U okviru festivala „Ćirilicom“ večeras, 13. septembra, na Trgu između crkava u budvanskom Starom gradu, održana je promocija knjige Njegovog visokopreosveštenstva Mitropolita crnogorsko- primorskog g. Joanikija. „Duh diše gdje hoće“, čiji su izdavači „Obodsko slovo“ iz Podgorice i „Štampar Makarije“ iz Beograda.
O knjizi su govorili: protojerej Aleksandar Lekić, starješina Crkve Svete Trojice u Starom gradu, prof. dr Siniša Jelušić, prof. dr Dušan Krcunović i Radomir Uljarević, direktor i glavni urednik festivala „Ćirilicom“.
„Duh diše gdje hoće djelimično posjeća, tako se meni čini, na jednu poznatu i vrijednu knjigu Mitropolita Amfilohija pod nazivom Vraćanje duše u čistotu, objavljenu prije nekih 30-ak godina baš od istog izdavača. I knjiga Duh diše gdje hoće predstavlja jedan antologion, jedan cvjetoslov, kako bismo rekli na srpskom jeziku, u pitanju su besjede, predavanja, obraćanja, tekstovi u naučnim zbornicima, eseji, predgovori i prikazi knjiga, najbolji koji su nastali iz pera Mitropolita Joanikija“, kazao je o. Aleksandar Lekić.
Naglasio je da se i u temama između ove dvije knjige „Duh diše gdje hoće“ i „Vraćanje duše u čistotu“ mogu uočiti sličnosti, što opet nije slučajno jer je Mitropolit Joanikije dostojni nasljednik i učenik Mitropolita Amfilohija:
„On prati svog učitelja po mnogo čemu: izbor tema, senzibilitet, pravac mišljenja… I tu nema ništa neobično, već normalno i prirodno kad je u pitanju odnos učitelja i učenika. Ipak on sve ove pomenute teme i druge, obrađuje na svoj originalan način. Neke od tih tema su: Njegoševa teologija, Njegoševo pjesništvo, Lovćenska kapela kao veliki identitetski simbol Crne Gore. Zatim tu su razni omaži i tumačenja poezije velikih pjesnika novijeg vremena, sagledavanje ličnosti i djela velikih arhijereja i sveštenika kroz istoriju Srpske pravoslavne crkve do našeg vremena.“
O samom konceptu knjige govorio je g. Radomir Uljarević, urednik ovog izdanja, koji je posebno izrazio veliku duhovnu i profesionalnu radost zbog prilike da knjiga Mitropolita Joanikija bude predstavljena upravo na ovom trgu koji je tokom protekle decenije postao važno mjesto susreta knjige, pisane riječi i naše duhovne i kulturne baštine, mjesto na kom se potvrđuje da duh diše gdje hoće.
„Knjiga Mitropolita Joanikija Duh diše gdje hoće nije samo još jedan naslov u katalogu izdavačke kuće, već je ovo djelo za izdavača istinski praznik jer ono u sebi sažima onu najfiniju, često nevidljivu nit koja spaja duboko bogoslovsko iskustvo sa visokim, vrhunskim kulturnim i intelektualnim dometima našeg vremena. Naslov ove knjige, preuzet iz Svetog jevanđelja po Jovanu, savršeno odslikava njenu unutrašnju prirodu. Sloboda duha o kojoj Mitropolit piše jeste upravo ona sila koja nadahnjuje čovjeka da stvara, da misli svojom glavom“, rekao je g. Uljarević.
U nastavku je kazao da su tekstovi sabrani u ovoj knjizi nastajali u dužem vremenskom periodu. To su ogledi, besjede, predavanja i studije u kojima Mitropolit Joanikije sagledava ne samo duhovnu istoriju naših prostora, već i najbolnija pitanja savremenog čovjeka.
