Piše: Rej Mekgovern
Prevod: Žurnal
Na neokonzervativnoj listi načina kako učiniti svijet bezbjednijim za Izrael, Iran je u početku zauzimao najvažnije mjesto. „Pravi muškarci idu u Teheran!” bio je snažan slogan. Ali onda je premijer Arijel Šaron pristao na manje ambiciozan plan — da „srede Irak” i prvo uklone „zlog diktatora” u Bagdadu.
Kako su se osvajači/okupatori zaglibili u Iraku, činilo se razumnijim naredni put „srediti Siriju”. Uz pomoć „prijateljskih službi,” neokonzervativci su organizovali operaciju pod lažnom zastavom, hemijski napad izvan Damaska krajem avgusta 2013. godine, okrivljujući za to predsjednika Bašara el-Asada, za koga je američki predsjednik Barak Obama ranije rekao da „mora otići.”
Obama je hemijski napad označio kao „crvenu liniju“, ali, čudom nad čudima, odlučio je da ispoštuje Ustav SAD tražeći odobrenje Kongresa. Još gore po neokonzervativce, u prvim danima septembra ruski predsjednik Vladimir Putin spasio je Obamu od neuspjeha ubjedivši Siriju da uništi svoje hemijsko oružje pod nadzorom Ujedinjenih nacija.
Obama je kasnije priznao da je gotovo cijeli njegov tim savjetnika želio da naredi lansiranje krstarećih projektila „Tomahavk” na Siriju.
Imao sam sreću da iz neposredne blizine posmatram ljutitu reakciju nekih od najistaknutijih američkih pristalica Izraela 9. septembra 2013. godine, kada je, uz posredovanje Rusije, objavljen dogovor da Sirija uništi svoje hemijsko oružje.
Nakon intervjua u Vašingtonu za CNN International, otvorio sam vrata studija i gotovo srušio na zemlju niskog čovjeka po imenu Pol Volfovic, bivšeg zamjenika ministra odbrane u administraciji predsjednika Džordža Buša, koji je 2002-2003. pomogao da se skroji lažni narativ kao izgovor za invaziju na Irak.
A pored njega je stajao bivši senator Džo Liberman, neokonzervativac iz Konektikata, koji je bio vodeći zagovornik rata u Iraku i gotovo svakog drugog potencijalnog rata na Bliskom istoku.
Na televiziji ranije tog dana, Anderson Kuper je tražio mišljenje od Arija Flajšera, bivšeg Buševog portparola , i Dejvida Gergena, dugogodišnjeg PR stručnjaka u Bijeloj kući.
Flajšer i Gergen bili krajnje bijesni zbog ruske inicijative da se pruži šansa miru i utučeni zbog gubitka šanse za vojnu intervenciju SAD u Siriji, koja je bila na dohvat ruke.
Atmosfera na televiziji i u velikoj sali bila je kao na sahrani. Zatekao sam se na nekoj vrsti pomena, među ozbiljno obučenim ljudima (ovog puta bez upadljivih pastelnih kravata) koji su žalili za ratom koji je, izgleda, konačno i zauvijek preminuo.
U svom intervjuu, Liberman je izrazio tananu nadu da će Obama ipak poslati trupe u rat bez odobrenja Kongresa. Pomislio sam: nevjerovatno, evo čovjeka koji je 24 godine bio senator i umalo postao potpredsjednik, a ne sjeća se da su Oci osnivači Ustava u Članu 1, Sekciji 8, jasno propisali da samo Kongres ima pravo da objavi rat.
Veče 9. septembra bilo je teško za zagovornike novih ratova i za one koji vole da cinično dobace kako treba „dati šansu ratu.”
Neokonzervativci su doživjeli još jedno poniženje tri dana kasnije, kada je The New York Times objavio tekst Vladimira Putina u formi gostujuće kolumne. U njoj je ruski predsjednik pisao o rastućem povjerenju između Rusije i Sjedinjenih Država, kao i između njega i Obame, uz upozorenje na ideološki koncept da su neke zemlje „izuzetne“.
