Odvratna je to riječ, saobraćajka. Kao da se tepa udesu, saobraćajnoj nezgodi se traži nadimak. Koji god portal da otvorimo, uz vijesti o temeljnom ugovoru, sezoni i vrućini, vidjećemo svakodnevno i fotografije smrskanih automobila, ulja koje se prosulo na cestu i naslov o broju povrijeđenih ili stradalih. Ima nešto u krvi crnogorskih vozača što se nikako ne može okarakterisati kao pozitivno, kao želja za jurnjavom, brzim životom i pozitivnom euforijom. Nikako.
Brza vožnja u Crnoj Gori je kompleks, to je dokaz neiživljenosti. Ako sračunamo razliku u brzini, teško da igdje može da se stigne brže od pola sata, a ne postoji u Crnoj Gori posao koji ne može da sačeka pola sata. Čak i kad bi rekli da je to reakcija na sputanost, nema nikakvog opravdanja da se vozi 120 km na sat tamo gdje je propisano 70. Ti saobraćajni znaci propisane brzine nisu tu tek tako postavljeni.
Neko je računao da u slučaju da se vozi brže u takvim krivinama i po takvom putu, ukoliko dođe do bilo kakvog naglog pokreta volanom ili ako pada kiša, automobil će “iskočiti iz krivine”. Tu dolazimo do suštine, jer vrlo često krivi se automobil za sudar. “Vozilo je prešlo na suprotnu stranu”. Nije prešlo vozilo, nego je neko upravljao. Ta mašina na četiri točka nije kriva ni deset posto, kolika je krivica onoga ko drži volan, onoga ko pritiska gas do daske. U prilikama kakve jesu na putevima u Crnoj Gori, teško da se rješenje može tražiti u edukaciji. Za to bi bile potrebne godine, sinhronizovana akcija nekoliko ministarstava, televizija i ostalih medija. Da se ljudi kljucaju u glavu slikama strahota koje se dešavaju svakodnevno na putevima.
Potrebno bi bilo pustiti video testemonijale porodica koje su izgubile članove u saobraćajnim nezgodama, da pričaju o onima kojih nema, a mnogo je nevinih stradalo, onih koji nisu držali volan, ili nisu imali kud. Stoga su kazne, i to žestoke kazne rješenje. Po džepu. Niko ne priziva policijske torture i represivnost aparata, ali ovoliki broj stradalih iziskuje veliku akciju. Brza vožnja nije hrabrost, to je ludost, to je kukavičluk u neku ruku. Kompleks, seljački refleks, to je bježanje od života! Kurčenje bez pokrića.
Ima ljudi koji se lože na adrenalin. Ne bi loše bilo da se na Ćemovskom polju napravi posebna staza po uzoru na staze kakve postoje u Njemačkoj. Asfalt, krug, gumene ograde. Tamo mogu svi trkači da dođu sa svojim mašinama, plate, uđu i voze kako hoće i brzinom kojom hoće. Moguće je i da ih snimi kamera i da dobiju video da se fale na društvenim mrežama. Mogu da voze u krug, sami, da ne ugrožavaju nikoga, da se isprazne ako imaju potrebu da se prazne od safre ili frustracija ili čega god. Da njihovo ludilo koje pogrešno zovu hrabrost ne košta nikoga života. Otplatila bi takva staza samu sebe prilično brzo. Država ima priliv novca, a manje se strada. Za početak.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
