djece kukuruza.
Ovo možemo kategorisati kao crni humor samo dok se ne prisjetimo koliko je ljudi u bivšoj Jugoslaviji pobijeno upravo nakon što je neko takvu budalaštinu prestao smatrati budalaštinom.
Jer šta je osnovni siže mita koji već tri decenije najodanije pristalice sahranjenog Ratka Mladića grade oko njega? Upravo ovo: Srbi su klani 1941, svijet im tada nije pomogao, neprijatelji su se devedesetih vratili, a Mladić je bio čovjek koji je razumio „istinu“ prije ostalih i odlučio da narod više nikada neće dozvoliti da bude poklan. Svako upozorenje da se ne može unaprijed proglasiti krivim čitav drugi narod proglašavano je naivnošću. Svako povjerenje u komšiju bilo je samozavaravanje. Svako „neće valjda“ proglašeno je iluzijom pogubnuom za biološki opstanak.
Ili kako je to u svom priznanju krivice pred Haškim tribunalom 2002. formulisala Biljana Plavšić:
„U to vrijeme lako sam samu sebe ubijedila da je riječ o opstanku i samoodbrani.“
Drugim riječima, Nikolaidisov tekst i mit o Mladiću imaju različite junake, različite žrtve i potpuno suprotne moralne predznake, ali dijele isti dramatski siže.
„Klali su nas. Klaće nas opet. Samo čekaju priliku.“
Razlika je uglavnom u zamjenicama.
Možda je zato istina o ljudskim bićima ipak manje spektakularna od Nikolaidisove „istine“. Ljudi nisu vile, ale i bauci iz balkanske mitologije. Vratimo se nekada Veni Das: nasilje nije samo provala koja prekida svakodnevni život, ono može biti „utkano u svakodnevno“. Ljudi su na dnevnoj bazi kukavice, heroji, ubice, spasioci, ravnodušni posmatrači ili prijatelji, zavisno od institucija, ideologija, ratova, strahova i, na kraju krajeva vlastitih izbora koji se nikada u istoriji nisu manifestovali kao monolitni, osim u rđavim fantazijama. A gdje su u toj metafizici krvi ekonomske krize, raspad tržišta i države, borba za imovinu, resurse, radna mjesta i kontrolu nad teritorijom, društvene klase koje u ratu nešto gube i one koje na njemu enormno dobijaju; ili ćemo zaista povjerovati da ratovi počinju tako što se čovjek jednoga jutra probudi i naprosto poželi zaklati dojučerašnjeg prijatelja? Da je periodično klanje zapisano u genomu, ne bi bilo ni krivice ni zasluge, ni politike ni istorije. Postojala bi samo kancelarija za rasnu zoologiju, sa odgovarajućim pečatom, formularom i dežurnim činovnicima zaduženim za klanje.
A ako išta vrijedi naučiti iz 1941. i 1992, onda to nije da postoji kristalna kugla u kojoj se jasno vidi da će „oni“ ponovo klati čim budu mogli.
Nego da će uvijek biti ljudi koji će vas pokušati uvjeriti da hoće. I da su ti ljudi, svjesno ili nesvjesno dio propagandne mašinerije onih koji zbilja žele da do takvog klanja dođe, ili da eksploatišu strah koji takvim proročanstvima nastaje.
To je možda i najopasnije balkansko samoispunjujuće proročanstvo: najprije vas uvjere da će vas komšija neminovno zaklati, a onda vam svaka mjera preduzeta protiv njega počne izgledati kao samoodbrana.
I upravo su ljudi koji vas u to uvjeravaju među najopasnijim ljudima koje ćete ikada susresti.
Izvor: Zeta Portal
