Piše: mr. Stevan Gajević, ekonomista
Prije par mjeseci jedna mlada novinarka rekla mi je da bi me rado intervjuisala, uz konstataciju da nisam zahvalan sagovornik jer sam ekonomista koji više zagovara dolazak krize i “vunenih vremena” nego “ekonomista prosperiteta”. Drugim riječima na jedan fini način mi je saopšteno kako su moja predviđanja uglavnom pesimistička a netačna. Ako ćemo pošteno po prirodi posla i profesionalnog interesovanja, kao klasični ekonomista više sam sklon da sagledavam procese, pa samim tim mi se čini da je društvo ušlo u probleme koji zahtijevaju širi stepen sinergije da bi se prevladali.
Međutim problem sa ljudima koji godinama upozoravaju na krizu jeste u tome što prije ili kasnije počnu da liče na one koji uporno najavljuju kišu dok napolju sija sunce.
A kod nas sunce, barem prema većini medijskih izvještaja i političkih saopštenja, zaista sija.
Crna Gora ide prema Evropskoj uniji brže nego ikada (vidjeti članak ovih autora o mitskoj Zemlji Hiperboreji), pregovaračka poglavlja se zatvaraju, plate i penzije su značajno veće nego prije nekoliko godina, država gradi infrastrukturu, nezaposlenost je niža nego nekada, potrošnja raste, a posebno to da su restorani su puni, stanovi se prodaju po cijenama koje smo prije desetak godina teško mogli zamisliti, dok je realni bruto domaći proizvod u drugom kvartalu 2026. porastao je 3,8%, Crna Gora u evropskim integracijama došla do 16 privremeno zatvorenih poglavlja i faze u kojoj se već radi na tekstu budućeg pristupnog ugovora.
Stevan Gajević: da li je 2020. predstavljala diskontinuitet?
Iz ugla pomenute novinarke, naročito ako ekonomiju posmatra kroz ono što se danas vidi i politički komunicira, sasvim je legitimno pitanje: gdje je onda ta kriza o kojoj pojedini ekonomisti toliko dugo govore?
Možda je ona, zapravo, u pravu.
Samo što vjerovatno ne govorimo o istoj krizi.
Jer kriza nije uvijek trenutak u kojem država ostane bez novca, banke zatvore šaltere, preduzeća otpuste radnike, a ljudi prestanu da primaju plate. Takve krize su spektakularne, lako razumljive i zahvalne za televiziju. Postoji, međutim, druga vrsta krize, mnogo manje medijski atraktivna i zato politički mnogo opasnija: je ona koja nastaje kada društvo godinama troši više nego što stvara, kada rast prihoda nije praćen rastom produktivnosti, kada potrošnja postaje glavni generator ekonomskog zadovoljstva, a proizvodna baza ostaje tanka, kada se fiskalna politika sve više koristi za raspodjelu postojećeg dohotka, dok se nedovoljno razmišlja o tome ko će taj dohodak stvarati za deset ili dvadeset godina. Pri čemu se sistematski destimulišu vanevropski investitori da dođu a oni koji su tu tjeraju se da odu, u nadi da će gomile Evropljana doći i omogućiti nam da živimo lagodno ne radeći ništa i postavljajući im stalno nove uslove i nove namete.
Takva kriza dugo ne liči na krizu.
Naprotiv, njene prve godine često mogu izgledati veoma prijatno.
Upravo zato se ovakvi procesi često porede sa poznatom metaforom o „kuvanju žabe“: ako se voda zagrijava postepeno, promjena se dugo ne doživljava kao opasnost, jer se svaki novi nivo prilagođavanja prihvata kao gotovo normalan. Tako i ekonomski sistem može godinama povećavati neravnoteže, a da društvo ne osjeti trenutak u kojem je granica održivosti već ozbiljno približena. Problem nije u tome što se ništa ne događa, nego što se promjene odvijaju dovoljno sporo da prestanu da izgledaju kao upozorenje.
