Piše: Milovan Urvan
U Crnoj Gori je konačno pobijedila tehnologija. Doduše, ne ona koja popravlja puteve, smanjuje gužve ili omogućava čovjeku da stigne od jednog grada do drugog prije nego što mu dijete završi osnovnu školu. Pobjedila je tehnologija koja vas fotografiše dok vozite. Radar. I tako je Crna Gora ušla u budućnost.
Automobili su nam, na sreću, već odavno u budućnosti. Imaju kamere, senzore, adaptivni tempomat, automatsko kočenje, sisteme za prepoznavanje pješaka, upozorenje na napuštanje trake i, kod onih skupljih, vjerovatno i sposobnost da samostalno procjenjuju ima li smisla voziti ovom državom. Putevi su, međutim, ostali u jednom ljepšem istorijskom periodu. Austrougarskom.
To je valjda ta naša strategija: automobil XXI vijeka na infrastrukturi XIX vijeka, uz propise koji čovjeka vraćaju u doba kada je najbrže prevozno sredstvo bio konj.
Nu, radar je, inače, savršen za našu državu. Ne pita da li je put projektovan za određenu brzinu. Ne zanima ga da li je ograničenje logično. Ne zanima ga da li se na istoj dionici poslije kiše pravi jezero, da li je kolovoz oštećen ili da li ste na pravom mjestu izgubili pola života čekajući da se propusti kolona. Radar ima jedno jedino pitanje: Koliko ste vozili? A država ima jedan jedini odgovor:
Platite. Tu se završava filozofija saobraćajne politike.
Da budem pošten, ne treba biti protiv radara. Treba biti protiv logike po kojoj je radar zamjena za saobraćajnu politiku. Bezbjednost u saobraćaju nije isto što i saobraćajna represija. Ako je cilj da ljudi voze bezbjednije, onda ograničenje mora imati smisla, signalizacija mora biti jasna, a put bezbjedan. Ne može se od vozača tražiti evropsko ponašanje na crnogorskoj infrastrukturi, a evropski standard pokazivati samo onda kada treba napisati kaznu.