Senator Bob Menendez (D-NJ), tadašnji predsjednik Komiteta za spoljne poslove Senata i jedan od miljenika Izraela, izrazio je osjećanja mnogih u Vašingtonu kada je rekao: „Bio sam na večeri i gotovo sam poželio da povraćam.“
Noam Čomski: Rusija u Ukrajini humanija nego što su SAD bile u Iraku
Menendez je upravo sastavio i provukao kroz svoj komitet rezoluciju sa 10 glasova za i 7 protiv, kojom bi predsjednik dobio ovlašćenje da udari na Siriju dovoljno snažno da oslabi Asadovu vojsku. Sada, na Obamin zahtjev, ta rezolucija je stavljena na čekanje.
Bilo je jasno da su različite grupe koje su pokušavale da zbace Bašara el-Asada imale dovoljno razloga da nastoje uvući SAD dublje u sukob, kako bi podržale njihove napore. Jednako je jasno bilo da je vlada izraelskog premijera Benjamina Netanjahua imala podjednako snažan motiv da Vašington uvuče u još jedan rat u tom regionu — tada, kao i sada.
Novinarka The New York Times-a, Džudi Rudoren, koja je izvještavala iz Jerusalima, 6. septembra 2013. napisala je uvodnik u kom je neuobičajeno iskreno razmatrala izraelske motive. U tekstu pod naslovom „Izrael podržava ograničeni napad na Siriju“, napomenula je da su Izraelci tiho tvrdili kako je najbolji ishod za građanski rat u Siriji, koji je tada trajao dvije i po godine, bio — nikakv ishod.
Rudoren je napisala:
„Za Jerusalim, status kvo, koliko god bio užasan iz humanitarne perspektive, čini se poželjnijim od pobjede Asadove vlade i njenih iranskih saveznika ili jačanja pobunjeničkih grupa u kojima sve više dominiraju sunitski džihadisti.
‘Ovo je kao plej-of situacija u kojoj želite da oba tima izgube, ali bar ne želite da jedan pobijedi. Prihvatićemo nerješen rezultat,’ rekao je Alon Pinkas, bivši izraelski generalni konzul u Njujorku. ‘Neka i jedni i drugi krvare, neka iskrvare do smrti: to je strateško razmišljanje ovdje. Dok god ovo traje, nema prave prijetnje od Sirije.’”
Umjesto „Tomahavka”, Obama je odobrio (ili prećutno podržao) tajne akcije za svrgavanje Asada. To se nije baš dobro završilo. Ulaganje od 500 miliona dolara u obuku i naoružavanje „umjerenih pobunjenika” rezultiralo je time da je, prema riječima tadašnjeg komandanta CENTCOM-a generala Lojda Ostina, Kongresu 17. septembra 2015. rečeno da su „samo četiri ili pet njih još uvijek borbeno sposobni.”
Krajem septembra 2015. godine, na Generalnoj skupštini UN-a, Putin je saopštio Obami da Rusija šalje svoje snage u Siriju. Dvojica lidera su se složila da zaduže američkog državnog sekretara Džona Kerija i ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova da rade na postizanju prekida vatre u Siriji; njih dvojica su na tome naporno radili jedanaest mjeseci.
Konačno, sporazum o prekidu vatre je postignut i lično su ga odobrili Obama i Putin. Sledeća lista događaja, koja počinje jeseni 2015. godine, može biti poučna za razmatranje kako bi obnovljeni sukob mogao da se razvije (vjerovatno bez američko-ruskih pregovora), ako tekući napad džihadista na sirijske snage potraje više od nekoliko sedmica.
28. septembar 2015.: Na Generalnoj skupštini UN-a, Putin obavještava Obamu da će Rusija započeti vazdušne udare u Siriji i poziva ga da se SAD pridruže ruskoj vazdušnoj kampanji protiv ISIS-a. Obama odbija, ali daje uputstvo državnom sekretaru Džonu Keriju da sarađuje sa Sergejem Lavrovom kako bi se „razdvojili“ letovi SAD i Rusije iznad Sirije i potom radili na smanjenju sukoba i političkom rješenju u Siriji, što dovodi do dugotrajnih pregovora.
30. septembar 2015.: Rusija započinje vazdušne udare kako protiv ISIS-a, tako i u podršci sirijskim snagama protiv pobunjenika u Siriji.
1. oktobar 2015. – 9. septembar 2016.: Keri i Lavrov naporno rade na uvođenju prekida vatre i političkog rješenja. Konačno, ograničeni prekid vatre potpisan je 9. septembra 2016. uz eksplicitni blagoslov Obame i Putina.
