Piše: Elis Bektaš
Jučerašnji prizor iz Beograda djeluje kao da je preuzet sa neke druge, mračnije istorijske pozornice: student sa bukagijama na nogama priveden iz istražnog zatvora na očevu sahranu. Simbolički i stvarni okovi na nogama mladog čovjeka pretvoreni su u poruku – država će te poniziti, čak i u času lične tragedije. U istoj toj zemlji na brdovitom Balkanu, ne tako davno, javnost je vidjela drugačiji prizor — osuđeni kriminalac Kristijan Golubović dolazi na majčinu sahranu bez bukagija, pa čak i bez običnih lisica na rukama. Između ta dva prizora šćućurilo se pitanje koje razjeda utrobu: ko u Srbiji zaslužuje ljudska prava, a ko ih gubi unaprijed, na osnovu političke etikete?
Ako u Srbiji postoji jasna razlika između toga kako se postupa prema „običnom“ kriminalcu i prema onome ko je žigosan kao autošovinist, tu više nema govora o jednakopravnosti već o selektivnoj represiji. Tako započinje opasno skliznuće u mračni bezdan – tako se gradi pravni sistem u kom se ne mjeri težina djela, već podobnost u odnosu na vlast i njenu ideologiju.
Taj mehanizam selektivnosti, simbolizovan bukagijama na nogama studenta, ima svoje paralele. Izraelizovani obrazac tretmana protivnika, gdje se politički nepodobni svrstavaju u kategoriju sličnu teroristima, preliva se na Balkan. Nije ovdje riječ o bukvalnom kopiranju modela, već o mentalitetu koji poručuje – kriminal može biti tolerisan jer može biti i funkcionalno iskoristiv, ali disidentski stav — nikako.
Bilo bi pretjerivanje ustvrditi da je Vučićev režim totalitaran, ali u njemu su već odavno vidljivi pupoljci nacifikacije:
– kriminalci i politički lojalni dobijaju prostor i zaštitu,
– kritičari režima prolaze kroz stigmatizaciju, degradaciju i demonstrativno ponižavanje,
– pravni aparat se sve više pretvara u instrument disciplinovanja nepoželjnih, onih koji su stigmatizovani kao izdajnici ili autošovinisti.
Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da taj proces nije izolovan. Nova-stara Evropa oličena u Mercu i fon der Lajenovoj, ne traži od Srbije istinsku demokratiju niti funkcionalno, moderno i emancipovano društvo. Naprotiv, toj je Evropi praktičnije da na jugoistočnim vratima kontinenta ima poslušnog satrapa, a ne demokratski živu i dinamičnu zemlju koja bi mogla izmicati kontroli.
Vučićevo čvrstorukaško upravljanje, sa svim svojim represivnim elementima, predstavlja upravo ono što zapadnim centrima moći u ovom trenutku odgovara – satrapski režim koji će obezbijediti stabilnost bez previše pitanja i koji će čak i po cijenu represije nad građanima svoje zemlje ostati poslušan ciljevima suverena kojem je vazal. A razložno je pretpostaviti da takva, satrapska Srbija odgovara i agendama Vašingtona, Londona, Moskve, Ankare… pa čak i Budimpešte koja je možda i ponajviše zainteresovana da na svojim granicama ima poslušnog vazala umjesto ravnopravnog partnera.
Jedan detalj poput bukagija na nogama studenta tako postaje metafora i paradigma. Nisu to više samo gvozdeni obruči oko zglobova jednog mladića — to su okovi oko čitavog društva koje sve manje ima priliku da bude građansko, demokratsko i pluralističko. Kada simbol poniženja postane dio repertoara države, onda više nije riječ samo o incidentu, nego o strategiji.
Srbija danas živi u opasnom međuprostoru: formalno demokratska, a suštinski ubrzano klizi u pravcu sistema koji građane dijeli na podobne i nepodobne. Na toj se ivici još uvijek može stati. Ali ako se nastavi sa tišinom pred prizorima poput ovog sa sahrane na kojoj mladić u bukagijama prima izraze saučešća, i ako se ljudska prava nastave selektivno ukidati, ta će tišina predstavljati onaj dodatni korak nakon kog više nema povratka, nakon kog slijedi – pad u ponor.
Pitanje te tišine ne treba postavljati samo Srbiji. To je ujedno i pitanje za Evropu – hoće li i dalje podržavati satrapske režime pod izgovorom stabilnosti, ili će konačno razumjeti da trajna stabilnost nije moguća bez stvarne demokratije, bez građanske i nacionalne modernizacije i emancipacije? Odgovor na to pitanje odrediće ne samo budućnost Srbije, nego i kredibilitet, pa samim tim i budućnost Evrope same.
A režim u Srbiji, ako nastavi da pravi razliku između „naših kriminalaca“ i „njihovih studenata“, možda će dobiti poslušno društvo, ali ono će ujedno biti i duboko neprijateljsko. Jer nijedno društvo ne može dugo voljeti režim kom je represija zvanična metoda. Represija u izvedbi Vučićevog režima više nije stvar slučajnosti, već svjesno izabrani put koji vodi ka približavanju obrascima nacifikacije, ma koliko da režim odbacuje takvu optužbu.
Sa studentom kog državni represivni aparat u bukagijama dovodi na očevu sahranu i sa osuđenim kriminalcem koji u pratnji policije ide na majčinu sahranu čak i bez običnih lisica na rukama, pravda u Srbiji je umrla i sahranjena je i to bez opijela i bez izjava saučešća. Ipak, čelnicima režima koji ubrzano klizi u nacifikaciju i represiju bilo bi mudro da se zapitaju – ako jednoga dana u Srbiji umre nepravda koju su oni stvorili, kako će biti dovedeni na sahranu da prime saučešće? Sa bukagijama na nogama ili će tražiti da se uvaže njihova ljudska prava, ona koja su sami uskraćivali drugima?
Izvor: Nova.rs