„Kao urednik u izdavačkoj kući imao sam privilegiju da pratim kako ovi tekstovi, kada se nađu na jednom mjestu, grade skladnu cjelinu. Sa jedne strane Mitropolit nas vodi kroz dubine pravoslavnog bogoslovlja, pojašnjavajući nam tajne vjere na svoj kristalno jasan, očinski način. Sa druge strane, on se pokazuje kao vrhunski poznavalac književnosti, kulture i filosofije. Njegovi eseji o Njegošu predstavljaju nov, svjež i upečatljiv doprinos njegošologiji. On ne posmatra književnost spolja, on je osjeća iznutra, kroz prizmu vječnosti i božanskog nadahnuća. Predstavljanjem ove knjige na festivalu Ćirilicom, mi šaljemo poruku da naše pismo, naša ćirilica jeste upravo onaj jezik kojim ovaj duh progovara kroz našu istoriju i našu kulturu. Mitropolit piše jezikom koji je istovremeno raskošan i sveden do najčistije jednostavnosti. To je jezik koji ne razdvaja, već sabira i objedinjuje, baš kao što je i ova knjiga večeras sve nas ovdje sabrala“, poručio je g. Radomir Uljarević.
O Mitropolitovom doživljaju i sagledavanju poezije velikih pjesnika našeg vremena: Ljubomira Simovića, Miodraga Pavlovića, Rajka Petrova Noga, Ranka Jovovića, Gojka Đoga, Miroslava Maksimovića, Momira Vojvodića, Radovana Bećirovića, govorio je prof. dr Siniša Jelušić, akademik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. U svom izlaganju posebno se osvrnuo i na naslova knjige Duh diše gdje hoće, s obzirom da ni jedan poseban ogled nije naslovljen tim imenom, istražujući pravo značenje ovog naslova u kontekstu cjeline knjige.
„U gotovo četrdeset ogleda, sabranih u pet poglavlja knjige dalekosežnog naslova Duh diše gdje hoće, prisutne su tri međusobno prožimajuće ravni, karakteristične za ovaj pristup Mitropolita Joanikija. Prvo to je bogoslovska, odnosno teološka ravan, druga je filosofska, a ono što je važno da su obije ravni, prva i druga, vezane za rano studijsko interesovanje Mitropolita, i ono što je posebno važno, to je književno interesovanje. Dakle, vrlo zanimljive, temeljne, kritičke, pjesničke analize“, kazao je akademik.
Analize pjesničkih tekstova, kako je istakao, zapravo možemo povezati sa onim što jedan dubinski psiholog Leopold Sondi zove familijarno nesvjesnim:
„Ja bih rekao da je to vezano za porodično poetsko nadahnuće, s obzirom da je Mitropolitov brat ugledni pjesnik Milutin Mićović, tako da je taj duh pjesničkog prosto prisutan, kako sam već rekao, u familijarnom nesvjesnom duhu. Valja ukazati i na jednu važnu metodološku razliku, koja se tiče teorije tumačenja ili hermeneutike, koja nam je posebno važna, neophodna u pristupu tumačenju Njegoša. Prije svega važno je naglasiti da je o Njegošu napisana čitava jedna biblioteka knjiga, studija, ogleda i da se svaki novi istraživač tumačenja Njegoševog pjesništva, suočava sa velikim izazovom, opasnošću. Dakle, ili će u okvirima tog ogromnog već tumačenja Njegoševog djela upasti u opasnost ponavljanja parafraza, koje ne donose ništa novo, odnosno, isticanja već trivijalnih sudova i stavova o Njegošu, ili će pokušati, što je naravno veoma težak posao, da dođe do novih originalnih rešenja u pristupu Njegoševom djelu.“
Prof. dr Siniša Jelušić je naglasio da je sve ove opasnosti Mitropolit Joanikije uspješno savladao, a da to ne bi bilo shvaćeno kao prigodna, pohvalna riječ ili slovo, naveo je argumente na kojima temelji taj svoj stav i ukazao na nekoliko iskaza samog Mitropolita, kako bi se neposredno moglo vidjeti kako zvuči njegova riječ, za koju je ocijenio da je vrlo sažeta, da ima dubinsko značenje i traži jedan poseban odnos koncentracije i promišljanja.
