Piše: Milovan Urvan
Ne može se više vozit. Padam u iskušenje da dopunim knjigu Mišela Fukoa „Nadzirati i kažnjavati“ jednim malim crnogorskim poglavljem: nadzirati, kažnjavati i nazvati to bezbjednošću.
Crnogorska vlast umnožila je broj radara, pa i onih „nevidljivih“, a sve, naravno, u ime plemenite i civilizacijske potrebe — bezbjednosti. Tamo gdje se do juče vozilo osamdeset, i to sve po propisu, sada se vozi šezdeset. Radar je tu da zabilježi, kazna da vaspita, a vozač, dabome, da paniči i pada u indukovanu psihozu.
Ma je li to Fuko iznenada postaje zanimljiviji od saobraćajnog zakona!? Ljubljena braćo, nije suština samo u tome da li će vas neko zaustaviti, već da nikad ne znate nadzire li vas neko. Dovoljno je da znate da i to može: da se vlast useli u vozača. Šofer počinje sam sebe da nadzire, sam sebe da usporava, sam sebe da kažnjava i onda kad radara možda i nema. Rekli bi naivni da je to samokontrola.
U svemu tome zaboravlja se i šuti o tome što Crna Gora ima jedan mali problem sa ovom civilizacijskom disciplinom: nema infrastrukturu da primi automobila koliko ih ima. Nema dovoljno puteva, nema brzih cesta, nema obilaznica, nema alternativnih pravaca, a onda se saobraćajni problem ne rješava tako što se napravi više prostora za saobraćaj, već tako što se postojeći prostor sve brutalnije kontroliše.
Ali najzanimljivije je što će se jednog dana, kad budemo gledali unazad, možda činiti da je ovo bilo sasvim normalno. Kao što nam danas srednjovjekovni zapisi ostavljaju tek po koju rečenicu o vremenu u kojem su nastali.
Postojao je u srednjem vijeku jedan literarni žanr: zapis. Sastojao se od nekoliko riječi koje bi iznosile neku važnu pojedinost iz života. Kao da se ostavljala samo lozinka za buduća vremena. Zapis se urezivao na zidovima crkve ili na margini kakvog rukopisa. Šta su ljudi zapisivali? Na primjer: „Godina je 1447. Nema hljeba.“ I to je sve. E, tako dođe vrijeme da za Gospodnje ljeto 2026. možemo napisati: Ne može se više vozit.