Crnogorski ekonomski paradoks najbolje se vidi u jednoj jednostavnoj statistici. Za prvih sedam mjeseci 2026. godine Crna Gora je izvezla robe u vrijednosti od 312,9 miliona €, a uvezla 2,608 milijardi €. Drugim riječima, izvozom robe pokrili smo svega 12% uvoza. Još važnije, u odnosu na isti period prethodne godine izvoz je opao 4,4%, dok je uvoz porastao 3,4%.
Naravno, Crna Gora nije industrijska ekonomija i bilo bi pogrešno posmatrati samo robnu razmjenu, zanemarujući turizam i ostale usluge. Ali odnos od približno jednog eura izvoza robe prema više od osam eura uvoza ipak nešto govori o strukturi ekonomije.
Govori da smo izuzetno sposobni da stvaramo tražnju, ali znatno manje sposobni da proizvedemo ono što ta tražnja kupuje.
Zato rast plata sam po sebi nije problem. Naprotiv, svako društvo treba da teži rastu životnog standarda. Problem nastaje ukoliko zarade tokom dužeg perioda rastu znatno brže od produktivnosti, domaće proizvodnje i izvozne sposobnosti privrede. Tada povećani dohodak ne postaje samo veća potrošačka moć građana nego, velikim dijelom, dodatna tražnja za uvoznom robom, nekretninama i uslugama čija ponuda ne može dovoljno brzo odgovoriti.
Upravo je Međunarodni monetarni fond u posljednjoj detaljnoj analizi Crne Gore upozorio na sličan mehanizam: povećanje minimalnih zarada, zajedno sa smanjenjem pojedinih doprinosa, povećalo je raspoloživi dohodak i domaću tražnju, dok se značajan dio tog povećanja prelio u rast uvoza. IMF zbog toga govori i o međusobnoj povezanosti fiskalnog i spoljnog deficita.
Javno sam iskazivao i sada to govorim da povećanje zarada nije bilo pogrešno.
Znači samo da ne postoji ekonomski zakon prema kojem povećanje raspoloživog dohotka automatski povećava proizvodnu sposobnost zemlje.
Možete zakonom promijeniti poresko opterećenje rada. Možete preraspodijeliti bruto zaradu između zaposlenog, poslodavca i države. Možete povećati minimalnu penziju ili platu u javnom sektoru. Ali produktivnost ne nastaje odlukom Vlade. Ona nastaje godinama: ulaganjem kapitala, tehnološkim napretkom, obrazovanjem, boljom organizacijom, konkurencijom, institucijama i preduzetništvom.
Tu počinje ono što nazivam krizom.
Ne krizom današnjeg novčanika, nego krizom dugoročne sposobnosti sistema da finansira očekivanja koja je sam proizveo.
Crna Gora je podigla očekivanja brže nego svoju ekonomsku bazu
Najveća promjena koja se u Crnoj Gori dogodila posljednjih godina možda zato nije ni fiskalna ni politička, već psihološka.
Društvo je veoma brzo prihvatilo novi nivo dohotka kao normalan i trajno stečeno i zasluženo pravo.
Plate više ne mogu značajno nazad. Penzije takođe. Socijalna davanja teško mogu biti smanjena. Javni sektor gotovo sigurno neće postati bitno manji. Građani očekuju nove puteve, bolje zdravstvo, veće subvencije, socijalnu zaštitu, jeftiniju energiju, više stanova, evropske standarde javnih usluga i, sasvim razumljivo, evropski kvalitet života.
Ali neko sve to mora proizvesti i platiti.
IMF već upozorava da se fiskalni pritisci postepeno povećavaju i da bi, bez novih mjera na strani rashoda i prihoda, deficit opšte države u njihovom osnovnom scenariju mogao postepeno rasti i preći 4% BDP-a do 2030. godine, između ostalog zbog starenja stanovništva i rastućih izdataka za penzije i zdravstvo.
Tu se nalazi mnogo ozbiljnije pitanje od toga kolika je ovog mjeseca prosječna plata.