O Mitropolitovom sagledavanju Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, kao pjesnika Kosovskog zavjeta, o odnosu poezije i istorije, govorio je prof. dr Dušan Krcunović, profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću:
„Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije ovom brojanicom tekstova povjeri nam i jedno gotovo, može se slobodno tako reći, molitveno, ispovjedno, kontemplativno tumačenje, šta više i jednu svojevrsnu inicijaciju, mistagoško iskustvo svijeta, istorije najvećeg pjesnika srpskog jezika. Zašto je uopšte ova knjiga naslovljena ovim čuvenim stihovima iz Jovanovog jevanđelja? Pa zato što ti stihovi nalaze svoju potvrdu upravo u Njegoševom djelu. To djelo je jedinstveno svjedočanstvo mistične dinamike duha kao dara koji čovjeku dolazi odozgo i koji se ne može zadobiti ni samim ljudskim umom koliko god on bio moćan, a još manje nekim pukim knjiškim i školskim znanjem.“
Uvaženi profesor Dušan Krcunović je naglasio da Mitropolit Joanikije pristupa Njegoševom djelu sa stanovišta jednog specifičnog duhovnog iskustva iz kojeg izvire i njegova cijela poetika.
„Opredeljenjem za takav pristup autor pravi distancu u odnosu na dvije grupe tumačenja, odnosno tumača koji Njegoševo pjesništvo vide bilo kao neki splet uticaja različitih religiozno filosofskih tradicija, pa onda tu više ne možemo da nađemo šta je to Njegoševo, ili kao rezultat licencija poetika, dakle stvaralačke slobode pjesnika, koji odstupa od utvrđenih pravila i konvencija. I dok jedni tumači tragaju za, pomenutom malo čas, dogmatskom prvovjernošću u Njegoševom pjesništvu, drugi vide vrijednosne domete tog pjesništva baš u njegovoj dogmatskoj nepravovjernosti. Za Mitropolita Joanikije oba pristupa su jednako, on kaže, upitna. Umjesto toga on Njegošu pristupa u dvije dimenzije. Naime, kao pjesniku kosmičke liturgije, u kojoj se onda projavljuje teologija svjetlosti, i kao pjesniku Kosovskog zavjeta, i u toj dimenziji se projavljuje pjesnička teologija žrtve. Te dvije ključne dimenzije Njegoševog pjesništva, jedna vjerska i jedna nacionalna, dramska, krsno-vaskrsno, možemo tako reći, se presjecaju pojedinačnim i kolektivnim činovima drame našeg istorijskog kretanja“, kazao je između ostalog prof. dr Dušan Krcunović na predstavljanju knjige „Duh diše gdje hoće“ Mitropolita Joanikija.
Na kraju ove divne književne večeri sabranima se obratio Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko- primorski g. Joanikije, koji je kazao da sve što je pisao, nekako pisao sa osjećanjem duga prema onima koji su nam ostavili veliko duhovno, ali i kulturno nasljeđe.
„I u tom smislu mogu samo da kažem: što sam više se trudio oko toga, sve sam više osjećao taj dug. I, naravno, ovo malo što sam uradio, smatram da nije ni jedan mali dio od tog ogromnog duga koji imamo — da se bavimo našim nasljeđem i da dostojno istaknemo ono čime su nas naši prethodnici zadužili“, istakao je Mitropolit.
Obraćanje Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija na predstavljanju knjige „Duh diše gdje hoće“, prenosimo u cjelosti:
Zahvaljujem organizatoru ove večeri i posebno profesorima koji su tako studiozno govorili. Ja nekako imam nelagodu zbog toga što mi se čini da ne zaslužujem, niti ova knjiga zaslužuje toliko visokih ocjena. Ali ja se tu više ne pitam, knjiga je objavljena i ko bude želio da čita, možda će u njoj ponešto interesantno naći. A naši profesori imaju taj dar da nađu i otkriju sve ono što vrijedi. Vjerovatno da su malo to večeras uveličali i ukrasili, hvala im.
Ali evo, da kažem nekoliko riječi povodom ove knjige. Ova sveta služba koju vršim, traži od čovjeka da se bavi knjigom. Prije svega da čita Sveto pismo, bogoslovsku literaturu, da ulazi u tajnu riječi Božije, ali i u tajnu ljudske riječi. I baveći se ovom svetom službom i služeći riječi Božijoj, nekako čovjek otkrije da je dužan svojim prethodnicima. I kroz to predanje u koje ulazi, tačno mu se ukaže i šta je dužan i da bi trebao nešto da učini, da istakne šta je vrijedno u našem nasleđu, koliko mu je to moguće i koliko on to može.