12. septembar 2016.: Ograničeni prekid vatre stupa na snagu; odredbe uključuju RAZDVAJANJE „UMJERENIH“ POBUNJENIKA OD, PA, „NEUMJERENIH“. Keri je ranije tvrdio da je „razradio“ načine za ostvarenje tog razdvajanja, ali do toga nije došlo. Odredbe su takođe uključivale i bezbjedan pristup za humanitarnu pomoć u Alepu.
17. septembar 2016.: Vazduhoplovne snage SAD bombarduju fiksne položaje sirijske vojske, usmrtivši između 64 i 84 vojnika, dok je oko 100 drugih ranjeno. To je bilo dovoljno dokaza da Rusi budu uvjereni da je pobunjeni Pentagon ima namjeru da osujeti prekid vatre i značajnu saradnju sa Rusijom, OSJEĆAJUĆI SE SLOBODNIM DA TO URADI I ZATIM SAMO KAŽE „OPROSTITE“, BEZ IKAKVE ODGOVORNOSTI.
Pozadina „tenkovskog spora” u NATO-u: Ukrajina, Balkan i Sirija u istoj korpi rusko-nemačke trgovine
26. septembar 2016.: Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov izjavio je:
„Moj dobar prijatelj Džon Keri… nalazi se pod žestokim kritikama američke vojne mašinerije. Uprkos činjenici da su, kao i uvijek, [oni] uvjeravali da vrhovni komandant SAD, predsjednik Barak Obama, podržava njegove kontakte sa Rusijom (što je potvrdio tokom svog sastanka sa predsjednikom Vladimirom Putinom), očigledno je da vojska baš i ne sluša vrhovnog komandanta.“
29. septembar 2016.: Sergej Lavrov je otišao dalje od puke retorike, konkretno kritikovavši predsedavajućeg Združenog štaba SAD-a generala Džozefa Danforda, koji je pred Kongresom izjavio da se protivi dijeljenju obavještajnih podataka sa Rusijom. Lavrov je rekao: „Nakon što su sporazumi zaključeni po direktnim nalozima ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkog predsjednika Baraka Obame predviđali da će dijeliti obavještajne podatke… Teško je raditi sa takvim partnerima…”
FRUSTRACIJA DŽONA KERIJA, PROŽETA SUJETOM: Po svemu sudeći, pomoćnica državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja Viktorija Nuland, američka ambasadorka u UN-u Samanta Pauer, savjetnica za nacionalnu bezbjednost Suzan Rajs, izraelski premijer Benjamin Netanjahu i drugi uvjeravali su Kerija da će biti lako „usaglasiti stvari“ na Bliskom istoku.
Ovo je način na koji je Keri započeo svoje izlaganje na otvorenom forumu koji su organizovali The Atlantic i Institut Aspen 29. septembra 2016. godine. (Bio sam tamo i jedva sam mogao da povjerujem; natjeralo me je da pomislim kako neki od ovih birokrata zaista vjeruju u svoju retoriku o tome da su „nezamjenjivi.“) Keri je rekao:
„Sirija je jedna od najkomplikovanijih stvari kojima sam se ikada bavio u svom javnom životu, u smislu da vjerovatno postoji oko šest ratova koji se istovremeno vode: Kurdi protiv Kurda, Kurdi protiv Turske, Saudijska Arabija protiv Irana, suniti protiv šiita, svi protiv ISIS-a, ljudi protiv Asada, Al-Nusra… ovo je zapetljan sektaški i građanski rat, sa strateškim i posredničkim interesima, i veoma je teško usaglasiti snage.“
Na kraju, sirijske, ruske i snage Hezbolaha su odbacile džihadiste i oslobodile Alep i druge dijelove zemlje, uprkos protivljenju SAD-a, a sada su ponovo pozvane da učine isto.
Rej Mekgovern radi sa Tell the Word, izdavačkim odjeljenjem ekumenske Crkve Spasitelja u Vašingtonu. Njegova 27-godišnja karijera kao analitičara CIA uključivala je vođenje Odjeljenja za sovjetsku spoljnu politiku i održavanje jutarnjih brifinga za Predsjednički dnevni izvještaj. Nakon penzionisanja, postao je saosnivač organizacije Veteran Intelligence Professionals for Sanity (VIPS).
Izvor: consortiumnews