Koja ekonomija će 2035. finansirati standard koji smo obećali 2025?
A onda dolazi Evropska unija
Na prvi pogled odgovor izgleda jednostavno: Evropska unija.
I zaista, pristupanje EU je vjerovatno najveća razvojna prilika koju Crna Gora ima. Jedinstveno tržište, pristup fondovima, kvalitetnije institucije, slobodno kretanje kapitala i ljudi, veća pravna sigurnost i potpuno drugačija pozicija države za investitore mogu značajno povećati dugoročni potencijal crnogorske ekonomije.
Ali postoji jedna neprijatna činjenica koju u našem evropskom entuzijazmu rijetko pominjemo.
Mi ulazimo u Evropsku uniju upravo u trenutku kada sama Evropska unija pokušava da odgovori na sopstvenu strukturnu krizu.
To nije moja ocjena sa margine evropske debate. Evropska komisija već otvoreno govori o usporavanju produktivnosti, demografskim pritiscima, visokim troškovima energije i sve snažnijoj globalnoj konkurenciji. Dragijev izvještaj o evropskoj konkurentnosti upravo je zbog toga postao jedna od osnova nove ekonomske politike Unije: Evropa mora zatvoriti tehnološki i inovacioni jaz, smanjiti cijenu energije, povećati investicije i smanjiti strateške zavisnosti.
Evropska kriza, dakle, takođe nije pitanje hoće li se Evropska unija sjutra raspasti.
Mnogo je ozbiljnije pitanje može li evropski ekonomski i socijalni model u narednim decenijama stvarati dovoljno produktivnosti da finansira skup sistem socijalne zaštite, starenje stanovništva, energetsku tranziciju, odbranu i tehnološku utakmicu sa Sjedinjenim Državama i Kinom.
Evropa ima ogromnu akumuliranu vrijednost, kapital, infrastrukturu, znanje i institucije, ali je njena relativna ekonomska snaga pod pritiskom.
A Crna Gora želi da uđe upravo u taj sistem.
To je i dalje odlična odluka. Ali članstvo u Evropskoj uniji ne predstavlja zamjenu za sopstvenu ekonomsku strategiju.
Brisel može finansirati prugu. Ne može umjesto nas napraviti preduzetničku kulturu.
Može finansirati digitalizaciju. Ne može administrativnom odlukom stvoriti produktivnost.
Može otvoriti tržište od više stotina miliona stanovnika. Ali niko nam ne garantuje da ćemo mi na tom tržištu nešto prodavati. Sasvim je moguće i obrnuto – da ćemo na njemu još lakše kupovati.
Zašto politički sistem ne vidi problem
Ovdje dolazimo do dijela koji ekonomisti često zanemaruju, a možda je važniji od samih ekonomskih pokazatelja.
Demokratija mjeri vrijeme izborima.
Ekonomija ga mjeri generacijama.
Političar koji donese odluku čiji su pozitivni efekti vidljivi danas, a troškovi nastaju za sedam ili deset godina, može sasvim racionalno biti nagrađen na izborima. Političar koji danas traži odricanje da bi spriječio problem koji će nastati poslije dva izborna ciklusa vjerovatno će biti kažnjen.
Zato politički sistem prirodno preferira sadašnjost.
Povećanje plate osjeti se sljedećeg mjeseca.
Povećanje produktivnosti možda za deset godina.
Nova socijalna naknada ima konkretnog korisnika koji zna ko mu ju je dao.
Izbjegnuti budući javni dug nema svog birača.
Otvaranje nekoliko hiljada radnih mjesta u administraciji lako je politički objasniti. Izgradnja institucija koje će tokom narednih dvadeset godina omogućiti nastanak stotina konkurentnih privatnih kompanija gotovo je politički nevidljiva.
I upravo zbog toga oni koji sistem posmatraju kroz dinamiku izbora često ne vide njegove anomalije. Oni vide političku stabilnost, rast prihoda, raspoloženje birača i sljedeći izborni ciklus.