Ja sam osjetio taj dug, ponajviše prema Njegošu. Ali nisam znao kako će to sve ići. Kad smo prije 20 godina profesor Jovan Delić i ja osmišljavali književnu nagradu „Izviiskra Njegoševa“, nijesam slutio da će me to mnogo obavezati da se bavim i ne samo Njegoševim djelom, nego i pjesnicima koji će dobiti tu književnu nagradu.
Dobro, volio sam poeziju od svoje najranije mladosti. Ponekad nešto i pisao, ali nisam objavljivao — vrlo malo. I tako se to nekako otvorilo da sam napisao i nekoliko tekstova o Njegošu. I gledao sam da istaknem ono što nije dovoljno istaknuto ili, ako je isticano, da se s tim nisam slagao i da sam želio da kažem svoju riječ o pojedinim dijelovima iz Njegoševog velikog književnog opusa. Ne znam koliko to vrijedi, ali vidio sam da su — kao što je bilo i večeras, i ranije kad sam objavio prethodnu knjigu — da su svi koji su govorili ipak se uhvatili ponajviše za ove tekstove koje sam pisao o Njegošu.
A bilo mi je vrlo interesantno da tragam za pojedinim draguljima koje srpska poezija sadrži, koji ukazuju na našu pravoslavnu duhovnost. I tu se može naći mnogo toga i kod savremenih pjesnika, a kamoli ako bismo krenuli od srednjeg vijeka pa na ovamo.
Dvadeseti vijek, vijek ateizma, komunizma, vijek „smrti Boga“, kako je to govorio Niče, gonjenja, raspinjanja Boga i Crkve — u srpskom narodu dao je velike religiozne pjesnike, velika religiozna pjesnička ostvarenja. Ja sam se samo pozabavio sa nekoliko naših pjesnika i, naravno, samo sam gledao da istaknem religioznu potku njihove poezije.
Ali isto tako osjetio sam veliki dug i prema mom učitelju i duhovniku, Mitropolitu Amfilohiju, i prema isto tako mom učitelju, a mogu reći i duhovniku, može — jer sam ga mnogo volio — prema Vladici Atanasiju Hercegovačkom, pa sam i o njima nešto zapisao. Pa onda sam osjetio dug i prema mom zemljaku, velikom mučeniku i ispovjedniku, Mitropolitu Savi Kosanoviću, pa sam i o njemu nešto napisao. I to uglavnom gledajući da napišem, istaknem ono što do sada nije isticano.
Na isti način sam se bavio i Svetim Vasilijem Ostroškim. I posebno mi je drago što je imalo smisla pozabaviti se životom i djelom Patrijarha srpskoga Pajsija Janjevca, čije sam žitije napisao. Nijesam u suštini tu rekao ništa novo, nego sam sabrao ono što je već bilo poznato i u formi žitija — koliko sam imao dara za to — napisao njegovo žitije, predložio za kanonizaciju i Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve je prihvatio i uvrstio taj moj predlog na razmatranje. I, hvala Bogu, kanonizacija je izvršena. I tek poslije toga, čudom Božijim, nađena je i lobanja — nijesmo ni znali, znao je samo otac Justin među nama, ja nisam znao — lobanja Svetoga patrijarha Pajsija u Pećkoj patrijaršiji.
I sve ostalo što sam pisao, nekako sam pisao sa tim osjećanjem duga prema onima koji su nam ostavili tako veliko i duhovno, ali i kulturno nasljeđe. I u tom smislu mogu samo da kažem: što sam više se trudio oko toga — jer nije meni pisanje jedini trud, nego prosto sve radim nekako usputno — sve sam više osjećao taj dug. I, naravno, ovo malo što sam uradio, smatram da nije ni jedan manji dio od tog ogromnog duga koji imamo — da se bavimo našim nasljeđem i da dostojno istaknemo ono čime su nas naši prethodnici zadužili.
Još jednom zahvaljujem svima vama na pažnji, draga braćo i sestre, i posebno našim profesorima, našem ocu Aleksandru i g. Radomiru koji su ovako osmislili i ispunili ovo veče. Hvala na ljubavi.