Ekonomista mora gledati nešto drugo.
Mora pitati koliko toga što danas trošimo sami proizvodimo; koliko rast zarada prati rast produktivnosti; koliko je ekonomija sposobna da izvozi; koliko zavisimo od uvoza hrane, energije i tehnologije; koliko javnih obećanja pravimo na osnovu prihoda koji zavise od nekoliko osjetljivih sektora; kakva nam je demografija; koliko ljudi stvara novu vrijednost, a koliko njih živi od njene raspodjele.
I prije svega mora postaviti jedno prilično nepopularno pitanje: šta će se dogoditi kada se neka od pretpostavki na kojima sadašnji model počiva promijeni?
Ne moraju se promijeniti sve.
Dovoljna je ozbiljnija evropska recesija. Slabija turistička sezona. Rast cijene kapitala. Geopolitički poremećaj. Pad stranih investicija. Nekoliko godina slabijeg rasta. Ili jednostavno trenutak kada više neće biti moguće novim povećanjem javne potrošnje održavati prethodno formirana očekivanja.
Tada kriza koja je godinama bila strukturna postaje vidljiva.
Kriza nije događaj nego proces
Možda je upravo tu nastao nesporazum između mene i novinarke.
Kada kažem „kriza“, ona vjerovatno zamišlja 2008. godinu – pad berzi, banke pred kolapsom, otpuštanja i dramatične naslove.
Ja mislim na nešto drugo.
Mislim na društvo koje postepeno gubi odnos između onoga što proizvodi i onoga što želi da troši.
Na državu koja povećava trajne obaveze brže nego trajne izvore prihoda.
Na zemlju u kojoj cijena kvadratnog metra nekretnine može rasti mnogo brže od sposobnosti domaće ekonomije da proizvede robu koju će izvesti.
Na ekonomiju u kojoj se rast životnog standarda sve manje oslanja na produktivnost, a sve više na preraspodjelu, uvoz, turizam, nekretnine, strani kapital i javnu potrošnju.
Ništa od toga ne znači da katastrofa mora nastupiti.
Ekonomija nije meteorologija, a ko tvrdi da može odrediti godinu i mjesec sljedeće velike krize više se bavi proricanjem nego ekonomijom.
Sasvim je moguće da Crna Gora još dugo raste. Evropska integracija može ubrzati investicije i institucionalne reforme. Nova infrastruktura može povećati produktivnost. Turizam može nastaviti da donosi velike prihode. Članstvo u EU može otvoriti razvojni ciklus kakav ova zemlja nije imala decenijama.
Volio bih da se upravo to dogodi.
Ali ekonomski optimizam ima smisla samo ako počiva na razumijevanju rizika, a ne na njihovom ignorisanju.
Možda će zato neka vlada 2035. godine, kada više ne bude moguće političkim saopštenjima, novim zaduženjima i administrativnim povećanjem dohodaka prikrivati razliku između onoga što društvo proizvodi i onoga što je naviklo da troši, biti primorana da uradi ono što nijedna vlast danas ne želi ni da izgovori: da javne rashode, prava, subvencije i ukupnu potrošnju vrati u granice stvarne ekonomske moći zemlje.
Ta vlada vjerovatno neće biti popularna, možda će biti proglašavana bezosjećajnom, nesocijalnom i protivnikom svega što je prethodnih godina predstavljano kao stečeno pravo, ali istorija ekonomskih sistema pokazuje da račun koji se dugo odlaže ne nestaje, već samo prelazi na one koji dolaze poslije. I tada više neće biti riječ o izboru između boljeg i lošijeg političkog programa, već o granici između onoga što bismo željeli da imamo i onoga što smo zaista sposobni da proizvedemo, finansiramo i sačuvamo. U tom trenutku mjere koje će izgledati kao surovost možda će zapravo biti samo zakašnjeli pokušaj da se sistem ponovo učini održivim.
